Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3541/08 (M.B.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3541/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 201. godine, u predmetu broj AP-3541/08, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.B. podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj X- Kž-07/343 od 28. avgusta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Ivan Brekalo, advokat iz Širokog Brijega, podnio je, 7. novembra 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj X-Kž-07/343 od 28. avgusta 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio njegov odlazak na izdržavanje kazne zatvora po uputnom aktu Suda BiH, broj Iks-101/08 do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri od 15. januara 2009. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Suda BiH broj X-K-07/343 od 11. marta 2008. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo porezne utaje iz člana 210. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) te mu je sud primjenom čl. 39, 42. i 48. KZ BiH izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a na osnovu člana 41. stav 4. i člana 46. KZ BiH kao sporednu kaznu izrekao mu je novčanu kaznu u iznosu od 15.000 KM koju novčanu kaznu je apelant dužan platiti u roku od četiri mjeseca od dana pravosnažnosti presude uz upozorenje o prinudnom izvršenju te novčane kazne. Istom presudom apelant je na osnovu čl. 110. i 111. KZ BiH obavezan da plati novčani iznos od 90.753,60 KM kao imovinsku korist pribavljenju krivičnim djelom u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Na osnovu člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka čiju će visinu sud odrediti posebnim rješenjem po pribavljanju potrebnih podataka.

4. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da su u dokaznom postupku izvedeni dokazi tužilaštva i dokazi odbrane. Istaknuto je da je 22. februara 2008. godine sud primio podnesak apelantovog branioca kojim je zahtijevao izdvajanje iz spisa dokaza koje je tužilaštvo izvelo na glavnom pretresu smatrajući da su ti dokazi pribavljeni suprotno odredbama ZKP BiH. Povodom navedenog zahtjeva sud je izvršio uvid u spis i nesumljivo utvrdio da su svi dokazi pribavljeni na zakonit način, a kako je to predviđeno odredbama ZKP BiH.

5. Prvostepeni sud je našao dokazanim da je apelant u periodu od 23. decembra 2004. godine do 23. marta 2005. godine, kao odgovorna osoba pravnog lica „Kamping“ d.o.o. Posušje i poreski obveznik u smislu člana 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga u namjeri da izbjegne plaćanje poreza na promet, robu nabavljenu od njemu poznatih dobavljača ukupne vrijednosti 453.768,00 KM prodao njemu poznatim kupcima u maloprodaji i za gotovinu. Navedeni promet protivno članu 21, 24, 26. i 27. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga nije obračunao i prijavio niti na isti platio porez. Da bi to prikrio na osnovu bjanko ovjerenih narudžbenica i izjava da roba služi za dalju prodaju pravnim licima „Tadžeks d.o.o. Trebinje, „Suiping“ d.o.o. Brčko Distrikt, „San Commerce“ d.o.o. Sarajevo, „Čola-Prom“ d.o.o. Laktaši i kroz svoje knjigovodstvo sačinjavao fiktivne račune i otpremnice lažno prikazujući da je robu prodao i isporučio navedenim pravnim licima i to robu za koju je navedeno da služi za dalju prodaju kako bi se stvorio privid da takva prodaja ispunjava zakonom propisane uvjete za oslobađanje plaćanja poreza na promet, a gotov novac koji je primio od njemu poznatih kupaca za ovu robu u maloprodaji žiralno prikazao u platnom prometu „Kamping“ d.o.o. Posušje. Prvostepeni sud je na osnovu navedenog zaključio da je aplenat izbjegao plaćanje davanja propisanim poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine dajući lažne podatke o činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa poreskih obaveza, te da iznos obaveze čije je plaćanje izbjegnuto prelazi iznos od 50.000,00 KM čime je apelant počinio krivično djelo porezne utaje iz člana 210. stav 2. KZBiH.

6. Istaknuto je da je navedeno uvjerenje sud zasnovao na izvedenim dokazima tužilaštva BiH prije svega na objektivnoj, materijalnoj dokumentaciji koja je uvrštena kao dokaz, te na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, predloženog od strane tužiteljstva, koji je neposredno saslušan pred sudom kojom prilikom je na detaljan način izložio sačinjen nalaz i mišljenje. Istaknuto je da je sud cijenio i ostale dokaze, dokaze odbrane odnosno nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, predloženog od strane odbrane, kao i svjedočenje svjedoka odbrane Mirjane Mandurić.

7. Prvostepeni sud je naveo da iz svih dokaza nesporno proizlazi da je apelant vlasnik i osnivač firme „Kamping“ d.o.o. Posušje sa sjedištem u Posušju. Utvrđeno je da je on također i direktor firme bez ograničenja ovlaštenja. Također je utvrđeno da se radi o firmi registrovanoj pored ostalog i za trgovinu, te da se tom djelatnošću apelant bavio u inkriminisano vrijeme navedeno u optužnici (23. decembar 2004. do 23. mart 2005. godine).

8. Nadalje je kao nesporno utvrđeno da je pravno lice „Kamping“ d.o.o. Posušje imalo određene kontakte i poslovni odnos sa pravnim licima „Tadžeks“ d.o.o Trebinje, „Suiping“ d.o.o. Brčko Distrikt, „San Commerce“ d.o.o. Sarajevo i „Čila-Prom“ d.o.o. Laktaši, a što proizlazi iz dijela finansijske dokumentacije koja je oduzeta od „Kamping“ d.o. Posušje.

9. Po nalaženju suda pravno lice „Kamping“ d.o.o Posušje je bilo obveznik plaćanja poreza na promet ukupne robe ukupne vrijednosti 453.768,00 KM, te da uslova za oslobađanje odnosno prenošenje te obaveze na drugog obveznika nije bilo jer je apelant robu u navedenoj vrijednosti prodao za sud nepoznatim kupcima kao robu namjenjenu krajnjoj potrošnji. Navedeno je da je apelant, umjesto da kao vlasnik firme i odgovorno lice obračuna i prijavi porez na taj promet robe, dajući lažne podatke o činjenicama koje su od uticaja na utvrđenje iznosa poreskih obveznika izbjegao plaćanje poreza na promet.

10. Istaknuto je da je prvostepeni sud uvjerenje o tome da je apelant počinio predmetno krivično djelo utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, kojeg je predložilo tužiteljstvo, a kojeg je sud u potpunosti prihvatio, cijeneći ga objektivnim i datim u skladu sa pravilima svoje nauke i struke. Istaknuto je da je činjenično stanje sud utvrdio i uvidom u pravosnažne presude Suda BiH broj K-68/05 od 18. maja 2006. godine i broj K-76/05 od 11. novembra 2005. godine. Iz navedenih presuda je utvrđeno da nije bilo stvarnog prometa robe između preduzeća „San Commerce“ d.o.o. Sarajevo i preduzeća „Kamping“ d.o.o. Posušje čiji je apelant vlasnik osnivač i direktor. Dalje je utvrđeno da među navedenim firmama nije bilo isporuke robe, a da je prateća dokumentacija koja je sačinjavana, fiktivna. Po mišljenju prvostepenog suda navedena dokumentacija je sačinjavana samo u cilju prikrivanja pranja novca, a koji novac su brojna preduzeća među kojim je i preduzeće „Kamping“ d.o.o. Posušje stekla neplaćenjem poreza prema Zakonu o porezu na promet proizvoda i usluga odnosno vršenjem krivičnog djela porezne utaje iz člana 210. KZ BiH, kao osnovnog djela u krivičnom djelu pranja novca.

11. Dalje je istaknuto da je tokom glavnog pretresa saslušan i vještak finansijske struke Žarko Zovko kojeg je angažovala odbrana a koji je tokom glavnog pretresa naveo da promet robe sa nedostupnim firmama ima karakter krajnje potrošnje po poreznom zakonodavstvu BiH, a na koji se obračunava i plaća porez na promet proizvoda. Navedeno je da je vještak odbrane u dijelu svog nalaza u potpunosti potvrdio nalaz vještaka tužiteljstva i to u odnosu na činjenice da niti jedna otpremnica-račun preduzeća „Kamping“ d.o.o. Posušje ne sadrži kaluzulu da porez na promet nije uračunat u cijenu na osnovu pisane izjave kupca, a koja klauzula je obavezna po članu 5. stav 1. začka 5. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga. Tokom unakrsnog ispitivanja pomenuti vještak je potvrdio da računi-otpremnice preduzeća „Kamping“ d.o.o. Posušje ne sadrže potpis osobe koja je robu primila niti mjesto isporuke robe što se u potpusnosti slaže sa nalazom vještaka tužiteljstva. U zaključku svog nalaza vještak odbrane je potvrdio da se na osnovu vještačene finasijske dokumentacije ne može utvrditi da li je u svim slučajevima došlo do primopredaje robe.

12. Prvostepeni sud je naveo da su se, imajući u vidu sve dokaze provedene u dokaznom postupku, te činjenicu da se radilo o izbjegavanju plaćanja poreza propisanog poreznim zakonodavstvom u iznosu koji prelazi 50.000,00 KM, u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela porezne utaje iz člana 210. stav 2. KZ BiH. Navdene radnje je po mišljenju suda apelant preduzeo sa umišljajem, htio njihovo izvršenje, bio potpuno svjestan svog djela i posljedica preduzetih radnji. Nadalje po mišljenju suda apelant je bio u takvom psihičkom stanju da je mogao shvatiti značaj djela i upravlja svojim postupcima, te da njegova uračunljivost ničim nije bila dovedena u pitanje.

13. Protiv navedene presude žalbu je podnio branilac apelanta koju je vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju Suda BiH presudom, broj X-Kž-07/343 od 28. avgusta 2008. godine, djelimično uvažilo, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni tako da se apelant za krivično djelo porezne utaje iz člana 210. stav 2. KZ BiH za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.

14. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je po mišljenju vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i izveo pravilne zaključke o tome da je pravno lice „Kamping“ d.o.o. Posušje bilo obveznik plaćanja poreza na promet robe ukupne vrijednosti 453.768,00 KM, te da nije bilo uslova za oslobađanje odnosno prenošenje te obaveze na drugog obveznika jer je apelant robu u navedenoj vrijednosti prodao nepoznatim kupcima kao robu namjenjenu krajnjoj potrošnji. Istaknuto je da je u namjeri da to prikrije i izbjegne plaćanje apelant u dokumentaciji lažno prikazao kao da je robu prodao firmama „Tadžeks“ d.o.o. Trebinje, „Suiping“ d.o.o. Brčko Distrikt, „San Commerce“ d.o.o. Sarajevo i „Čola-Prom“ d.o.o. Laktaši, radi dalje prodaje. U istom cilju sa pomenutim firmama su sačinjene narudžbenice koje sadrže izjave da roba služi za dalju prodaju, kao i fiktivne otpremnice-računi, koje su upućivale na to da je apelant robu prodao i isporučio navedenim firmama iako stvarnog prometa nije bilo.

15. Nadalje je drugostepeni sud naveo da je i po nalaženju tog suda nalaz i mišljenje vještaka, predloženog od strane tužiteljstva dat u skladu sa pravilima struke, objektivan i saglasan sa ostalim izvedenim dokazima, a posebno sa materijalno-finansijskom dokumentacijom i pravosnažnim presudama Suda BiH broj K-68/05 od 18. maja 2006. godine i broj K-76/05 od 11. novembra 2005. godine. Po nalaženju drugostepenog suda iz navedenih saglasnih dokaza proizlazi logičan i uvjerljiv zaključak da nije bilo stvarnog prometa robe između pravnog lica čiji je direktor apelant i ostalih pomenutih pravnih lica. Istaknuto je da je apelant predmetnu robu prodao drugim kupcima i taj promet prikrio na osnovu finansijske dokumentacije izvedene na glavnom pretresu, a sve kako bi izbjegao plaćanje poreza u iznosu kako je navedeno u izreci prvostepene presude.

16. Po mišljenju drugostepenog suda dokazima odbrane se nije uspjela dovesti u sumnju dokazna snaga optužbe. Istaknuto je da iz nalaza i mišljenja vještaka finasijske struke, kojeg je predložila odbrana proizlazi da je postojao stvarni promet robe koja je navedenim preduzećima prodana radi dalje prodaje, a taj zaključak vještak je zasnovao na finansijskoj dokumentaciji izvedenoj na glavnom pretresu. Međutim vještak tužiteljstva je iznio niz manjakvosti, nepravilnosti i nelogičnosti koje se odnose na predmetnu finasijsku dokumentaciju „koja je detaljno opisana u prvostepenoj presudi a sa nekim od manjakvosti se složio i vještak odbrane“. Po nalaženju drugostepenog suda pravilnost pomenutog zaključka vještaka odbrane je dovedena u pitanje ne samo sa ovako nepotpunom i manjakvom dokumentacijom nego i pravosnažnim presudama Suda BiH broj K-68/05 od 18. maja 2006. godine i broj K-76/05 od 11. novembra 2005. godine.

17. Po mišljenju drugostepenog suda prvostepeni sud je pravilno analizirao pomenute presude kojima je pravosnažno utvrđeno da nije bilo stvarnog prometa robe između preduzeća „San Commerce“ d.o.o. Sarajevo i preduzeća „Kamping“ d.o.o. Posušje čiji je direktor-apelant, da je prateća dokumentacija vezana za tu robu fiktivno sačinjena kako bi se lažno prikazao promet robe između ovih pravnih lica u ukupnom iznosu od 298.657,00 KM. Navedno je da je razlog zbog kojeg je vještak tužiteljstva utvrdio viši iznos neplaćenog poreza u odnosu na vještaka finansijske struke odbrane ogleda u tome što vještak odbrane nije uzeo u obzir cjelokupnu finansijsku dokumentaciju, koja je bila na raspolaganju vještaku tužiteljstva i na osnovu koje dokumentacije je vještak pravilno utvrdio da je stvarni iznos neplaćenog poreza 90.753,60 KM.

18. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant se u suštini žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Ističe da u osporenoj odluci Sud BiH tvrdi da su preduzeća sa kojima je poslovala firma apelanta „nedostupna preduzeća“. Po mišljenju apelanta utvrđenje suda da se radi o „nedostupnim preduzećima“ pa zato i o lažnoj dokumentaciji je nepouzdano i zbog toga što se ne odnosi na period kada je apelant sa njima poslovao. Po mišljenju apelanta ukoliko se sa odgovornim licima tih preduzeća u vrijeme vještačenja, dakle nakon navodno izvršenog krivičnog djela, nije moglo stupiti u kontakt trebalo je utvrditi razlog tome i da je taj razlog u vezi sa apelantom. Ističe da je sud „fiktivnost“ apelantove dokumentacije utvrđivao iz presuda Suda BiH donijetih u drugim postupcima u kojima apelant nije učestvovao. Smatra da ono što predstavlja utvrđenu činjenicu u predmetu koji se vodi protiv trećih lica ne može biti uzeto kao utvrđeno i u predmetu protiv apelanta koji tada nije imao mogućnost učešća u postupku. Smatra da je načelo kontradiktornosti sprovedeno samo formalno a nikako suštinski. Kao primjer tome ističe da ocjena i mišljenje sudskog vještaka finansijske struke kojeg je angažovala odbrana u obrazloženju presude nije našlo ni najmanje prostora. Po mišljenju apelanta umjesto presuda koje su bile izvedene kao dokaz morali su biti izvedeni svi dokazi koji su u navedenim postupcima predloženi i izvedeni od strane tužiteljstva kako bi se postupajućem sudu omogućila njihova nepristrasna ocjena.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

21. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

22. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

23. U pogledu navoda apelanta kojima izražava sumnju u nepristrasnost redovnih sudova prilikom ocjene dokaza, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju apelant samo izražava sumnju u nepristrasnost redovnih sudova prilikom ocjene dokaza ne obrazlažući takve tvrdnje bilo kakvim drugim navodima ili dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ista utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, na temelju kojih se može razumno sumnjati da su redovni sudovi bili pristrasni prilikom donošenja odluka u konkretnom slučaju.

24. Razmatrajući apelantove navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud smatra da je drugostepeni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant bio u nejednakom položaju u odnosu na tužilačku stranu. Apelant je tokom postupka imao mogućnost da predlaže dokaze kao i da svoje argumente suprostavlja argumentima suprotne strane čime je u potpunosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti postupka. Stoga Ustavni sud smatra da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, a naročito ne ukazuje na bilo kakvu procesnu nepravičnost, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

25. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio žalbu protiv prvostepene presude. Činjenica da je drugostepeni sud rješavajući po apelantovoj žalbi donio osporenu odluku sa kojom apelant nije zadovoljan ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

26. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3541/08 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio