Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3631/08 (I. Č.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3631/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3631/08, rješavajući apelaciju Igora Čančara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Igora Čančara, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 0115-0-Gž- 08-000 051 od 9. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj P-160/05 od 4. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Igor Čančar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 20. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu. Okružni sud) broj 0115-0-Gž-08-000 051 od 9. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-160/05 od 4. oktobra 2007. godine.

2. Osnovni sud je, rješavajući tužbu tužitelja AD „Vučevo“ Foča (u daljnjem tekstu: tužitelj), podnesenu protiv apelanta kao tuženog, donio Rješenje broj P.249/03 od 1. decembra 2003. godine kojim je utvrdio da se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom. U obrazloženju rješenja je navedeno da je tužitelj podnio tužbu ovom sudu protiv apelanta 8. jula 2003. godine, radi duga u visini od 10.105,00 KM. Osnovni sud je pripremno ročište zakazao za 22. oktobar 2003. godine i uz saglasnost parničnih stranaka ga je odgodio za 1. decembar 2003. godine. Kako tužitelj nije pristupio ročištu zakazanom za 1. decembar 2003. godine, Osnovni sud je, postupajući prema odredbi člana 84. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci rješenja.

3. Osnovni sud je Rješenjem broj P. 249/03 od 5. januara 2004. godine, dozvolio povraćaj u pređašnje stanje po tužiteljevom prijedlogu. Istim rješenjem je utvrđeno da će sud naknadno zakazati pripremno ročište u ovoj pravnoj stvari. U obrazloženju rješenja Osnovnog suda je navedeno da je tužitelj podnio prijedlog sudu za povraćaj u pređašnje stanje 5. decembra 2003. godine koji je ovaj sud ocijenio osnovanim, zaključivši da je tužitelj iz opravdanih razloga propustio da pristupi pripremnom ročištu zakazanom za 1. decembar 2003. godine, jer je uvidom u zapisnik s pripremnog ročišta od 22. oktobra 2003. godine utvrdio da iz navedenog zapisnika jasno proizlazi da je vrijeme održavanja ročišta zakazanog za 1. decembara 2003. godine, kojem tužitelj nije pristupio, ispravljeno korektorom, pa je zaključio da je iz tih razloga došlo do nesporazuma između suda i stranaka, u ovom slučaju tužitelja, u pogledu tačno određenog vremena održavanja sljedećeg ročišta. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je, postupajući prema odredbi člana 382. ZPP-a, odlučio kao u izreci presude.

4. Osnovni sud je Presudom broj P-160/05 od 4. oktobra 2007. godine obavezao apelanta kao tuženog da tužitelju, AD „Vučevo“ Foča, na ime duga po osnovu zakupnine poslovnog prostora plati iznos od 4.880,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, počevši od 30. oktobra 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, i razmjerno uspjehu u sporu na ime troškova postupka iznos od 531,20 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom je odbijen ostatak tužitelj tužbenog zahtjeva preko iznosa od 4.880,00 KM, dok je na ime troškova postupka obavezan tužitelj da je dužan da apelantu plati iznos od 1.432,60 KM.

5. U obrazloženju presude je istaknuto da je sud na osnovu provedenih dokaza, prije svega cijeneći mišljenja vještaka finansijske struke, uvidom u ugovore o zakupu zaključenih između tužitelja i apelanta, posebno na osnovu pregleda dugovanja apelanta prema tužitelju za vrijeme trajanja zakupa, utvrdio da su tužitelj i apelant u dva navrata zaključivali ugovor o zakupu poslovnog prostora, i to Ugovor o zakupu broj I-1251/01 od 25. aprila 2001. godine koji je trajao do 30. juna 2001. godine koji je apelant jednostrano raskinuo, i broj 187/02 od 30. jula 2002. godine od kojeg je apelant odustao 3. marta 2003. godine. U skladu s članom 4. Ugovora o zakupu od 25. aprila 2001. godine mjesečna zakupnina koju je apelant bio dužan plaćati tužitelju iznosila je 880,00 KM, dok je članom 5. utvrđeno da će apelant kao zakupoprimac redovno na blagajni tužitelja, ili putem žiro-računa plaćati u iznosu od 440,00 KM, a što predstavlja 50% utvrđene naknade na ime zakupnine, s obzirom na uložena vlastita apelantova sredstva. Međutim, ugovorom o zakupu poslovnih prostorija koji je zaključen 30. jula 2002. godine nije predviđeno smanjenje zakupnine, koja je članom 3. predmetnog ugovora utvrđena u iznosu od 500,00 KM, i počela da teče od 1. jula 2002. godine. Članom 5. navedenog ugovora također je propisano da se uložena vlastita sredstva apelanta kao zakupoprimca u predmetni poslovni prostor, smatraju neotuđivim dijelom osnovnog sredstva tužitelja kao zakupodavca, da apelant kao zakupoprimac nema pravo na povrat tih sredstava poslije isteka važenja ovog ugovora. Na osnovu nalaza vještaka financijske struke od 12. septembra 2007. godine Osnovni sud je utvrdio da je apelant ostao dužan tužitelju po prvom ugovoru o zakupu poslovnih prostorija od 25. aprila 2001. godine iznos od 880,00 KM, što predstavlja iznos utvrđen kada se zakupnina umanji 50% na ime uloženih vlastitih sredstava apelanta u predmetni poslovni prostor (u skladu s članom 5. navedenog ugovora), te iznos zakupnine po Ugovoru o zakupu od 30. jula 2002. godine koji je trajao do 3. marta 2003. godine, ili što ukupno po osnovu oba ugovora iznosi od 4.880,00 KM. Naime, apelant sudu nije prezentirao dokaz o pismenom raskidu navedenih ugovora o zakupu poslovnih prostorija ili sporazumnom raskidu, kako je to propisano članom 26. Zakona o zakupu poslovnih prostorija i zgrada, koji je u to vrijeme bio na snazi („Službeni glasnik SRBiH“ broj 33/77, u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu), posebno zbog toga što je takav otkaz ugovora u skladu s članom 27. do 30. istog zakona morao biti otkazan putem suda ukoliko nema sporazuma stranaka. Iz navedenih razloga Osnovni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja po osnovu oba ugovora o zakupu koji nisu otkazani u skladu s relevantnim odredbama Zakona o zakupu (bez obzira da li je apelant kao zakupoprimac efektivno koristio poslovni prostor), tako što je sud obavezao apelanta da je dužan da tužitelju na ime neplaćene zakupnine isplati iznos od 4.880,00 KM, s tim što je odbijen ostatak tužiteljevog tužbenog zahtjeva preko tog iznosa. Osnovni sud je u vezi sa svojim odlučenjem ukazao na odredbu člana 19. stav 1. Zakona o zakupu kojom je propisano da je zakupac dužan da plaća zakupninu u vrijeme određenu ugovorom i to mjesečno unaprijed, najkasnije do 5. u mjesecu. Dakle, Osnovni sud smatra da ugovor o zakupu zaključen na neodređeno vrijeme proizvodi pravno dejstvo sve do njegovog otkaza, pa iako je apelant kao zakupoprimac odustao od ugovora, on je u smislu čl. 36. i

37. Zakona o zakupu bio je dužan dati pismenu izjavu da odustaje od ugovora, kao i odrediti rok do kojeg treba da se preda odnosno primi ispražnjena prostorija. Pošto apelant kao zakupoprimac nije pismenim putem dao izjavu o odustajanju od zakupa, niti je tužitelju kao zakupodavcu predao ispražnjenu prostoriju (odnosno nije prezentirao sudu dokaz na te okolnosti), to je Osnovni sud na osnovu svih izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, a u skladu sa citiranim odredbama Zakona o zakupu, odlučio kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

6. Okružni sud je Presudom broj 0115-0-Gž-08-000 051 od 9. oktobra 2008. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i Presudu Osnovnog suda broj P-160/05 od 4. oktobra 2007. godine potvrdio. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Upravo iz tih razloga odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Osim toga, odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor kojim se apelant poziva na povredu odredaba parničnog postupka smatrajući da prvostepeni sud nije imao razloga da udovolji prijedlogu tužitelja za povraćaj u pređašnje stanje. S tim u vezi Okružni sud je podsjetio da je prvostepeni sud Rješenjem broj P-294/03 od 1. decembra 2003. godine utvrdio da se tužba tužitelja u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom, i da je, postupajući po prijedlogu tužitelja za povraćaj u pređašnje stanje, njegov prijedlog ocijenio osnovanim, i Rješenjem broj P-294/03 dozvolio povraćaj u pređašnje stanje. S tim u vezi Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je Rješenjem broj P-294/03 dozvolio povraćaj u pređašnje stanje, jer je utvrdio da iz Zapisnika sa pripremnog ročišta od 22. oktobra 2003. godine jasno proizlazi da je vrijeme održavanja novog ročišta kojem tužitelj nije pristupio ispravljeno korektorom, što je i po ocjeni ovog suda dovelo do nesporazuma između suda i stranaka, u ovom slučaju tužitelja o tačno određenom vremenu održavanja slijedećeg ročišta. Prema tome, Okružni sud je iz navedenih razloga, ispitujući procesno rješenje po apelantovoj podnesenoj žalbi, zaključio da nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka u odnosu na rješenje prvostepenog suda o dozvoli za povraćaj u pređašnje stanje, kako to apelant navodi u žalbi. Okružni sud je također ocijenio da je prvostepeni sud troškove parničnog postupka pravilno odredio u skladu s članom 386. ZPP-a, pa je također odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu u pogledu visine troškova parničnog postupka određenih prvostepenom presudom.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se osporene presude temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da prvostepeni sud nije dao nikakav značaj činjenici da mu je tužitelj u članu 5. prvog zaključenog ugovora o zakupu priznao vlastita ulaganja u iznosu od 10.574,00 KM, pa smatra logičnim da ova materijalizovana ulaganja čine osnovna sredstva tužitelja, bez prava apelanta da ih skida i nosi nakon isteka ugovora o zakupu, ali isto tako da on ima pravo (pošto ugrađenu opremu neće skidati i nositi nakon isteka ugovora o zakupu), da vrijednost tih priznatih ulaganja prebije sa zakupninom. U vezi rješenja prvostepenog suda o povraćaju u pređašnje stanje, apelant tvrdi da je tužitelj u prijedlogu naveo da je imao namjeru i htio pristupiti na zakazano ročište i da je došao u sud u 10 časova, jer je bio siguran da je ročište zakazano u to vrijeme, iz čega očigledno proizlazi da je punomoćnik tužitelja zaboravio da dođe na zakazano ročište, i da se propuštanje takve prirode ne može smatrati opravdanim razlogom koji su doveli do propuštanja pristupanja zakazanom ročištu. Također tvrdi da tužitelj nije podnio niti jedan dokaz kojim bi razloge propuštanja objektivizirao, a što sve upućuje na zaključak da je rješenje doneseno na način koji je u suprotnosti sa članom 328. stav 1. ZPP-a.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U pogledu navoda iz apelacije da prvostepeni sud nije dao nikakav značaj vlastitim sredstvima koje je uložio u predmetni poslovni prostor, i da je prvostepeni sud donio rješenje o povraćaju u pređašnje stanje, a da tužitelj nije podnio niti jedan dokaz kojim bi razloge propuštanja objektivizirao, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi bili raspravljani i pred Okružnim i Osnovnim sudom. Oni su dali jasna obrazloženja, utvrdivši relevantne činjenice na osnovu predočenih dokaza, te, u skladu s tim i primijenili odredbe relevantnih zakonskih propisa. Pri tom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su obrazloženja redovnih sudova proizvoljna. Ni apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3631/08 (I. Č.) | Sudska praksa | Aktio