Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3659/08 (RMU «Banovići» d.d. Banovići)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građevinsko zemljište
- Građevinska dozvola
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3659/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3659/08, rješavajući apelaciju RMU «Banovići» d.d. Banovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija RMU «Banovići» d.d.
Banovići podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001177 od 24. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj P.63/01-B od 10. maja 2006.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. RMU «Banovići» d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Osman Mujić, apelantov zaposlenik, podnio je 24. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001177 od 24. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.63/01-B od 10. maja 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P.63/01-B od 10. maja 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001177 od 24. septembra 2008. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Omera Pozderovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezan je apelant da tužitelju, na ime štete, isplati iznos od 1.595,70 KM sa zakonskim kamatama i troškovima postupka. Prvostepeni sud je, na osnovu provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je tužitelj vlasnik porodične kuće koju je sagradio 1957. godine, te da je ovaj tužiteljev objekat oštećen. Sporno pitanje je bilo da li je do štete na objektu došlo zbog apelantovih rudarskih aktivnosti ili zbog nesolidne gradnje. Također, sporno pitanje je bilo i da li je apelant, u vrijeme izgradnje objekta, bio u obavezi da pribavi građevinsku dozvolu i apelantovo mišljenje.
3. Ispitujući ova sporna pitanja, Općinski sud je utvrdio da je Zakon o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata na selu («Službeni list NRBiH» broj 48/62) stupio na snagu 1963. godine, dakle nakon što je tužitelj bio izgradio svoj stambeni objekat. Dalje, iz Odluke o određivanju mjesta koja se smatraju naseljenim gradskim mjestima («Službene novine NRBiH» broj 5/59), prvostepeni sud je utvrdio da naselje Grivice u kojem je tužitelj sagradio stambeni objekat nije bilo određeno kao naselje gradskog karaktera, a iz dopisa nadležne službe Općine Banovići je utvrdio da je obaveza pribavljanja građevinske dozvole za ovo područje uspostavljena 1965. godine. Imajući u vidu da je tužitelj kuću sagradio 1957. godine «čak i prije nego što je stupila na snagu Uredba o građenju ('Službeni list FNRJ' broj 32/58)», prvostepeni sud je zaključio da tužitelj nije bio u obavezi da pribavi građevinsku dozvolu niti apelantovo mišljenje za izgradnju stambenog objekta kako je to apelant tvrdio. Prvostepeni sud je također naveo da to što su nekim licima izdate građevinske dozvole za isto područje jedino dokazuje da se građevinska dozvola mogla pribavljati, ali to ne znači da je postojala propisana tužiteljeva obaveza da tu dozvolu i pribavi dozvolu.
4. Dalje, prvostepeni sud je proveo vještačenja putem vještaka geologa i vještaka građevinske struke, iz čega je utvrdio da je usljed eksploatacije uglja na navedenom području došlo do pomjeranja tla, kao i da je zbog mjesta i načina na koji je vršeno miniranje na tom području došlo do manjih oštećenja na tužiteljevom objektu. Također, sud je utvrdio da nastala šteta nije totalna i da se objekat može sanirati i dovesti u funkciju, ta da postoji i tužiteljev propust kod izgradnje objekta. Prvostepeni sud je procijenio da u konkretnom slučaju postoji podijeljena odgovornost za štetu na tužiteljevom objektu i to 70% na strani tužitelja zbog nesolidne gradnje objekta, a 30% predstavlja apelantovu objektivnu odgovornost u smislu člana 177. stav 3. i član
192. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu zaključivši da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. U obrazloženju odluke, Kantonalni sud je naročito ukazao da se apelant bavi rudarskom djelatnošću od koje potiče povećana opasnost štete za okolinu, te da odgovara za štetu po odredbama čl. 173. i 174. ZOO koje «sadrže pretpostavku uzročnosti između nastale štete i opasne djelatnosti». Stoga je, kako je naveo Kantonalni sud, apelant morao dokazati da postoje okolnosti koje u cijelosti isključuju njegovu odgovornost, što nije uspio. Kantonalni sud je zaključio da se pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju određenog stepena apelantove odgovornosti ne mogu dovesti u pitanje, jer je prvostepeni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze, naročito nalaze vještaka koji se, suprotno apelantovim žalbenim tvrdnjama, ne mogu ocijeniti kao paušalni i proizvoljni. Također, Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi o tome da je tužitelj prije gradnje stambenog objekta morao pribaviti građevinsku dozvolu i apelantovo mišljenje, te je obrazložio da se apelant pogrešno pozvao na Uredbu o izgradnji stambenih zgrada radnika i službenika («Službeni list FNRJ» broj 34/55) koja propisuje obavezu pribavljanja građevinske dozvole za izgradnju zgrada za stanovanje, ali se odnosi na radnike i službenike u gradovima i industrijskim i privrednim centrima, što ovdje nije slučaj.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelantovih navoda se odnosi na prigovor o tome da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant smatra da je u postupku dokazao da je postojala obaveza pribavljanja građevinske dozvole u konkretnom slučaju, te navodi da je u tom pravcu prezentirao sudu dokaze o tome da su druga lica, tužiteljeve komšije, dobila građevinske dozvole. Apelant također smatra da su sudovi pogrešno primijenili i Uredbu o građenju «koja je bila na snazi u vrijeme kada je tužitelj izgradio» sporni objekat, a koja se, kako apelant navodi, nije primjenjivala «samo na stambene i privredne zgrade zemljoradnika u neušorenim selima ako su izvan pojasa od 200 m od velikih saobraćajnica», dok se na ostale Uredba primjenjivala. Apelant navodi da se on i nije pozvao na Uredbu koju je naveo Kantonalni sud u svojoj odluci, te da i dalje smatra da je tužitelj svoj objekat sagradio bez propisanog odobrenja, zbog čega mu ne pripada pravo na naknadu štete.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović