Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3779/08 (J. M.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 7
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3779/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3779/08, rješavajući apelaciju Josipa Miličevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Josipa Miličevića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Kž-08-000 022 od 11. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-K-07-000 119 od 31. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Josip Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojeg zastupa zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 5. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Kž-08-000 022 od 11. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-K-07-000 119 od 31. marta 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 064-0-K-07-000 119 od 31. marta 2008. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Za navedeno krivično djelo apelantu je izrečena uvjetna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci koja se neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon sveobuhvatne analize i ocjene provedenih dokaza, utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Sud dalje navodi da je svoju odluku zasnovao na provedenim i prihvaćenim dokazima tužilaštva, nalazima vještaka odbrane i dijelom iskazom apelanta koji je dat tokom istrage. Iz provedenih dokaza, koji su u presudi vrlo detaljno analizirani, sud je utvrdio da je apelant na način opisan u izreci presude oštećenom I.R. nanio teške tjelesne povrede u vidu nagnječenja glave s krvnim podljevima u čeono-tjemenom dijelu glave i u predjelu lica, krvnog podljeva u predjelu donje usne i nagnječenja nosa s prelomom i pomakom nosnih kostiju. Pri odmjeravanju kazne sud je cijenio sve okolnosti od uticaja na vrstu i visinu kazne, pa je u konkretnom slučaju kao olakšavajuće okolnosti cijenio činjenicu da apelant nije osuđivan, njegove osobne i porodične prilike, njegovu relativno mlađu životnu dob, korektan odnos tokom suđenja i činjenicu da je bio iziritiran ponašanjem oštećenog prije kritičnog događaja. Kao otežavajuće sud je cijenio okolnosti pod kojima je apelant počinio krivično djelo i njegovu upornost da oštećenog dovede na mjesto gdje mu je nanio tjelesne povrede.
4. Odlučujući o žalbama apelanta i Kantonalnog tužilaštva protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 008-0-Kž-08-000 022 od 11. septembra 2008. godine kojom je apelantova žalba odbijena kao neosnovana, a žalba Kantonalnog tužilaštva uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni tako što je umjesto ranije izrečene uvjetne osude, primjenom odredbe člana 50. KZ FBiH, apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Istom presudom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe, pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije počinio nikakve povrede krivičnog postupka, proglasivši apelanta krivim za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Dalje se navodi da je prvostepeni sud svoj zaključak izveo pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza tužiteljstva i odbrane, te da je svoju odluku zasnovao na iskazima apelanta i svjedoka I.M. koji su dati tokom istrage i koji su pročitani na glavnom pretresu, te iskaza oštećenog, kao i nalaza vještaka medicinske struke dr. Matića i dr. Kozomore i iskaza svjedoka dr. Šehića koji su izvedeni tokom glavnog pretresa. Također, ispravno je postupio prvostepeni sud kada je odbio prihvatiti kao dokaz odbrane čitanje zapisnika o ispitivanju oštećenog iz istrage. Naime, prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka-oštećenog apelantova odbrana nije predložila da se navedeni iskaz oštećenog uvrsti kao dokaz, tako da, suprotno navodima žalbe, u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na odbranu. U pogledu vrste i visine krivične sankcije Kantonalni sud je istakao da izrečena krivično pravna sankcija nije adekvatna stepenu apelantove krivične odgovornosti, posebno imajući u vidu okolnosti pod kojima je djelo počinjeno. Također, prvostepeni sud je nedovoljno cijenio apelantovo ponašanje nakon počinjenog krivičnog djela, kao i njegovo ponašanje tokom postupka. Kantonalni sud je na osnovu navedenog, a imajući u vidu da je za predmetno krivično djelo propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o kazni.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i «pravo na slobodu». Apelant analizira presude redovnih sudova i naglašava da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, kao i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka pred sudom, kao i pravo na odbranu zbog činjenice da sud nije prihvatio kao dokaz zapisnik o ispitivanju oštećenog iz istrage. Naime, da je prihvaćen ovaj dokaz apelant smatra da bi presuda bila oslobađajuća s obzirom da se ona temelji isključivo na iskazu oštećenog koji je dat na glavnom pretresu. Apelant također navodi da su osporene presude zasnovane na bitnim povredama odredaba krivičnog postupka i smatra da se u konkretnom slučaju nije trebala primijeniti odredba stava 1. člana 172. KZ FBiH već eventualno st. 6. ili 7. istog člana.
7. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05) relevantne odredbe glase:
Član 172. Teška tjelesna ozljeda (1)Ko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje teško naruši, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. [...] (6)Ko krivično djelo iz st. od 1. do 3. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. (7)Ko krivično djelo iz st. od 1. do 3. ovog člana učini namah, doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost napadom ili teškim vrijeđanjem od ozljeđenog, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. [...]
8. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase: Član 15.
Jednakost u postupanju
Sud, tužilac i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje terete osumnjičenika odnosno optuženika, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima te na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepoštivanja principa ravnopravnosti stranaka pred sudom i prava na odbranu jer sud nije prihvatio kao dokaz zapisnik o ispitivanju oštećenog koji je dat tokom istrage. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud zapaža da je apelantova odbrana nakon unakrsnog ispitivanja oštećenog propustila da predloži da se navedeni iskaz oštećenog iz istrage uvrsti kao dokaz. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i uz pomoć advokata, Ustavni sud smatra da to što redovni sud nije prihvatio navedeni dokaz zbog propusta apelantove odbrane ne pokreće pitanje kršenja principa ravnopravnosti strana u postupku i prava na odbranu iz člana 6. stav 3. tač. b), c) i d) Evropske konvencije, pa su apelantovi navodi izneseni u ovom smislu očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U vezi s ostalim apelantovim navodima koji se, po mišljenju Ustavnog suda, odnose na uopštene tvrdnje i konstatacije o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, pravilnosti utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da, izuzev već analiziranih tvrdnji o povredi principa ravnopravnosti stranaka i prava na odbranu, apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na slobodu i sigurnost
14. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno «pravo na slobodu» koje je zaštićeno članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant nije ni na jednom mjestu u apelaciji naveo da mu je povrijeđeno i ovo pravo, tj. samo se paušalno pozvao na ovo pravo, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoji povreda navedenog prava. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie navodi i dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović