Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3759/08 (M. J.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Propisano zakonom
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3759/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3759/08, rješavajući apelaciju Milice Jurišić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milice Jurišić podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 000310 08 U od 25. septembra 2008. godine, rješenja Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, Istočno Sarajevo-Pale broj 01-6788-1/08 od 20. maja 2008. godine i rješenja Filijale Bijeljina broj 02-3-1-7/395-1 od 23. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milica Jurišić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je 3. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 000310 08 U od 25. septembra 2008. godine, rješenja Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, Istočno Sarajevo-Pale (u daljnjem tekstu: Zavod za zapošljavanje) broj 01-6788-1/08 od 20. maja 2008. godine i rješenja Filijale Bijeljina broj 02-3-1-7/395-1 od 24. novembra 2006. godine.

2. Rješenjem Filijale Bijeljina broj 02-3-1-7/395-1 od 24. novembra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Zavoda za zapošljavanje broj 01-211-1/07 od 30. marta 2007. godine, obustavljena je isplata novčane naknade apelantici sa 3. decembrom 2005. godine, utvrđeno da je apelantici neosnovano isplaćena novčana naknada u iznosu od 3.348,37 KM kao i doprinos za zdravstveno osiguranje u iznosu od 125,57. KM i doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 200,90 KM, odnosno ukupan iznos od 3.674,84 KM, te je utvrđena obaveza apelantice da Zavoda za zapošljavanje vrati neosnovanu isplaćenu naknadu. Presudom Okružnog suda broj 012-0-

U-07-000 143 od 30. augusta 2007. godine, uvažena je apelanticina tužba i poništeno navedeno drugostepeno rješenje Zavoda za zapošljavanje, kojem je predmet vraćen na ponovno odlučivanje.

3. U ponovnom postupku, Zavod za zapošljavanje je, rješenjem broj 01-6788-1/08 od 20. maja 2008. godine, ponovo odbio apelanticinu žalbu protiv prvostepenog rješenja Filijale Bijeljina. Istim rješenjem, Zavod za zapošljavanje je odlučio da se u dispozitivu prvostepenog rješenja dodaje novi stav kojim se apelantica obavezuje da Zavodu za zapošljavanje vrati iznos od 4.464,64 KM na ime neosnovano isplaćene naknade za period naveden u dispozitivu osporenog rješenja, uz napomenu da apelantica može sa Zavodom za zapošljavanje zaključiti sporazum o vraćanju ove novčane naknade u 6 mjesečnih rata. Drugostepeni organ je u obrazloženju naveo da je nesporno utvrđeno da je apelantica stekla pravo na penziju 2. decembra 2005. godine, te da joj je od 3. decembra 2005. godine isplaćivana i novčana naknada za vrijeme nezaposlenosti. Dalje je navedeno da je članom 4. stav 5. Zakona o zapošljavanju («Službeni glasnik RS» br. 54/05 i 64/06) propisano da penzionisano lice ne može imati svojstvo nezaposlenog lica ako stekne uslove za ostvarivanje prava na penziju. Zbog toga, kako je naveo Zavod za zapošljavanje, apelantici nije ni pripadalo pravo na novčanu naknadu koja joj je bila priznata zato što biro za zapošljavanje, u vrijeme kada je apelantica podnijela zahtjev za isplatu ove naknade, nije znao da je apelantica istovremeno pokrenula i postupak za priznavanje prava na starosnu penziju na koju je imala pravo isti dan kada je ovaj zahtjev podnijela, što je utvrđeno tek kasnije.

4. Zavod za zapošljavanje je također naveo da prema navedenim odredbama Zakona o zapošljavanju apelantica nije mogla ostvariti za isti period i penziju i novčanu naknadu, bez obzira što je od podnošenja zahtjeva za penziju do donošenja rješenja o penziji protekao određeni period, za koji je apelantica pogrešno mislila da joj pripada pravo na novčanu naknadu za nezaposlenost. Također, drugostepeni organ je ukazao i da sporazum o poravnanju dugova sa PIO na koji se apelantica pozvala nije od utjecaja na drugačije rješenje ove pravne stvari zato što se taj sporazum odnosi na način uplate neizmirenog duga po osnovu doprinosa za PIO. Zavod za zapošljavanje je također naveo da je odredbom člana 31. stav 3. Zakona o zapošljavanju propisano da lice koje u određenom roku ne obavijesti Zavod za zapošljavanje o okolnostima koje su od utjecaja na ostvarivanje prava i nastavi da ostvaruje pravo, dužno je Zavodu naknaditi štetu u visini punog iznosa nezakonito ostvarene novčane naknade i plaćenih doprinosa. Budući da je nesporno utvrđeno da apelantica nije obavijestila Zavod za zapošljavanje o tome da je u toku postupak pred Fondom PiO Federacije BiH za ostvarivanje prava na penziju za koju je stekla uvjete 2. decembra 2005. godine, nego je na prvo rješenje od 14. marta 2006. godine kojom joj je odobrena i isplaćena novčana naknada u iznosu od 769,49 KM uložila žalbu kojom je tražila da joj se odobri duži period primanja novčane naknade pa je i po tom rješenju od 3. maja 2006. godine primila iznos od 3.695,15 KM, drugostepeni organ je odlučio da je apelantica dužna naknaditi–vratiti Zavodu za zapošljavanje ukupan iznos od 4.464,46 KM koji joj je neosnovano isplaćen.

5. Presudom Okružnog suda broj 12 0 U 000310 08 U od 25. septembra 2008. godine, odbijena je kao neosnovana apelanticina tužba podnesena protiv rješenja Zavoda za zapošljavanje. broj 01-6788-1/08 od 20. maja 2008. godine. Okružni sud je u osporenoj presudi obrazložio da je drugostepeni organ u cijelosti postupio po uputama koje su date ranijom presudom tog suda, da je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i da je donio zakonito rješenje. Naročito, Okružni sud je ukazao da je nadležnim upravnim organima dostavljena relevantna dokumentacija Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar iz koje se jasno vidi da je apelantica ostvarila pravo na penziju sa 2. decembrom 2005. godine, zbog čega nije mogla u istom periodu ostvarivati i pravo na bilo kakvu naknadu po osnovu nezaposlenosti kod Zavoda za zapošljavanje. Okružni sud je odbio i apelanticine žalbene navode da je ona zahtjevom tražila naknadu za pomoć i njegu kao bolesno lice obrazloživši da su ti navodi paušalni te da Zavod za zapošljavanje nije organ koji ima «bilo kakvu nadležnost u okviru pružanja socijalne pomoći».

6. Apelantica u apelaciji navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno «pravo na život i pravo na imovinu». Apelantica se nije pozvala na relevantne odredbe Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali iz ovakvih navoda proizlazi da apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih svojih navoda, apelantica ističe da je neosnovano odlučeno da treba vratiti sredstva koja joj je isplatio Zavod za zapošljavanje, te da je u međuvremenu dobila rješenje «od fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS» kojim joj «ne priznaju pravo na starosnu penziju». Apelantica ističe da penziju ne prima od fonda Republike Srpske niti «u RS ima bilo kakva primanja na osnovu kojih bi [joj] Biro za zapošljavanje RS tražio povrat». Također navodi da su njena «primanja vidljiva iz čeka Federacije BiH».

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud zapaža da apelantica u suštini smatra da joj je pravo na imovinu prekršeno zato što je navodno neosnovano obavezana da Zavodu za zapošljavanje vrati primljene iznose naknade za nezaposlenost, dakle, da osporava način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sud i nadležni upravni organi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa tvrdnjom o kršenju prava na život, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je kršenje prava na koje se apelantica žali moguće, jer s obzirom na sadržinu i domet prava na život iz člana 2. Evropske konvencije proizlazi da se o tom pravu ni na koji način nije odlučivalo u konkretnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud apleanticine navode o kršenju prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije također smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, kada manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3759/08 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio