Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3720/08 (Š. Ž.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3720/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3720/08, rješavajući apelaciju Šabana Žunića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šabana Žunića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000149 od 25. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-001648 od 14. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-512/01 od 27. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šaban Žunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupaju Sabina i Veljko Nikolić, advokati iz Sarajeva, podnio je 28. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000149 od 25. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-
001648 od 14. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-512/01 od 27. aprila 2006.
2. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Općinskom sudu bilo naloženo da obavijesti Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) kao njegovog poslodavca da zastane sa izvršenjem pravosnažnog rješenja o izvršenju broj 065-0-I-07-003901 od 8. februara 2008. godine, a prema kom se vrši obustava dijela njegove plaće radi izmirenja naknada dosuđenih tužiteljicama.
3. Općinski sud je Presudom broj P-512/01 od 27. aprila 2006. godine obavezao prvotuženog i apelanta kao drugotuženog da tužiteljicama M.Z., Me.Z. i S.Z.P. (u daljnjem tekstu: tužiteljice) na ime naknade nematerijalne štete, zbog smrti supruga i oca, solidarno isplate ukupan iznos od 26.400,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja pa do isplate, te da im nadoknade troškove postupka. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao prvotuženi. Naime, na temelju uvida u krivični spis ovog suda utvrđeno je da je apelant u momentu nastanka saobraćajne nezgode, kao i u momentu saslušanja i davanja iskaza na glavnom pretresu održanom 19. februara 1997. godine, bio zaposlen u CSB PU Sarajevo. Dalje, ukazano je na to da je članom 81. stav 1. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH, koji je u predmetnom periodu bio na snazi, određeno da će prvotuženi preuzeti sve radnike organizacionih jedinaca organa unutrašnjih poslova iz člana 77. istog zakona, koji su postojali na području Kantona, a koji su bili u radnom odnosu sa tim organima na dan stupanja na snagu navedenog zakona. S obzirom na to da je apelant bio jedan od radnika koje je prvotuženi po ovom zakonu preuzeo, zaključeno je da su neosnovani navodi prvotuženog da su u skladu sa zakonom preuzeli samo radnike organizacionih jedinica s obzirom na to da preuzimanje radnika podrazumijeva i preuzimanje prava, obaveza i odgovornosti prema radnicima. Na temelju navedenog zaključeno je da je prvotuženi pasivno legitimisan u konkretnoj parnici, te da njegova odgovornost proizilazi iz člana 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Apelant je prihvatio pasivnu legitimaciju i osnov tužbenog zahtjeva koji je proizilazio iz stanja krivičnog spisa i utvrđene krivične odgovornosti prema presudi kojom je proglašen krivim. Općinski sud je konstatovao da je među strankama nesporno da se dogodila saobraćajna nesreća 16. januara 1993. godine u kojoj su učesnici bili apelant kao vozač mobilisanog putničkog automobila, koji je u momentu nastanka nesreće bio zaposlen u CSB PU Sarajevo, te oštećeni, odnosno da je apelant na radu i u okviru svojih poslova i radnih zadataka vozio automobil koji je bio mobilisan za potrebe prvotuženog. Dalje, istaknuto je da je apelantova krivica utvrđena Presudom Općinskog suda broj K-293/96-I od 27. juna 1997. godine, te je ukazano na to da je, u skladu sa članom 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti sud vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda, ali da parnični sud utvrđuje i druge činjenice koje nisu utvrđene kao elementi krivičnog djela i krivične odgovornosti. U konkretnom slučaju, ove činjenice odnosile su se na okolnosti koje dovode do odgovornosti drugih osoba, odnosno oštećenog, u pogledu njegovog doprinosa nastaloj šteti, a koje se smatraju prigovorom podijeljene odgovornosti, u smislu člana 192. Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom na to da je utvrđeno da je oštećeni prelazio kolovoz kad je bilo rizično i kada za to nisu postojali realno bezbjedni uslovi, Općinski sud je zaključio da je njegova saodgovornost prema apelantu u odnosu 40% prema 60%. Odluku o visini nematerijalne štete sud je utemeljio na članu 200. a u vezi sa članom 201. Zakona o obligacionim odnosima, te rukovodeći se orijentacionim kriterijima koje je utvrdilo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda od 21. februara 2006. godine.
4. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-06-001648 od 14. septembra 2007. godine djelimično uvažio žalbu tužiteljica i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelanta obavezao da tužiteljici Me.Z. i S.P. isplati umjesto po 7.200,00 KM iznose od po 12.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Dalje, žalba prvotuženog je uvažena i tužbeni zahtjev u odnosu na njega u cijelosti je odbijen. Najzad, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da je zaključeno da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao prvotuženi osnovan, te da je za nastali udes i štetu koju su pretrpjele tužiteljice odgovaran samo apelant. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na to da je, u vrijeme kada se nesreća dogodila, na snazi bio Zakon o unutrašnjim poslovima iz 1990. godine («Službeni list SRBiH» broj 18/90), te je, tumačeći čl. 18, 26. i 27, zaključio da se iz cijelog teksta Zakona o unutrašnjim poslovima može zaključiti da je CSB PU Sarajevo u vrijeme udesa bio u sastavu Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova čiji je pravni slijednik entitet, tj. Federacija BiH, a ne Kanton Sarajevo kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud, te da je Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Na temelju navedenog uvažen je prigovor nedostatka pasivne legitimacije prvotuženog i prvostepena presuda je preinačena tako da je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog odbijen na osnovu člana 229. stav 1. tačka 4. u vezi sa članom 209. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je neosnovanom ocijenio apelantovu žalbu u dijelu koji se odnosio na podijeljenu odgovornost, te istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio procent podijeljene odgovornosti utvrdivši da je oštećeni doprinio nesreći u procentu od 40% , a apelant od 60%. Najzad, s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da su tužiteljice Me.Z i S.Z.P u vrijeme nesreće bile maloljetne, a budući da se radilo o periodu rata, majka, kao drugi roditelj, nije mogla nadoknaditi gubitak oca (oštećenog), pa je Kantonalni sud zaključio da dosuđeni iznos nije adekvatan u odnosu na tužiteljice Me.Z. i S.Z.P, te je u tom dijelu i preinačio prvostepenu presudu i dosudio im iznose određene u izreci.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000149 od 25. septembra 2008. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da apelant u reviziji nije mogao isticati da je drugostepeni sud povrijedio član 229. u vezi sa članom 209. Zakona o parničnom postupku kada je tužbeni zahtjev odbio u odnosu na prvotuženog. U prilog ovome istaknuto je da se odluka po reviziji može ispitivati samo u odnosu na revidenta, a eventualna povreda postupka u odnosu na drugog solidarnog dužnika ne može koristiti revidentu i kada bi bila osnovana, odnosno o ovakvom prigovoru moglo bi se odlučivati samo da su tužiteljice izjavile reviziju. Dalje, istaknuto je da je u konkretnom slučaju šteta nastala krivičnim djelom za koje je apelant proglašen krivim i kažnjen presudom Općinskog suda, pa da je, u skladu s tim, osnov apelantove odgovornosti za štetu postojanje njegove krivice, a što je regulisano članom
158. Zakona o obligacionim odnosima. Zaključeno je da je drugostepeni sud pravilno primijenio član
200. Zakona o obligacionim odnosima, te je istaknuto da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da je pravična naknada po tom osnovu 20.000,00 KM, a kakvi su i kriteriji ustaljene sudske prakse za dosuđene naknade po tom osnovu, te da je pravilno utvrđenim procentom podijeljene odgovornosti, odnosno doprinosa štetnom događaju od 60% apelanta, a 40% od oštećenog, iznose naknade povećao. Najzad, irelevantnim je ocijenjen apelantov prigovor da je vozilo kojim je upravljao prilikom štetnog događaja bilo osigurano u osiguravajućoj kući s obzirom na to da, prema članu 940. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, osiguravač odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako oštećena osoba zahtijeva naknadu štete od osiguravača, a što tužiteljice u konkretnom slučaju nisu tražile.
6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene presude nezakonite i proizvoljne. U vezi s tim, on ističe da ni prvostepena ni drugostepena presuda u obrazloženju ne sadrže zakonsku odredbu iz koje bi proizilazila njegova obaveza na naknadu nematerijalne štete, odnosno da njegovu obavezu zasnivaju na članu 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku. Također, prema apelantovom mišljenju, redovni sudovi su pogrešno tumačili, odnosno u potpunosti zanemarili relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, a koje upućuju na zaključak da su sudovi trebali odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na njega, odnosno proglasiti odgovornim prvotuženog, tj. njegovog poslodavca u vrijeme nesreće, CSB Sarajevo ili njegovog pravnog sljedbenika, ko god to bio. U vezi s tim, apelant posebno ukazuje na član 158. Zakona o obligacionim odnosima, te član 170. u vezi sa članom 171. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, te član 174. istog zakona, i ističe da, bez obzira na to što se njegov punomoćnik u postupku nije pozivao na njih, sud je obavezan po službenoj dužnosti paziti na primjenu materijalnog prava. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog činjenice da su sutkinja M.O., član drugostepenog vijeća i predsjednica revizijskog vijeća, i sutkinja M.M. kći i majka, pa da je zbog sukoba interesa sutkinja M.M. u revizijskom postupku bila dužna tražiti izuzeće, a s ciljem objektivnosti i nepristranosti. Najzad, apelant smatra da mu je pravo na imovinu povrijeđeno jer je, prema njegovom mišljenju, na osnovu nezakonitih presuda doneseno rješenje o izvršenju a na temelju kog njegov poslodavac vrši obustavu dijela njegove plaće koja predstavlja njegovu imovinu. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojim bi se obustavilo izvršenje Rješenja Općinskog suda broj 065-0-I-07-003901 od 8. februara 2008. godine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog činjenice da mu nije pružena garancija u pogledu nepristranog suda. U vezi s tim, apelant ističe da je sutkinja u vijeću Kantonalnog suda kći predsjednice revizijskog vijeća Vrhovnog suda koje je odlučivalo o njegovoj reviziji, ali ne obrazlaže na koji način je ova činjenica bila od utjecaja u njegovom predmetu, tj. ne daje bilo kakve dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode o eventualnoj pristranosti određenog sudije Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može ni ispitati da li je u konkretnom slučaju postojala subjektivna, odnosno objektivna nepristranost predmetnog suda (sudije), te su, stoga, ovi navodi očigledno prima facie neosnovani u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog pristranosti suda.
10. U pogledu ostalih apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, a koji se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović