Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3652/08 (Opština Posušje)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ustav entiteta
- Nenadležnost za odlučivanje
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3652/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3652/08, rješavajući apelaciju Općine Posušje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Posušje, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000697 od 21. augusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Pž-000 002 od 19. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj Ps. 141/05 od 23. oktobra 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Posušje, podnesena zbog navodne povrede člana IV.C.12.b) i c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Posušje, podnijela je 20. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000697 od 21. augusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Pž-000 002 od 19. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps. 141/05 od 23. oktobra 2006. godine.
2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu «Lager» d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi isplate duga, Općinski sud je donio Presudu broj Ps. 141/05 od 23. oktobra 2006. godine kojom je obavezan apelant da tužitelju isplati iznos od 53.901,56 KM. U obrazloženju presude sud je naveo da je, nakon izvođenja i ocjene relevantnih dokaza, nesporno utvrdio da je Općinsko vijeće Općine Posušje donijelo Odluku o posebnoj pristojbi za financiranje komunalne infrastrukture na području općine Posušje (u daljnjem tekstu: Odluka) broj 02-15-255/02 od 15. marta 2002. godine. Dalje je utvrđeno da je apelant preko porezne ispostave s računa tužitelja skinuo iznos od 53.901,56 KM na ime pristojbe iz navedene Odluke, kao i da je Federalno ministarstvo financija svojim Podneskom broj 05-15-105/04 od 5. marta 2004. godine upozorilo apelanta na nezakonitost Odluke. Općinsko vijeće Općine Posušje je 29. marta 2005. godine donijelo novu Odluku kojom je stavljena van snage Odluka iz 2002. godine. Odlučujući o zahtjevu za ocjenu ustavnosti nove Odluke, Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) je utvrdio da ona nije u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je zahtjev za ocjenu ustavnosti Odluke iz 2002. godine odbačen zbog toga što je apelant 2005. godine donio istu Odluku pod novim datumom i brojem kojom je stavio van snage Odluku iz 2002. godine, Općinski sud je utvrdio da je apelant stekao bez osnova iznos od 53.901,56 KM. Na osnovu navedenog Općinski sud je, u skladu s članom 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odlučio kao u dispozitivu presude.
3. Odlučujući o žalbi apelantovoj protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 008-0-Pž-000 002 od 19. januara 2007. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice i na tako utvrđeno stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje se navodi da je prvostepeni sud ispravno zaključio da je Odluka iz 2002. godine nezakonita, posebno ako se uzme u obzir činjenica da je Ustavni sud Federacije odluku iz 2005. godine, koja je identična sa Odlukom iz 2002. godine, proglasio neustavnom. Također, neosnovani su apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na nenadležnost suda, pasivnu legitimaciju, zastaru potraživanja i ocjenu provedenih dokaza. Naime, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je u ovoj pravnoj stvari nadležan Općinski sud koji je provedene dokaze cijenio u skladu s odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno da je tužba podnesena u roku i da je apelant pasivno legitimisan. Na osnovu navedenog Kantonalni sud je u skladu s odredbom člana 226. ZPP odlučio kao u dispozitivu presude.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000697 od 21. augusta 2008. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi potpuno i pravilno utvrdili relevantne činjenice i pravilno primijenili materijalno pravo kada su obavezali apelanta da tužitelju isplati iznos koji je neosnovano uplatio na apelantov račun. Dalje se navodi da je neosnovan apelantov prigovor da su se nižestepeni sudovi upustili u ocjenu ustavnosti i zakonitosti Odluke iz 2002. godine. Vrhovni sud ističe da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da je Odluka iz 2002. godine sadržajno identična Odluci iz 2005. godine, za koju je Ustavni sud Federacije utvrdio da nije u skladu s Ustavom. Također, imajući u vidu upozorenje Federalnog ministarstva financija na nezakonitost Odluke iz 2002. godine, nakon čega je ona stavljena van snage, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su obavezali apelanta da tužitelju vrati neosnovano naplaćeni iznos.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da redovni sudovi u konkretnom postupku nisu bili nadležni da odlučuju o ustavnosti i zakonitosti Odluke iz 2002. godine, te da je navedena Odluka zakonita. Dalje se navodi da je Odluka iz 2002. godine donesena u skladu s Ustavom FBiH, Ustavom kantona, Zakonom o pripadnosti javnih prihoda FBiH i finansiranju FBiH, te Zakona o lokalnoj samoupravi. Apelant navodi da je Vrhovni sud u gotovo identičnom predmetu zauzeo drugačiji stav, a kopiju te presude apelant je dostavio uz apelaciju. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana IV.C.12.b) i c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
a) Dopustivost prima facie
7. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03, od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Nenadležnost za odlučivanje
11. Apelant je u apelaciji naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana IV.C.12.b) i c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. S obzirom da je apelant u ovom dijelu apelacije naveo povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji jer ona u ovom dijelu u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne pokreće pitanja «koja su sadržana u ovom ustavu».
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović