Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3629/08 (Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3629/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3629/08, rješavajući apelaciju Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Pž-000123 od 1. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravibranilaštvo Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 17. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Pž-000123 od 1. septembra 2009. godine (očigledna greška u označenom datumu u zaglavlju presude budući da je u uvodu presude naznačeno da je presuda donesena na sjednici vijeća održanoj 1. septembra 2008. godine).
2. Rješenjem Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-Ip-08-000379 od 19. maja 2008. godine, dozvoljeno je izvršenje protiv «Interšpeda» Brčko – Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate novčanog potraživanja po osnovu duga u iznosu od 4.579,23 KM na ime neplaćene zakupnine sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Izvršna isprava po kojoj je u konkretnom slučaju dozvoljeno izvršenje je pravosnažna presuda Osnovnog suda broj P-367/03-I od 16. juna 2004. godine. Protiv ovog rješenja, izvršenik je izjavio prigovor uz koji je priložio dokaz da je predmetno potraživanje u cijelosti izmirio.
3. Apelacioni sud je, osprenim rješenjem broj 097-0-Pž-000123 od 1. septembra 2009. godine, prigovor izvršenika usvojio, obustavio izvršenje prvostepenog rješenja i ukinuo provedene izvršne radnje. U obrazloženju svoje odluke, Apelacioni sud je naveo da je utvrdio da je presudom Osnovnog suda koja je izvršna isprava u konkretnom izvršnom postupku, raskinut ugovor o zakupu broj 06-475-128/02 koji je zaključen između apelanta i izvršenika 15. marta 2002. godine, pa je obavezan izvršenik da apelantu isplati iznos od 4.579,23 KM. Uvidom u uvjerenje nadležne službe apelanta od 23. juna 2004. godine, Apelacioni sud je utvrdio da je izvršenik izmirio obaveze za zakup poslovnog prostora koji je bio predmet navedenog ugovora o zakupu zaključno sa 30. martom 2004. godine. Dalje, uvidom u drugi spis Osnovnog suda broj 096-0-P-06-000422, Apelacioni sud je utvrdio da je po tužbi apelanta protiv Klašnjić Miroslava raspravljano o zahtjevu apelanta za raskid ugovora o zakupu istih poslovnih prostorija broj 06-475-004039 koji je apelant zaključio sa Klašnjić Miroslavom 21. decembra 2004. godine.
4. Na osnovu svega navedenog, Apelacioni sud je zaključio da je izvršenik u konkretnom izvršnom postupku dobrovoljno izmirio apelantova potraživanja prema njemu na ime neplaćene zakupnine i to prije pokretanja postupka prinudne naplate. Naime, Apelacioni sud je ukazao da je navedeno uvjerenje nadležne službe apelanta izdato nakon donošenja presude na osnovu koje se izvršenje traži. Dalje, Apelacioni sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelantove navode o tome da je Klašnjić Miroslav, u predmetu koji je apelant pokrenuo protiv njega, «potvrdio da je apelant vršio uplate u njegovo ime i za njegov račun», budući da se u tom predmetu traži raskid ugovora koji je apelant zaključio sa Klašnjić Miroslavom 21. decembra 2004. godine i isplata zakupnine po tom ugovoru, dakle nakon što je izdato uvjerenje o tome da je apelant izmirio svoje obaveze po ugovoru zaključenom 15. marta 2002. godine.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije pravilno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant navodi da je sa izvršenikom imao zaključen ugovor o zakupu poslovnog prostora, te da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-367/03-I od 16. juna 2004. godine taj ugovor raskinut a izvršenik obavezan na isplatu duga na ime neplaćene zakupnine, što je i predmet konkretnog izvršnog postupka. Dalje, apelant navodi da izvršenik nije dobrovoljno izvršio navedenu presudu, ali da je «nastavio koristiti poslovni prostor prema ugovoru o zakupu» koji je sa apelantom «zaključio vlasnik [izvršenika] Klašnjić Miroslav kao fizičko lice» i koji je «isti prostor nastavio da koristi u istu svrhu registrovane djelatnosti». Budući da Klašnjić Miroslav nije plaćao zakupninu po zaključenom ugovoru, apelant je protiv njega pokrenuo postupak za raskid ugovora i isplatu duga. Apelant navodi da je u tom predmetu tražio subjektivnu preinaku tužbe i pored Klašnjić Miroslava kao tuženog označio i izvršenika, ali da sud nije dozvolio preinaku jer je tome prigovorio Klašnjić Miroslav kao tuženi. Stoga je apelant protiv izvršenika podnio novu tužbu u kojoj je tražio raskid ugovora koji je zaključen sa Klašnjić Miroslavom kao fizičkim licem i spajanje ova dva navedena predmeta, što je sud također odbio «zbog nemogućnosti spajanja parničnih postupaka koji su različito označeni sa 'P' i 'Ps'». Apelant smatra da je «pogrešan stav suda u pogledu oznake spora», te da je zbog tog pogrešnog shvatanja apelantu onemogućeno da slobodno raspolaže nekretninama koje su u njegovom vlasništvu, da ih izdaje u zakup i naplati zakuninu, čime se ugrožavaju njegova ustavna prava.
6. Apealnt dalje iznosi tok postupka u predmetu broj 096-0-P-06-000422 u kojem je 17. septembra 2008. godine donesena prvostepena presuda, protiv koje je apelant izjavio žalbu. Međutim, apelant naročito ističe «da se ova apelacija podnosi protiv rješenja [Apelacionog suda ...] kojim je usvojen prigovor izvršenika i obustavljeno izvršenje pravosnažne presude», te predlaže da Ustavni sud osporeno rješenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak Apelacionom sudu.
7. Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Budući da izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu prava na pravično suđenje, te imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati samo navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju apelantovih ustavnih prava, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu..
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da apelant u ovom apelacionom postupku isključivo i eksplicitno osporava samo rješenje Apelacionog suda broj 097-0-Pž-000123 od 1. septembra 2009. godine kojim je obustavljeno izvršenje protiv izvršenika. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović