Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3796/08 (Z. N.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3796/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3796/08, rješavajući apelaciju Zdenke Nikolić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdenke Nikolić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 380 od 19. septembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-GŽ-06-001 841 od 24. januara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-107/05 od 30. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdenka Nikolić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 10. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-

Rev-07-000 380 od 19. septembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-GŽ-06-001 841 od 24. januara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-107/05 od 30. oktobra 2006. godine Apelantica je 9. decembra 2008. godine dostavila dopunu apelacije. Također, apelantica je 23. maja 2009. godine dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju koji su joj dostavljeni, te dodatnu dokumentaciju.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-107/05 od 30. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-GŽ-06-001 841 od 24. januara 2007. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu stana pobliže označenog u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stan) koji je zaključen između Opštine Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Milje Gligić (u daljnjem tekstu: drugotužena) i ovjeren pod brojem Ov: 397/03 od 16. jula 2003. godine, te da se drugotužena obaveže da preda apelantici sporni stan u posjed.

3. Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelanticina pokojna majka, Pava Nikolić, bila nositeljica stanarskog prava na spornom stanu. Nakon što je apelanticina majka umrla, prvotužena je sporni stan dodijelila drugotuženoj i s njom je zaključila ugovor o korištenju stana 11. maja 1992. godine. Dalje, sud je utvrdio da se apelantica obratila nadležnom stambenom organu prvotužene zahtjevom za utvrđivanje prava trajnog i nesmetanog korištenja spornog stana, te da je ovaj zahtjev odbijen rješenjem nadležnog prvostepenog organa 9. maja 2005. godine. Apelantica je izjavila žalbu protiv ovog rješenja, ali taj postupak nije bio okončan u vrijeme donošenja prvostepene presude. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelantica 14. septembra 1999. godine podnijela i zahtjev za povrat spornog stana, te da je taj njen zahtjev odbijen i prvostepenim i drugostepeni rješenjem nadležnih upravnih organa, te da je apelantica povodom toga pokrenula upravni spor koji također nije okončan.

4. Osnovni sud je također utvrdio da je apelantica podnijela tužbu Osnovnom sudu u Kozarskoj Dubici radi utvrđivanja nosioca stanarskog prava na spornom stanu i predaje u posjed tog stana, te da je presudom tog suda broj P.30/98 od 28. decembra 1999. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-517/00 od 10. augusta 2001. godine, ovaj apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Dalje, utvrđeno je i da je prvotužena zaključila sa drugotuženom ugovor o otkupu predmetnog stana i da se drugotužena upisala kao vlasnica. S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je zaključio da je tužbeni zahjtev apelantice neosnovan, ukazavši na odredbu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj je ništav ugovor koji je protivan prinudnim propisima, te na odredbu člana 109. ZOO prema kojoj sud na ništavost ugovora pazi po službenoj dužnosti. Također, Osnovni sud se pozvao i na odredbu člana 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) prema kojoj pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava, dok prema odredbi člana 9. istog zakona predmet otkupa može biti stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo, a da stan u državnoj svojini na kojem je stanarsko pravo sporno ne može biti otkupljen do pravosnažnog okončanja spora o tom pitanju.

5. Osnovni sud je dalje utvrdio da je u vrijeme zaključenja ugovora o otkupu spornog stana drugotužena imala status nositeljice stanarskog prava na tom stanu, te da nije bilo sporno stanarsko pravo «što proizlazi i iz uvjerenja Osnovnog suda Kozarska Dubica broj R:2/108/02 od 7. augusta 2002. godine». Također, Osnovni sud je naveo da činjenica da nije pravosnažno okončan postupak za prenos stanarskog prava koji je apelantica pokrenula pred nadležnim upravnim nakon zaključenja spornog ugovora o otkupu stana, 6. maja 2004. godine, ne može biti razlog za poništenje ugovora o otkupu stana u smislu člana 9. stav 2. Zakona o privatizaciji. Ova činjenica, kako je naveo Osnovni sud, može biti «samo razlog eventualnog poništenja ugovora, zavisno od ishoda tog postupka, jer u smislu člana 110. Zakona o obligacionim odnosima pravo na isticanje ništavosti se ne gasi». Također, sud je naveo da je u vrijeme otkupa spornog stana nesporno utvrđeno da «u vrijeme otkupa stana nije vođen nikakav spor u pogledu stanarskog prava na predmetnom stanu». Što se tiče postupka za povrat stana pred nadležnim organom uprave, Osnovni sud je naveo da se u tom postupku odlučuje «samo o vraćanju stana u posjed predratnom korisniku stanarskog prava, a ne o sticanju ili prestanku stanarskog prava». Prvostepeni sud je također zaključio da nije cijenio valjanim apelanticin iskaz da je zahtjev za prenos stanarskog prava podnesen 5. juna 1992. godine zato što «iz materijalnih dokaza proizlazi da je taj zahtjev podnesen 9. maja 2005. godine». Što se tiče dijela zahtjeva za predaju spornog stana u posjed, Osnovni sud je zaključio da apelantica nije aktivno legitimisana za postavljanje ovakvog zahtjeva, budući da u smislu člana 31. Zakona o stambenim odnosima samo nosilac stanarskog prava može postaviti takav zahtjev.

6. Okružni sud je u svojoj odluci zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primijenio materijalno pravo kad je zaključio da ne postoje razlozi za ništavost ugovora o otkupu spornog stana u smislu člana 103. ZOO. Okružni sud je naročito istakao da je sporni stan bio stan u državnoj svojini na kojem je drugotužena imala stanarsko pravo koje nije sporno zato što je apelanticin tužbeni zahtjev koji se odnosio na utvrđenje da je ona nositeljica stanarskog prava na spornom stanu, pravosnažno odbijen u parničnom postupku.

7. Vrhovni sud je, presudom broj 118-0-Rev-07-000 380 od 19. septembra 2008. godine, odbio apelanticinu reviziju protiv drugostepene odluke, zaključivši da su nižestepene odluke pravilne i zakonite. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naročito ukazao da apelantica nije uspjela, u parničnom postupku koji je vodila kod Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj P-30/98, dokazati da je ona nositeljica stanarskog prava na spornom stanu, te da je na taj način pravosnažno riješen spor između nje i drugotužene o tom pitanju. Slijedom toga je, kako je dalje naveo Vrhovni sud, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, odlukom broj K-19/03 od 3. juna 2003. godine, izvršilo nadovjeru ugovora o korištenju stanja koji je drugotužena zaključila sa prvotuženom, nakon čega je izvršen otkup spornog stana. Također, Vrhovni sud je zaključio da apelantica nema aktivnu legitimaciju za postavljanje zahtjeva za predaju u posjed spornog stana «a osim toga o ovakvom njenom zahtjevu već je pravosnažno presuđeno, pa je tužba u pogledu ovog zahtjeva mogla biti odbačena».

8. Vrhovni sud je također naveo da kod postojanja pravosnažne presude kojom je odbijen apelanticin zahtjev da se utvrdi da je ona nositeljica stanarskog prava na spornom stanu, za rješenje konkretne pravne stvari je bez značaja činjenica da je apelantica kod upravnog organa «prenos stanarskog prava na predmetnom stanu zatražila još 5. juna 1992. godine». Naime, kako je dalje naveo Vrhovni sud, apelanticin pravni odnos prema spornom stanu je riješen pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Kotorskoj Dubici broj P-30/98 od 28. decembra 1999. godine, što je omogućilo prvotuženoj da slobodno raspolaže spornim stanom. Također, Vrhovni sud je obrazložio da navodi kojima se ukazuje na nepravilnost te presude nisu relevantni za rješenje konkretnog spora, jer je apelantica tu presudu mogla pobijati samo u postupku u kojem je ona donesena, što je i učinila, ali je njena žalba odbijena i ta je presuda postala pravosnažna. Stoga, navedena presuda «djeluje kao pravno relevantna činjenica u odnosu na stranke koje su učestvovale u postupku i može se upotrijebiti kao dokaz o činjenicama i pravnim odnosima čije je postojanje odnosno nepostojanje u njoj utvrđeno». Vrhovni sud je također istakao da se nakon pravosnažnosti presuda ne može mijenjati, te da su «svi dužni respektovati njeno postojanje i djelovanje njene pravosnažnosti u odnosu na stranke koje su učestvovale u postupku njenog donošenja».

9. Vrhovni sud je također zaključio da ishod upravnog spora koji je apelantica pokrenula, a koji se vodi pred tim sudom pod brojem U-616/04 povodom njenog zahtjeva za povrat u posjed spornog stana može, kada bude okončan, «predstavljati samo novu činjenicu temeljem koje se (ukoliko upravni spor bude povoljno riješen za [apelanticu]) može eventualno tražiti ponavljanje postupka» ili da apelantica može u tom slučaju podnijeti novu tužbu, ali da to nije od utjecaja na odluku o reviziji u konkretnom predmetu.

10. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je u apelaciji, kao obrazloženje svojih navoda o kršenju navedenih prava, navela samo da je «površnost u postupanju ispoljena pozivanjem na raniju presudu Osnovnog suda u Kozarksoj Dubici», jer se u tom postupku, prema njenom mišljenju, sud trebao oglasiti nenadležnim za postupanje i uputiti je «na na nadležni organ opštine». Apelantica je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju navela da su sudovi u osporenim odlukama zanemarili činjenicu da je njena majka bila bolesna i da nije mogla živjeti sama o čemu je apelantica priložila sudovima nalaz vještaka neuropsihijatra, te da je «priroda bolesti njene majke trajno vezala za nju» kao njeno jedino dijete. Svi daljnji apelanticini navodi odnose se na primjenu Zakona o stambenim odnosima u vezi sa pitanjem prenosa stanarskog prava, na njen angažman u toku rata, vrijeme prijave i odjave prebivališta na spornom stanu, itd.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena isključivo protiv odluka sudova koje se odnose na pitanje osporavanja valjanosti ugovora o otkupu spornog stana i traženje predaje tog stana u posjed. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica kršenje prava na koja se pozvala vidi u nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava zato što su, kako je navela, sudovi uzeli u obzir pravosnažnu presudu kojom je riješen spor u vezi sa pitanjem ko je nosilac stanarskog prava na spornom stanu. U vezi sa ovakvim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju može razmotriti samo navode koji se tiču osporenih odluka, ali ne i navode koji se tiču pravilnosti zaključaka u presudi Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj P-30/98 od 28. decembra 1999. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-517/00 od 10. augusta 2001. godine kojima je riješeno pitanje nositelja stanarskog prava na spornom stanu. Naime, ukoliko je smatrala da je ovim odlukama prekršeno neko njeno ustavno pravo, apelantica je mogla protiv konačne odluke Okružnog suda podnijeti apelaciju u skladu sa Pravilima Ustavnog suda, što nije učinila. U odnosu na osporene presude, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Što se tiče prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju na koje se apelantica također pozvala, Ustavni sud ukazuje da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom slučaju povreda tog prava moguća, pa je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3796/08 (Z. N.) | Sudska praksa | Aktio