Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3560/08 (M. M.-Z.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na rad
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Radni spor
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3560/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3560/08, rješavajući apelaciju Marine Mišetić-Zeljko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marine Mišetić-Zeljko podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-000 347 od 6. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P. 752/03 od 11. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marina Mišetić-Zeljko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega podnijela je 11. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 347 od 6. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 752/03 od 11. jula 2008. godine.

2. Apelantica je pokrenula upravni spor tužbom pred Kantonalnim sudom protiv Rješenja Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 07-01-485/03 od 22. oktobra 2003. godine, a kojim je odbijen kao neosnovan njen prigovor na upošljavanje Marije Kožul. Kantonalni sud je donio Rješenje broj U:16/3 od 17. novembra 2003. godine kojim je tužbu odbacio, a tačkom 2. dispozitiva navedenog rješenja utvrđeno je da će se nakon pravosnažnosti rješenja predmet dostaviti Općinskom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da za ostvarivanje zaštite kroz upravni spor moraju biti ispunjena kumulativno dva uslova – da akt koji se pobija tužbom predstavlja upravni akt u smislu člana 9. Zakona o upravnim sporovima i da sudska zaštita nije osigurana na drugi način (član 12. Zakona o upravnim sporovima). Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne pobija «upravni akt» kao i da je sudska zaštita za konkretnu stvar osigurana na drugi način. Kantonalni sud je istakao: «Kako je tužiteljica [apelantica] dobila pogrešnu pouku o pravnom lijeku da ista ne bi trpila posljedice, to je samo radi toga odlučeno kao u izreci ovog rješenja pod tačkom 2» (da se predmet dostavi Općinskom sudu).

3. Presudom Općinskog suda broj P. 752/03 od 11. jula 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud utvrdi da je nezakonito Rješenje Ministarstva broj 07-01-485/03 od 22. oktobra 2003. godine i da se na osnovu toga utvrđenja ponište pravne posljedice koje je navedeno rješenje izazvalo.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je apelantica u tužbi navela da je Silvi Drašković, profesorici Gimnazije «Fra Dominik Mandić» u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Gimnazija), odobreno skraćeno radno vrijeme da bi uposlila svoju kćer Mariju Kožul, a da je takvim postupanjem povrijeđeno pravo apelantice koja je imala prednost u odnosu na Mariju Kožul, pogotovo jer je više od dvije godine bila zaposlena u Gimnaziji. Općinski sud je naveo da je apelantica prethodno 14. novembra 2003. godine bila pokrenula postupak pred Kantonalnim sudom (upravni spor) radi poništenja rješenja Ministarstva od 22. oktobra 2003. godine kojim je odbijen njen prigovor na upošljavanje radnice Marije Kožul u Gimnaziji ali da je Kantonalni sud svojim rješenjem broj U:16/3 od 17. novembra 2003. godine apelanticinu tužbu odbacio, te spis dostavio Općinskom sudu na nadležno rješavanje. U obrazloženju je dalje navedeno da je apelantica konačno opredijelila tužbeni zahtjev na ročištu od 7. maja 2008. godine (tako što je kao tuženog označila «Zapadnohercegovački kanton zastupan po ZZ Kantonalnom javnom pravobranilaštvu Široki Brijeg, Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta» i tražila da sud poništi kao nezakonito rješenje Ministarstva od 22. oktobra 2003. godine).

5. Općinski sud je naveo da je u toku postupka proveo dokaze uvidom u pobijano rješenje Ministarstva, ugovor o radu na određeno vrijeme za Mariju Kožul, obavijest Školskog odbora, apelanticin prigovor na upošljavanje Marije Kožul, te uvidom u spise predmeta Općinskog suda P.283/04 i P.652/03.

6. Općinski sud je utvrdio da je pravomoćnom presudom istog suda P.625/03 od 23. jula 2004. godine odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da se poništi odluka Školskog odbora Gimnazije o izboru Marije Kožul u radni odnos na određeno vrijeme. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je u predmetu P.283/04, u kojem je donijeta pravomoćna presuda 21. februara 2005. godine, odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da sud poništi kao nezakonite odluke Gimnazije o izboru Marije Kožul na radno mjesto profesora hemije kao i njen zahtjev da se naloži ponovni izbor i apelantica izabere na radno mjesto profesora hemije.

7. Općinski sud se u konkretnom predmetu pozvao na odredbe člana 103. Zakona o radu, kojim je propisano da uposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava, pri čemu podnošenje tog zahtjeva ne sprječava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, kao i odredbe Zakona o srednjem školstvu (čl. 13, 38. i 79). Navedeno je da je članom 38. Zakona o srednjem školstvu propisano da su srednje škole pravne osobe i da se upisuju u sudski registar i registar srednjih škola koji vodi Ministarstvo, te da se, u smislu člana 79. navedenog zakona, finansiranje srednjeg školstva vrši iz budžeta kantona. Imajući u vidu da je apelantica podnijela tužbu protiv Zapadnohercegovačkog kantona, kao i imajući u vidu relevantne zakonske odredbe, Općinski sud je zaključio da tuženi kanton nije poslodavac u konkretnom slučaju već je poslodavac Gimnazija. S tim u vezi, Općinski sud je odlučio da, s obzirom na to da je pokrenut spor radi zaštite prava iz radnopravnog odnosa, a da bi tuženi mogao biti samo poslodavac koji je povrijedio prava radnika iz radnog odnosa (u konkretnom slučaju Gimnazija), odbije apelanticinu tužbu kao neosnovanu.

8. Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 008-0-Gž-08-000 347 od 6. oktobra 2008. godine kojom je apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je ispitao pobijanu presudu i zaključio da je prvostepeni sud na temelju analize i ocjene svih izvedenih dokaza tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje i donio zakonitu presudu sa jasnim obrazloženjima koje u cijelosti prihvata Kantonalni sud. Kantonalni sud je istako da iz spisa proizlazi da poslodavac nije Zapadnohercegovački kanton, nego Gimnazija, pa je prvostepeni sud suprotno navodima iz žalbe pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev odbio iz razloga nedostatka pasivne legitimacije. Kantonalni sud je istakao da je to iz razloga što apelantica traži ostvarivanje svojih prava po osnovu radnog odnosa kod predmetne Gimnazije a ne kod Zapadnohercegovačkog kantona. Takođe, Kantonalni sud je istakao da činjenica da je osporeno rješenje Ministarstva ne znači da je Zapadnohercegovački kanton pasivno legitimisan, kako je apelantica istakla, jer se radi samo o jednom u nizu dokumenata u sklopu rješavanja radnog spora koji apelantica vodi radi ostvarivanja svojih prava kod predmetne Gimnazije. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je neosnovan apelanticin navod da je za rješavanje ove pravne stvari nebitno ko je poslodavac. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelanticin navod da prvostepeni sud nije riješio pitanje zakonitosti osporenog rješenja Ministarstva, a iz razloga što je jasno da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije, zbog čega se prvostepeni sud nije ni upuštao u zakonitost navedenog rješenja.

10. Apelantica se žali da su joj povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad. Apelantica je osporila navedene odluke ističući «povredu prava na jednakost pred zakonom» i «povredu načela ravnopravnosti stranaka». Apelantica hronološki navodi razvoj događaja i navodi da je prilikom zapošljavanja diskriminisana, što je u suprotnosti sa članom 5. Zakona o radu, kao i da je protivno zakonu poduzeto sve da se zaposli kćer profesorice Silve Dršaković, prije njenog odlaska u penziju. Apelantica navodi da je tužbom pokrenula upravni spor radi poništenja rješenja Ministarstva kao nezakonitog, a ne radni spor kako su to sudovi pogrešno zaključili i nakon četiri i po godine dostavili spis na odlučivanje Općinskom sudu. Apelantica smatra da joj u postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom opet nije odlučeno o zahtjevu koji je ona tražila, već sudovi «pišu o sasvim drugim stvarima koje nemaju veze sa tužbom i tužbenim zahtjevom», pri tom zanemarujući relevantne zakonske odrede. Apelantica navodi da u Bosni i Hercegovini «nema suda» koji bi poništio kao nezakonito rješenje Ministarstva od 22. oktobra 2003. godine. Apelantica navodi da zbog svih nezakonitosti nema stalno radno mjesto i ugrožena su joj ljudska prava.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da apelantica osporava zaključke redovnih sudova da je u pitanju «radni spor» i ističe da sudovi nisu odlučili o njenom zahtjevu o utvrđivanju «zakonitosti» rješenja Ministarstva čime je učinjena povreda prava na pravično suđenje. Apelanticini navodi se ogledaju u osporavanju materijalnopravnih propisa koje su sudovi primijenili, te ističe da je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka i jednakosti pred zakonom.

14. Što se tiče apelanticinih navoda o povredi principa ravnopravnosti strana u postupku, odnosno «jednakosti», Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je došlo do povrede ovog prava. Naprotiv, apelantica i ne spori da je imala priliku iznijeti dokaze jednako kao i suprotna strana, već se njene tvrdnje o kršenju ovog principa odnose samo na njeno nezadovoljstvo donesenim odlukama, u postupku u kojem je sama disponirala zahtjevom, kao i «označavanjem tuženog», što ne pokreće pitanje kršenja prava na ravnopravnost strana u postupku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju principa ravnopravnosti strana u postupanju na način kako to apelantica tvrdi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da je prvenstveno Kantonalni sud Odlukom broj U:16/03 od 17. novembra 2003. godine dao dovoljno jasne upute da rješenje Ministarstva koje apelantica osporava nije «upravni akt». Dalje, Općinski sud i Kantonalni sud jasno su u osporenim odlukama obrazložili svoje zaključke navodeći da je rješenje Ministarstva samo jedna u nizu odluka u postupku koji se odnosio na ostvarivanje apelanticinog radnopravnog statusa kad predmetnog poslodavca - Gimnazije, te se i može osporavati u okviru postupka radnopravne zaštite. Dalje, sudovi su naveli da, bez obzira na to što je rješenje koje apelantica smatra «nezakonitim» donijelo Ministarstvo, bitno je ko je poslodavac i od koga zaštitu apelantica traži u sudskom postupku. S obzirom na to da je apelantica u tužbi označila kao tuženog Ministarstvo, sudovi su odbili njen tužbeni zahtjev obrazlažući to nedostatkom pasivne legitimacije i pozivajući se na relevantne zakonske odredbe. Takođe, Kantonalni sud je jasno naveo da zbog nedostatka pasivne legitimacije ne može ni ispitivati «zakonitost» rješenja Ministarstva. Ustavni sud takvo obrazloženje sudova ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka.

17. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na rad, Ustavni sud podsjeća da pravo na rad nije garantovano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. je garantovano pravo na rad i pravo na uživanje pravičnih i povoljnih uslova rada. S obzirom na to da se apelanticini navodi o povredi prava na rad u suštini zasnivaju na povredi prava na pravično suđenje, a što je već razmotreno u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na rad, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3560/08 (M. M.-Z.) | Sudska praksa | Aktio