Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3556/08 (P. O., A. B. i G. M.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Građanski postupak
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3556/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. svibnja 2011. godine, u predmetu broj AP 3556/08, rješavajući apelaciju Pere Obrenovića, Arse Božića i Gospave Mićić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Obrenovića, Arse Božića i Gospave Mićić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 432 od 11. kolovoza 2008.
godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-731/05 od 29.
prosinca 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Obrenović, Arse Božić i Gospava Mićić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kozluka, koje zastupa Ozrenka Jakšić, odvjetnica iz Zvornika, podnijeli su 2. studenog 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 432 od 11. kolovoza 2008. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-731/05 od 29. prosinca 2006. godine.
2. Apelanti su podnijeli tužbeni zahtjev protiv Općine Zvornik (u daljnjem tekstu: tužena) kojim su tražili da se tužena obveže da im osigura korištenje stanova koji po strukturi, opremljenosti i mjestu gdje se nalaze odgovaraju stanovima koje su koristili kao nositelji stanarskih prava na stanovima koji su 29. srpnja 1998. godine izgorjeli u požaru. Istim tužbenim zahtjevom apelanti su tražili da, ukoliko tužena ne izvrši navedenu obvezu, da im isplati novčani iznos od po 18.392,00 KM, te troškove postupka.
3. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku broj P-313/04 od 8. srpnja 2005. godine usvojen je tužbeni zahtjev tako da se tužena obvezuje da apelantima kao nositeljima stanarskog prava na stanovima (u izreci precizirane oznake i veličina stanova) u požarom uništenoj zgradi osigura radi korištenja druge stanove koji zadovoljavaju njihove minimalne potrebe stanovanja i omogući da se usele u te stanove u roku od 30 dana od dana prijema presude, te da im u daljnjem roku od 90 dana dopusti otkup stanova. Istom presudom odlučeno je da, ukoliko tužena navedenu obvezu ne ispuni u ostavljenom roku, obvezuje se da apelantima na ime naknade štete isplati iznos od po 14.872,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Također, istom presudom Osnovni sud je odbio višak tužbenog zahtjeva apelanata, te obvezao tuženu da apelantima isplati na ime troškova postupka iznos od 2.100,00 KM.
4. Obrazlažući odluku, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza slijedi da su svi apelanti bili uposleni u Osnovnoj školi «Petar Kočić» u Kozluku, koja im je dodijelila stanove, da su svi apelanti zaključili ugovor o korištenju stana, na temelju rješenja o dodjeli stana, da je apelantica G.M. stanovala neprekidno u jednom od stanova do požara, da su ostali apelanti 1992. godine napustili stanove u kojim su stanovali, ali da ih do požara nisu vratili u posjed iz razloga što je zgrada uništena. Dalje, da iz Zapisnika o uviđaju i pregledu mjesta događaja slijedi da je požar izazvao mldb. J.V., star tri godine, koji je živio u jednom od stanova, da iz iskaza direktora Centra za socijalni rad Zvornik (u daljnjem tekstu: Centar) slijedi da Centar nije vršio obradu roditelja mldb. J.V. i da mu nije postavio staratelja. Osnovni sud je, dalje, naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka slijedi da je zgrada bez tavanice i krova, da su zidovi ispucali, da ne postoje nikakve instalacije tako da bi za rekonstrukciju zgrade bilo potrebno više sredstava nego da se izgradi nova zgrada.
5. Osnovni sud je, dalje, naveo da je odredbama članka 52. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima propisano da ako se zgrada u kojoj se stan nalazi mora rušiti na temelju pravosnažnog rješenja nadležnog organa, korisnici stana se mogu iseliti tek pošto im zainteresirana osoba, odnosno stambeni organ osigura drugi stan koji zadovoljava njihove potrebe. Budući da tužena nije nakon sedam godina od požara poduzela niti jednu radnju, čak nije niti utvrdila postojanje uvjeta za sanaciju, to je proizvela štetu apelantima koja se ogleda u nemogućnosti useljenja u stan. Dakle, tužena je svojom krivnjom i nepostupanjem pričinila štetu apelantima zbog čega je dužna, u smislu članka 154. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), štetu im naknaditi. Osnovni sud je istakao da, ukoliko tužena ne osigura apelantima stanove, obvezna je naknaditi im pojedinačne iznose od po 14.872,00 KM, sukladno nalazu i mišljenju vještaka.
6. Osnovni sud je na kraju istakao da odgovornost tužene proizlazi i iz iskaza svjedoka, koji je posebno ocijenio, koji je izjavio da je otac mldb. J.V. duševno bolesna osoba, ali da djetetu nije određen staratelj, a kako je osnivač Centra tužena, to postoji subjektivna odgovornost za štetu, jer je Centar propustio staviti dijete pod starateljstvo, a njegov otac kao zakonski zastupnik nije sposoban starati se o djetetu.
7. Presudom Okružnog suda broj Gž-731/05 od 29. prosinca 2006. godine žalba tužene je uvažena, preinačena prvostupanjska presuda tako da se tužbeni zahtjev apelanata odbija kao neutemeljen, te odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove. Obrazlažući razloge za odluku, Okružni sud je naveo da tužena utemeljeno prigovara da ona nije na bilo koji način doprinijela šteti, zbog čega niti nema njene odgovornosti. Naime, ne postoje propisi iz kojih bi proizlazilo da tužena odgovara za štetu koju pričini Centar trećim osobama zbog neizvršenja svojih obveza. Centar je zasebna pravna osoba koja ima svoja posebna sredstva, tako da može odgovarati trećim osobama zbog neispunjavanja svojih zakonskih obveza, sukladno članku 165. stavak 1. i članku 154. stavak
1. ZOO-a. Okružni sud je, dalje, naveo da utemeljeno tužena ukazuje na činjenicu da u postupku nije sa sigurnošću utvrđeno da su roditelji mldb. J.V. od prije požara bili nesposobni da se staraju o njemu, a da to pogotovo nije utvrđeno za njegovu majku, međutim, to nije bilo potrebno upravo zato što tužena nije odgovorna za štetu, nego eventualno Centar za socijalni rad. Okružni sud je istakao da to što nadležni organi tužene ne poduzimaju nikakve mjere za izvršenje svoje zakonske obveze da zgradu sruše, nije odlučna činjenica za rješavanje ovog spora, odnosno odlučno je to što ne postoje propisi iz kojih bi slijedilo da postoji pravni osnov da se udovolji tužbenom zahtjevu.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 432 od 11. kolovoza 2008. godine odbijena je revizija apelanata. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav drugostupanjskog suda da ne postoji odgovornost tužene, jer sukladno članku 50. Zakona o socijalnoj zaštiti («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 5/93) ostvarivanje prava na socijalnu zaštitu utvrđenih tim zakonom vrše ustanove socijalne zaštite, te da je jadna od tih ustanova centar za socijalni rad koji osniva općina, da sukladno članku 15. Zakona o javnim službama («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 17/92) ustanova je pravna osoba koja se upisuje u sudski registar i stječe svojstvo pravne osobe. Sukladno navedenom, Centar ima svojstvo pravne osobe i stjecanjem tog svojstva može biti nositelj prava, obveza i odgovornost, tako da ima različit subjektivitet od subjektiviteta njegovog osnivača. S tim u svezi, pravilno zaključuje drugostupanjski sud da odgovornost može imati eventualno Centar, a nikako tužena. Dalje, da u prvostupanjskom postupku nije pouzdano utvrđeno da je požar prouzrokovao mldb. J.V., a samim tim i da postoji odgovornost osoba koje po ZOO-u odgovaraju za štetu koju prouzrokuje dijete do sedam godina. Međutim, i pod uvjetom da je štetu prouzrokovao mldb. J.V., člankom 165. stavak 1. ZOO-a propisano je da za štetu koju prouzrokuje dijete do navršene sedme godine odgovaraju njegovi roditelji bez obzira na svoju krivnju. Ova odgovornost je objektivna i postoji sve dok se roditeljima djece ne oduzme roditeljsko pravo ili poslovna sposobnost u smislu Obiteljskog zakona, ili dok se ne oslobode odgovornosti u skladu sa člankom 165. st. 2 i 3. ZOO-a. Vrhovni sud je zaključio da kako mldb. J.V. ima žive roditelje kojima nije oduzeta poslovna sposobnost niti roditeljsko pravo, suvišno je daljnje obrazlaganje navoda revizije o odgovornosti tužene.
9. Vrhovni sud je istakao da nisu utemeljeni revizijski navodi da je tužena obvezna osigurati apelantima stanove u smislu odredaba članka 52. Zakona o stambenim odnosima. Naime, navedene odredbe propisuju slučajeve prestanka ugovora o korištenju stana i to ako se zgrada u kojoj je stan mora rušiti na temelju pravosnažnog rješenja nadležnog organa, ili je zgrada eksproprirana u svrhu rušenja, kao i u slučaju kada na temelju takvog rješenja treba izvršiti iseljavanje iz stana zato što stan ne odgovara higijenskim uvjetima ili postoji opasnost po život stanara. U konkretnom slučaju, ne postoji niti odluka o rušenju niti odluka o eksproprijaciji, tako da ne postoji obveza tužene da apelantima osigura odgovarajući stan. Također, nije utemeljeno niti pozivanje na odredbe čl. 117. i 118. Zakona o uređenju prostora, jer organ uprave nadležan za poslove gradnje, po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresirane osobe rješenjem određuje rušenje građevine. Iz navedenog slijedi da je za donošenje odluke o rušenju nadležan organ uprave u upravnom postupku, a nikako sud. U svakom slučaju takav postupak je moguće provesti i po zahtjevu zainteresiranih osoba, tako ga da mogu podnijeti i apelanti.
10. Apelanti smatraju da su im pobijanim presudama sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti nalaze u nezakonitim odlukama sudova, jer je odredbama Zakona o uređenju prostora propisana obveza općinskog urbanističko-građevinskog inspektora da naredi izvođenje potrebnih radova, odnosno da zabrani korištenje objekta ako utvrdi da se korištenjem objekta dovodi u pitanje život i zdravlje ljudi, sigurnost okoline ili ugrožava životna sredina. Međutim, tužena je propustila izvršiti navedeno tako da postoji njena odgovornost. Dalje, u smislu članka 52. Zakona o stambenim odnosima koji propisuje da ako stan ne odgovara higijenskim uvjetima ili postoji opasnost po život stanara, postoji obveza tužene da im osigura odgovarajući stan. Apelanti, dalje, navode da nije pravilan stav sudova niti u pogledu pravne osobe koja bi eventualno mogla biti odgovorna, tj. Centra, jer sukladno članku 79. Zakona o socijalnoj zaštiti, sredstva za rad ustanova osigurava općina koja je njegov osnivač. Apelanti ističu da je u postupku nedvojbeno utvrđeno da je mldb. J.V. izazvao požar, da su njegovi roditelji osobe sa socijalnim potrebama, te da im postojeći pravni sustav ne nudi bilo kavu mogućnost dokazivanja poslovne sposobnosti, odnosno nesposobnosti trećih osoba. Apelanti su istakli da u smislu navedenog postoji odgovornost tužene u smislu članka 165. ZOO-a.
11. U Zakonu o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Osnovi odgovornosti Član 154 1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
[...] Odgovornost roditelja Član 165 (1) Roditelji odgovaraju za štetu koju prouzrokuje drugom njihovo dijete do navršene sedme godine, bez obzira na svoju krivnju.
(2) Oni se oslobađaju odgovornosti ako postoje razlozi za isključenje odgovornosti prema pravilima o odgovornosti bez obzira na krivnju.
[...]
12. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase: Član 52 Ugovor o korišćenju stana prestaje ako se zgrada ili dio zgrade u kojoj je stan mora rušiti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa ili je zgrada eksproprirana u svrhu rješenja, kao i u slučaju kada na osnovu takvog rješenja treba izvršiti iseljavanje iz stana zato što stan ne odgovara higijenskim uvjetima ili postoji opasnost po život stanara.
U slučajevima iz prethodnog stava nositelju stanarskog prava ne daje se otkaz, a korisnici stana mogu se iseliti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa tek pošto im zainteresirana osoba odnosno stambeni organ osigura drugi stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe stanovanja, a u slučajevima eksproprijacije pošto im se osigura odgovarajući stan.
[...]
13. U Zakonu o uređenju prostora («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/96, 25/96, 120/98, 53/02 i 64/02, Prečišćeni tekst – «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 84/02) relevantne odredbe glase:
Član 117 Ako se u postupku donošenje rješenja o rušenju građevine ili dijela građevine utvrdi da se opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne građevine i promet može ukloniti i rekonstrukcijom građevine ili njenog dijela, na zahtjev vlasnika može se prema odredbama ovog zakona odobriti rekonstrukcija građevine, pod uvjetom da se izvedu u roku koji odredi organ uprave nadležan za poslove građenja.
Član 137 Inspektori u vršenju nadzora provjeravaju naročito:
[...] 13. da li građevina ili drugi objekat zbog fizičke dotrajalosti, elementarne nepogode, ratnih dejstava ili drugih razloga može i dalje služiti svojoj namjeni, odnosno da li iz istih razloga postoji opasnost po život i zdravlje ljudi, promet ili okolne objekte.
[...] Član 138 U vršenju inspekcijskog nadzora inspektor ima pravo i dužnost svojim rješenjem:
[...] 20. da naredi izvođenje potrebnih radova, odnosno da zabrani korištenje objekta ili dijela objekta, ako utvrdi da se korištenjem objekta ili dijela njegovog objekta dovodi u opasnost život i zdravlje ljudi, sigurnost okoline ili ugrožava životna sredina.
[...]
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
16. Vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
Pravo na dom
18. U odnosu na navode apelanata da im je povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud uočava da apelanti ne obrazlažu u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti se to iz apelacije i dokumenata priloženih uz apelaciju može utvrditi, nego su povredu ovog prava paušalno istakli, tim prije što se u predmetnom postupku raspravljalo o naknadi štete, odnosno o obvezi tužene da apelantima osigura stanove. S tim u svezi, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
19. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović