Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3609/08 (J.R.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Povrat stana
  • Član porodičnog domaćinstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3609/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP-3609/08, rješavajući apelaciju J.R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.R. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1264/03 od 5. septembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J.R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, podnijela je, 14. novembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1264/03 od 5. septembra 2007. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove, Opštine Prnjavor (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 06-372-598/94 od 31. jula 2003. godine odbijen je zahtjev apelantice u predmetu prenošenja stanarskog prava nakon smrti njene majke Perke Ignjatić kao posljednjeg nosioca stanarskog prava i zaključivanja ugovora o korištenju garsonjere. Utvrđeno je da apelantici ne pripada pravo da nastavi sa korištenjem garsonjere u ulici Njegoševa broj 9 (ranije Džemala Bijedića) u Prnjavoru, ukupne površine 20,69 m2, na kojoj je davalac stana Opština Prnjavor, a raniji nosilac stanarskog prava bila Perka Ignjatić (do 11. februara 1994. godine) a od 15. septembra 1995. godine u navedenoj garsonjeri se nalazi Olivera Pezerović po rješenju broj 06-372-102-2/95 i ugovoru o korištenju stana.

3. U obrazloženju rješenja se navodi da je u predmetnom postupku odlučeno da se odbije zahtjev apelantice iz sljedećih razloga. Naime, kao nesporno je utvrđeno da je posljednji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila Perka Ignjatić i to od 15. februara 1989. godine do 11. februara 1994. godine, da je predmetnu garsonjeru dobila od OO SUBNOR, da je po osnovu konkursa borac VRS odnosno kćerka poginulog borca VRS rješenjem od 19. maja 1995. godine dobila predmetnu garsonjeru na korištenje, da je raniji vlasnik garsonjere bio OO SUBNOR sada Boračka organizacija, da sadašnji vlasnik garsonjere Boračka organizacija u cjelosti podržava odluku stambene komisije prema kojoj je predmetna garsonjera dodjeljena Oliveri Pezerović, pa predlaže da se apelanticin zahtjev o prenosu stanarskog prava odbije kao neosnovan. Nadalje je navedeno da se iz izjave svjedoka može zaključiti da apelantica osim što je povremeno navraćala u spornu garsonjeru nije živjela sa svojom majkom već u svojoj vlastitoj kući koju je zamijenila, kao i da iz izjave koju je apelantica dala 7. novembra 1994. godine proizlazi da apelantica posjeduje stambeno-porodičnu kuću u Prnjavoru, koju je mijenjala za imovinu koju je imala u Hrvatskoj, a koju je „prepisala“ na kćerke zbog problema sa bivšim bračnim drugom.

4. Protiv prvostepenog rješenja apelantica je podnijela žalbu. Rješavajući po apelanticinoj žalbi Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Banjaluka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je rješenjem broj 01-372-1379/94 od 2. oktobra 2003. godine poništilo u cjelosti prvostepeno rješenje i utvrdilo da apelantica ima pravo da trajno i nesmetano nastavi sa korištenjem stana-garsonjere u ulici Njegoševa broj 9 (ranije Džemala Bijedića) nakon smrti nosioca stanarskog prava, njene majke Perke Ignjatić.

5. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti pred stambenim organom Opštine Prnjavor doneseno rješenje 8. novembra 1994. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 13. maja 1995. godine, a kojim je apelantici u smislu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima naloženo iseljenje iz predmetne garsonjere. Po apelanticinoj tužbi podnesenoj protiv rješenja Ministarstva od 13. maja 1995. godine Vrhovni sud je presudom broj U-295/95 od 30. septembra 1997. godine apelanticinu tužbu uvažio i poništio rješenje Ministarstva. Postupajući po presudi Vrhovnog suda Ministarstvo je rješenjem od 7. novembra 1997. godine poništilo prvostepeno rješenje od 8. novembra 1994. godine kao i zaključak o dozvoli izvršenja od 22. novembra 1994. godine i vratilo spis prvostepenom organu na ponovni postupak. U ponovnom postupku prvostepeni organ je nakon ocjene izvedenih dokaza zaključio da je posljednji nosilac stanarskog prava na predmetnoj garsonjeri bila Perka Ignjatić sve do smrti 11. februara 1994. godine i da nije sporno da je od 27. septembra 1991. godine sa majkom i kćerkama spornu garsonjeru apelantica koristila sve dok iz te garsonjere nije prinudno iseljena 22. novembra 1994. godine. Rješenjem prvostepenog organa od 13. marta 2002. godine utvrđeno je da apelantici pripada pravo da nastavi sa korištenjem predmetne garsonjere nakon smrti nosioca satanarskog prava. Protiv tog rješenja zainteresovana stranka Olivera Pezerović je podnijela žalbu koju je Ministarstvo uvažilo i rješenjem od 8. avgusta 2002. godine poništilo osporeno rješenje i vratilo spis prvostepenom organu zato što prvostepeni organ nije postupio po uputama Ministarstva.

6. Istaknuto je da je u ponovnom postupku prvostepeni organ rješenjem od 31. jula 2003. godine odbio apelanticin zahtjev, te da je protiv navedenog rješenja apelantica podnijela žalbu. Odlučujući po apelanticinoj žalbi Ministarstvo je navelo da odlučenje prvostepenog organa o apelanticinom zahtjevu nije pravilno. Ministarstvo je navelo da je takvo odlučenje suprotno zaključivanju prvostepenog organa iznijetom u obrazloženju prvostepenog rješenja od 13. marta 2002. godine. S tim u vezi Ministarstvo je istaklo da ukoliko je za prvostepeni organ još tada bilo nesporno da se apelantica u spornu stambenu jedinicu uselila za života nosioca stanarskog prava, njene majke Perke i uz njenu saglasnost, te da je stan koristila i poslije majčine smrti, sve dok nije iz navedene garsonjere iseljena 22. novembra 1994. godine sa namjerom da u njoj trajno žive i stanuju potvrđuje da je zaključivanje prvostepenog organa a samim tim i njegovo odlučivanje u ovoj pravnoj stvari pogrešno jer je suprotno dokazima koji se nalaze u spisu predmeta i na koje se poziva prvostepeni organ u postupku koji je predhodio njegovom donošenju. Iz dokaza spisa ove upravne stvari kao i onih na koje se pozvao prvostepeni organ u obrazloženju rješenja od 13. marta 2002. godine proizlazi da je apelantica lice iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima i da joj pripada pravo iz člana 22. stav 1. i člana 21. stav 2. tog zakona da nastavi sa trajnim i nesmetanim korištenjem predmetnog stana nakon smrti nosioca stanarskog prava, njene majke Perke Ignjatić.

7. Protiv rješenja Ministarstva broj 01-372-1379/94 od 2. oktobra 2003. godine Olivera Pezerović je podnijela tužbu koju je Vrhovni sud presudom broj U-1264/03 od 5. septembra 2007. godine uvažio i poništio rješenje Ministarstva. Navedenom presudom apelanticina žalba protiv rješenja Odjeljenja od 31. jula 2003. godine je odbijena kao neosnovana.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je presuda Vrhovnog suda broj U-295/95 od 30. septembra 1997. godine uslijedila po tužbi apelantice protiv rješenja Ministarstva od 13. maja 1995. godine. Istaknuto je da je u razlozima te presude navedeno da nakon smrti Perke Ignjatić, apelantica nema za sada tretman nezakonito useljenog lica, te da se na nju sljedstveno tome primjenjuju odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, a što između ostalog znači da se ni postupak za iseljenje takvog lica ne pokreće po službenoj dužnosti. Navedeno je da se iz osporenog akta i prvostepenog rješenja, a niti iz ostalih spisa predmetne upravne stvari ne vidi kako stvari stoje u konkretnom slučaju jer su bitne činjenice ostale neutvrđene.

9. Vrhovni sud se pozvao na član 61. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da kada sud poništi akt protiv kojeg je bio pokrenut upravni spor tuženi organ je u postupku izvršenja presude, a donošenjem novog akta, vezan pravnim shvatanjem suda. Kako tuženi nije postupio u skladu sa pravnim shvatanjem suda iznijetim u navedenoj presudi to se po mišljenju Vrhovnog suda i predmetni osporeni akt ukazuje nezakonit.

10. Nadalje se Vrhovni sud pozvao na odredbu člana 13. stav 1. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ broj 14/84, te „Službeni glasnik RS“, br. 19/93 i 31/99) prema kojoj se po ocjeni Vrhovnog suda zakonodavac jasno opredjelio obzirom da je navedenim članom regulisano da ako nosilac stanarskog prava ili maljoljetni član njegovog porodičnog domaćinstva, imaju ili steknu u svojinu porodični stan, zgradu ili stan u istom mjestu na kojima nije stečeno stanarsko pravo, dužan je sa ostalim korisnicima stana da iseli iz stana koji koristi i useli u svoj stan odnosno stan u svojini maloljetnog člana porodičnog domaćinstva, ako taj stan odgovara njegovim i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva, koji zajedno sa njim stanuju.

11. Vrhovni sud je našao da nije osnovano shvatanje i primjena citiranih odredaba zakona na način da je posljedni nosilac stanarskog prava na predmetnoj garsonjeri bila Perka Ignjatić sve do smrti 11. februara 1994. godine, te da je nesporno od 27. septembra 1991. godine apelantica sa majkom i kćerkama koristila spornu garsonjeru sve dok iz nje nije prinudno iseljena 22. novembra 1994. godine. Istaknuto je da za prvostepeni organ nije bilo sporno da je useljenje apelantice i njene djece u spornu garsonjeru uslijedilo prije smrti njene majke Perke, te da im je bila obostrana namjera da tu trajno žive i stanuju. Nadalje je navedeno da je apelantica u odgovoru na tužbu navela da je rješenjem SUBNOR-a Prnjavor Perki Ignjatić dodijeljen sporni stan i da je ona zaključila ugovor o korištenju stana broj 02/2-01-45/I-89 od 23. februara 1989. godine nakon čega se uselila u stan. Pri tome je istaknuto da je apelantica izjavila da je kao izbjeglica iz Slavonske Požege 1991. godine uselila u sporni stan sa namjerom da trajno živi sa svojom majkom sve dok nije nezakonito iseljena iz spornog stana. Apelantica nije porekla da je imala kuću u Slavonskoj Požegi zajedno sa svojim mužem od kog se razvela, da je ta kuća zamjenjena za kuću u Prnjavoru, te da su apelantica i njen muž tu kuću poklonili svojim kćerkama ugovorom o poklonu 1. aprila 1994. godine. S obzirom na navedeno po mišljenju Vrhovnog suda proizlazi da je u vrijeme smrti apelanticine majke odnosno nosioca stanarskog prava na predmetnoj garsonjeri apelantica imala u svojini i porodičnu stambenu zgradu u istom mjestu (u Prnjavoru), te da u takvoj situaciji otpada mogućnost primjene odredaba člana 21. stav 1. Zakona o stambenim odnosima s obzirom na odredbe člana 13. tog zakona.

12. Apelantica se žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Herecgovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelantica se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je sa djecom izbjegla iz Hrvatske i u majčin stan uselila 29. septembra 1991. godine. Ističe da se u majčin stan uselila bez muža jer je njihov brak razveden presudom Općinskog suda u Slavonskog Požegi 24. novembra 1988. godine. Navodi da prije nego što je sa djecom izbjegla u Prnjavor ona i nje suprug izvršili zamjenu za imovinu u Slavonskoj Požegi, te da je ona nakon toga svoj dio poklonila djeci. Ističe da nikada nije bila u posjedu imovine u Prnjavoru. Nadalje navodi da je u smislu odrdebe člana

13. Zakona o stambenim odnosima trebalo da nadležni organ koji primjenjuje navedeni član utvrdi da „taj stan odgovara njegovim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim stanuju“ odnosno da se u konkretnom slučaju utvrdi da li suvlasnički dio stambeno-porodične zgrade čiji je suvlasnik bila apelantica odgovara njenim i potrebama njenih kćerki koje su tada činile njeno porodično domaćinstvo i stanovale zajedno sa njom u majčinom stanu.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

17. Razmatrajući apelanticine navode koji se u suštini odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim i navode apelantice o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, obzirom da u pogledu eventualnog kršenja navedenog prava apelantica nije dala relevantne navode ili dokaze na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da postoji vjerovatnoća o povredi navedenog prava te da je potrebno meritorno ispitati navode apelacije u odnosu na pravo na dom.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3609/08 (J.R.) | Sudska praksa | Aktio