Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3725/08 (E. Đ. i J. Đ.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kazna
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3725/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3725/08, rješavajući apelaciju Edina Đulana i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Đulana i Jasmina Đulana podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-08-000175 od 17. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Kaknju broj 036-0-K-07-000-151 od 20. juna 2008.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Đulan i Jasmin Đulan (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kaknja, trenutno na izdržavanju kazne u KPZ Zenica, koje zastupa Kantonalni zavod za pravnu pomoć ZE-DO Kantona, podnijeli su 28. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-08-000175 od 17. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 036-0-K-07-000-151 od 20. juna 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 036-0-K-07-000-151 od 20. juna 2008. godine, apelanti su oglašeni krivim za produženo krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) u vezi sa čl. 31. i 55. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa su osuđeni na kaznu zatvora, i to apelant Jasmin Đulan u trajanju od 2 godine i 4 mjeseca, a apelant Edin Đulan u trajanju od 2 godine i 5 mjeseci. Istom presudom, prvostepeni sud je objedinio ranije izrečene pravosnažne presude Općinskih sudova u Kaknju i Zenici koje su nabrojane u dispozitivu osporene prvostepene presude, pa je apelanta Jasmina Đulana osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 godina i 10 mjeseci, a apelanta Edina Đulana na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 8 mjeseci. Prvostepena presuda je donesena nakon što su apelanti pred sudom priznali krivnju što su, prema izjavi koju su dali pred sudom, učinili dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem. Apelanti su protiv prvostepene presude izjavili žalbu navodeći da prvostepeni sud u odnosu na apelanta Jasmina Đulana nije dobro sabrao osuđujuće kazne izrečene ranijim pravosnažnim presudama, te da su obje izrečene kazne prestroge zato što su apelanti priznali krivična djela za koja su oglašeni krivim.
3. Kantonalni sud je, presudom broj 004-0-Kž-08-000175 od 17. septembra 2008.
godine, odbio žalbu apelanta Edina Đulana i u odnosu na njega potvrdio prvostepenu presudu, dok je žalbu apelanta Jasmina Đulana djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o jedinstvenoj kazni zatvora tako što je ovog apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 godina i 4 mjeseca. U ostalom dijelu, prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Kantonalni sud je obrazložio da su žalbeni navodi apelanta Jasmina Đulana djelimično osnovani, te da ukupan zbir svih izrečenih kazni koje su objedinjene iznosi 6 godina i 6 mjeseci a ne 6 godina i 10 mjeseci kako je to utvrdio prvostepeni sud. Dalje, Kantonalni sud je naveo da «imajući u vidu sudsku praksu tog suda», jedinstvenu kaznu koja je izrečena umanjuje za još dva mjeseca «s obzirom da je imenovani specijalni povratnik za izvršenje ovih krivičnih djela i da je ranije osuđivan za istu vrstu krivičnih djela». Što se tiče žalbenih navoda oba apelanta o tome da im je kazna koja je izrečena prvostepenom presudom prestroga, Kantonalni sud je naveo da su ovi navodi neosnovani, zato što su apelanti višestruki povratnici u vršenju krivičnih djela, da su i ranije osuđivani za istu vrstu krivičnog djela, da ranije izrečene kazne nisu imale uticaja na apelante, te da nema posebnih olakšavajućih okolnosti osim onih koje je prvostepeni sud pravilno ocijenio.
4. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U obrazloženju ovih svojih navoda, apelanti ponovo ističu da je u odnosu na apelanta Jasmina Đulana pogrešno sabran ukupan zbir kazni i da mu je pogrešno izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 6 godina i 10 mjeseci umjesto 6 godina i 6 mjeseci čime je, kako navode, pogrešno primijenjana odredba člana 54. KZ FBiH. Također, apelanti ističu da su kazne na koje su osuđeni prvostepenom presudom prestrogo odmjerene zato što su priznali izvršenje krivičnih djela koja su im stavljena na teret, da su nezaposleni i lošeg imovnog stanja, te da su krivična djela «počinili kao osobe sa tek navršenim punoljetstvom».
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek odnose isključivo na navodno pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na izrečene kazne. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili da im je bilo uskraćeno pravo na pravni lijek, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ili člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović