Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3598/08 (M. J.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 18a
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3598/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3598/08, rješavajući apelaciju Muhameda Jusufbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Jusufbegovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001 038 od 8. avgusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-835/04 od 17. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Jusufbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 17. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-
06-001 038 od 8. avgusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-835/04 od 17. februara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-835/04 od 17. februara 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi Radivoje Ješić (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati iznos od 5.618,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Rješenjem "Petrolinvesta" d.d. Sarajevo od 5. septembra 1996. godine apelantu dodijeljen na korištenje stan koji se nalazi u Sarajevu, ulica Marka Marulića broj 25 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da je apelant sa Stambenim fondom Grada Sarajeva 7. jula 1997. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Takođe, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je apelant predmetni stan koristio do 15. maja 2002. godine kada je stan vraćen u posjed tuženom kao ranijem nosiocu stanarskog prava. Navedeno je da je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom tražio da se obaveže tuženi da mu isplati navedeni novčani iznos na ime troškova koje je imao oko adaptacije predmetnog stana. U vezi s tim, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 18a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 54/01 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) kojima je propisano da osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. tog zakona, a koja je uložila svoja vlastita sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo na povrat tih sredstava od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima. Općinski sud je naveo da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je na ime neophodnih troškova u stanu uložio svoja vlastita sredstva u smislu naprijed citirane zakonske odredbe. Naime, Općinski sud je naveo da je apelant, koji je saslušan u svojstvu parnične stranke, izjavio da su radove u stanu izvodili majstori i privatne firme koje je angažovao, ali da ne posjeduje račune o plaćanju materijala i izvršenih radova. Takođe, Općinski sud je naveo da apelant nije predložio nijedno od tih lica kao svjedoka koji bi eventualno potvrdio njegove navode o izvršenim radovima u predmetnom stanu, kao i o cijeni tih radova. Pri tome, Općinski sud je istakao da je nesporno da je Komisija "Petrolinvesta" sačinila zapisnik od 4. jula 1997. godine o oštećenjima u predmetnom stanu, ali da u konkretnom slučaju ne postoje relevantni dokazi šta je zaista od tih oštećenja otklonjeno u stanu. Takođe, Općinski sud je naveo da je vještak građevinske struke, kojeg je angažovao apelant, svoj nalaz sačinio 2002. godine u skladu sa pomenutim zapisnikom i u skladu sa apelantovim navodima o oštećenjima. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je apelant u pismu upućenom tuženom potraživao iznos od 800,00 KM za parketarske radove, dok je vještak građevinske struke te radove procijenio na 1.764,00 KM, iako je apelant izjavio da je parket zamijenjen samo na pojedinim mjestima i to oko 10m2. Imajući u vidu naprijed navedeno, Općinski sud je zaključio da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je na ime neophodnih troškova u predmetnom stanu uložio vlastita sredstva, u smislu člana 18a. Zakona o prestanku primjene, zbog čega je i odlučio kao u izreci presude.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-06-001 038 od 8. avgusta 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu navedenog novčanog iznosa na ime neophodnih troškova u predmetnom stanu koji je prethodno koristio kao privremeni korisnik. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da prvostepeni sud nije mogao na osnovu provedenih dokaza na nesumnjiv način utvrditi da je apelant uložio vlastita sredstva u cilju otklanjanja oštećenja u predmetnom stanu. Naime, Kantonalni sud je naveo da je vještak građevinske struke, na apelantov zahtjev, sačinio nalaz prije pokretanje predmetne parnice. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da pomenuti nalaz sadrži samo podatke koliko koštaju građevinski radovi radi otklanjanja oštećenja u stanu, s tim da je apelant opisao ta oštećenja vještaku prilikom sačinjavanja nalaza. Po mišljenju Kantonalnog suda, nalaz vještaka građevinske struke ne sadrži stručno objašnjenje o činjenicama da li su oštećenja zaista postojala u vrijeme kada je apelant koristio predmetni stan, te da li su u toku apelantovog korištenja tog stana oštećenja zaista otklonjena. Takođe, Kantonalni sud je naveo da se ni iz drugih provedenih dokaza nije sa sigurnošću moglo utvrditi da li je i koja je oštećenja, navedena u zapisniku "Petrolinvesta" od 4. jula 1997. godine, apelant zaista otklonio, te eventualno za to vršio plaćanje. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da su članovi Komisije "Petrolinvesta", koji su saslušani kao svjedoci, kao i vještak potvrdili njegove navode. Takođe, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud bio dužan provesti određene dokaze, iako ih apelant nije predložio, u cilju dokazivanja činjenice da je apelant uložio vlastita sredstva u opravku predmetnog stana. Naime, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku prema kojima sud nije ovlašten da provodi dokaze i utvrđuje činjenice po službenoj dužnosti, zato što su samo stranke u postupku ovlaštene da predlažu dokaze radi utvrđivanja određene činjenice (načelo formalne istine). Imajući u vidu naprijed navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelant u predmetnom postupku nije dokazao postojanje pravno relevantnih činjenica iz člana 18a. Zakona o prestanku primjene u vezi sa članom 210. Zakona o obligacionim odnosima, te da je stoga prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku proizvoljno postupali prilikom utvrđivanja činjenica, te prilikom primjene procesnog i materijalnog prava. Naime, apelant smatra da iz iskaza saslušanih svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka, kao i njegovog iskaza, jasno proizlazi da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan u smislu člana 18a. Zakona o prestanku primjene i člana 210. Zakona o obligacionim odnosima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno i materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović