Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3803/08 (N. P., T. P., D. P., A. P. i I. P.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3803/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3803/08, rješavajući apelaciju N. P. i dr., na temelju člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. P., T. P., D. P., A. P. i

I. P., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i

Hercegovine broj 58 0 P 000209 07 Rev od 4. septembra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-001 410 od 8. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. P., T. P., D. P., A. P. i I. P. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Čitluka, koje zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin advokati iz Čitluka, podnijeli su 10. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 000209 07 Rev od 4. septembra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-001 410 od 8. februara 2007. godine.

2. Apelanti su Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijeli tužbu protiv tuženog „Euroherc“ osiguranja d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. Apelanti su u tužbi naveli da se 6. februara 2002. godine, u mjestu Čitluk, dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je nastradao suprug i otac apelanata (u daljnjem tekstu: bliski srodnik apelanata), kojom prilikom je zadobio teške i po život opasne povrede, zbog čega je nakon povređivanja proveo u bolnici u Mostaru 17 mjeseci. Zbog zadobijenih povreda došlo je do umanjenja njegove opće životne i radne sposobnosti za 90%, zbog čega je 20. septembra 2004. godine proglašen invalidom prve kategorije. Apelanti su dalje naveli da mu je radi obavljanja osnovnih životnih potreba bila neophodna njihova svakodnevna pomoć, jer je zbog zadobijenih povreda imao otežan hod, a da je umro 2. augusta 2005. godine od karcinoma pluća koji mu je dijagnosticiran 23. februara 2005. godine. Predmetnim tužbenim zahtjevom apelanti su predložili da se tuženi obaveže da apelantici Nevenki Planinić na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naročitog invaliditeta bliske osobe isplati iznos od 20.000,00 KM, a ostalim apelantima po istom osnovu iznos od po 12.000,00 KM, kao i da apelantima Darki i Tomislavu Planiniću na ime naknade materijalnih troškova po osnovu utroška goriva za troškove prevoza apelantice Nevenke Planinić i ostalih apelanata, radi posjete bliskog srodnika u bolnici u Mostaru, isplati iznos od po 2.000,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

3. Općinski sud je Presudom broj P-209/05 od 17. jula 2006. godine obavezao tuženog da apelantima isplati na ime pretrpljenih duševnih bolova, zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe, iznose pobliže definisane izrekom ove presude, sa zakonskom zateznom kamatom od 21. marta 2006. godine kao dana preinačenja tužbenog zahtjeva, a apelantima Tomislavu i Darki Planiniću na ime materijalnih troškova prevoza iznose također pobliže definisane izrekom ove presude, sa zakonskom zateznom kamatom od 8. februara 2005. godine kao dana podnošenja tužbe. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantima naknadi i troškove postupka u iznosu od 7.305,92 KM.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da je osiguranik tuženog odgovoran za saobraćajnu nezgodu koja se dogodila 6. februara 2002. godine u mjestu Čitluk, kojom prilikom bliski srodnik apelanata (suprug i otac apelanata) zadobio teške tjelesne povrede zbog čega je u bolnici u Mostaru proveo na liječenju 17 mjeseci, i da je zbog zadobijenih povreda došlo do umanjenja njegove opće životne i radne sposobnost za 90%. Općinski sud je također zaključio da je među parničnim strankama sporno da li apelantima pripada naknada na ime duševnih bolova zbog teškog invaliditeta bliskog srodnika, zbog toga što je tuženi tvrdio da je om prije i u vrijeme saobraćajne nezgode već bio teško obolio od karcinoma, zbog čega je i preminuo 2. augusta 2005. godine. Sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, posebno cijeneći nalaze vještaka medicinske struke, primjenom člana 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da u slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica, sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove, dosudio apelantima novčanu naknadu za pretrpljene duševne bolove usljed teškog invaliditeta bliske osobe u iznosima pobliže definisanim izrekom presude. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 200. stav 2. propisano da prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štet, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Kako je tokom postupka također utvrđeno da su apelanti Tomislav i Darko Planinić svakodnevno bili na raspolaganju ostalim apelantima u vrijeme dok je njihov bliski srodnik bio na liječenju u bolnici, a i nakon toga zbog njegovog svakodnevnog prevoza do bolnice u Mostaru, to je ovaj sud na ime troškova prevoza ovim apelantima dosudio iznose od po 2.000,00 KM primjenom člana 195. ZOO. Općinski sud je apelantima također na osnovu člana 277. ZOO dosudio zakonsku zateznu kamatu, i to na dosuđene iznose na ime naknade nematerijalne štete od 21. marta 2006. godine kao dana preinačenja tužbenog zahtjeva, a na iznose materijalne štete od 8. februara 2005. godine kao dana podnošenja tužbe. Osim toga, ovaj sud je zaključio da su apelanti u cijelosti uspjeli u ovoj parnici, pa je tuženi obavezan da im po osnovu člana 383., 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) naknadi i troškove postupka u ukupnom iznosu od 7.305,92 KM.

5. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-06-001 410 od 8. februara 2007. godine žalbu apelanata uvažio u cijelosti, a žalbu tuženog djelimično, i prvostepenu presudu je preinačio tako da ona glasi da je tuženi dužan apelantima naknaditi štetu za pretrpljene duševne bolove zbog teškog invaliditeta bliske osobe, i to apelantici Nevenki Planinić u iznosu od 8.000,00 KM, a ostalim apelantima po istom osnovu iznose od po 6.000,00 KM, te apelantima Tomislavu i Darki Planiniću materijalnu štetu u iznosu od 2.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 8. februara 2005. godine, i svim apelantima naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.158,45 KM. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata preko dosuđenog iznosa.

6. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno, da su apelanti prvostepenu presudu pobijali u dijelu u kojem je sud dosudio zakonsku zateznu kamatu na nematerijalnu štetu od 21. marta 2006. godine kao dana preinačenja tužbenog zahtjeva, pa su predložili da se prvostepena presuda preinači i da im se dosudi zakonska zatezna kamata od podnošenja tužbe, tj. od 8. februara 2005. godine. Tuženi je također prvostepenu presudu pobijao u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanata zbog povrede odredaba ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, tvrdeći da apelantima ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog teškog invaliditeta bliskog srodnika, smatrajući da kod njihovog bliskog srodnika nije došlo do naročito teškog invaliditeta koji opravdava dosuđenje ovog vida štete, a u svakom slučaju tuženi je naveo da bi naknada apelantima po ovom osnovu trebala biti u znatno manjim iznosima. Kantonalni sud je, ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga apelanata i tuženog, kao i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, odlučio kao u izreci presude. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku nedvojbeno proizlazi da je kod bliskog srodnika apelanata došlo da visokog stepena trajne invalidnosti, i to tako teške invalidnosti kakvu ima u vidu odredba člana 201. stav 3. ZOO, koje povrede su imale za posljedicu da apelanti zbog toga trpe teške duševne bolove u svakodnevnom i stalnom kontaktu sa nastradalim bliskim srodnikom, a posebno zbog činjenice što mu je trebala svakodnevna njega, neposredno čuvanje i pružanje pomoći, bez koje on ne bi mogao zadovoljiti, ili bi izuzetno otežano zadovoljavao svakodnevne životne potrebe, tako da je njihov svakodnevni zajednički kontakt, kao i život s njim, po ocjeni suda, apelante stalno i nesumnjivo podsjećao na posljedice nesreće. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da apelantima pripada pravo na naknadu štete za pretrpljene duševne bolove zbog teškog invaliditeta bliske osobe prema članu 201. stav 3. ZOO, međutim isto tako ovaj sud smatra da je naknada prvostepenom presudom previsoko utvrđena, jer iz dokaza izvedenih u prvostepenom postupku proizlazi, da je bliski srodnik apelanata nakon povređivanja proveo na liječenju u bolnici u Mostaru 17 mjeseci, a da je umro 2. augusta 2005. godine od karcinoma pluća koji mu je dijagnosticiran 23. februara 2005. godine. Prema tome, Općinski sud je, cijeneći vremenski period u kojem su apelanti bili izloženi duševnim patnjama zbog neposrednog i stalnog kontakta s nastradalim bliskim srodnikom, zaključio da je opravdana naknada za ovaj vid štete utvrđena dispozitivom ove odluke. Odmjeravajući visinu naknade koja pripada apelantima sud je imao u vidu da njena visina treba da bude adekvatna okolnostima konkretnog slučaja, kao i svrsi zbog koje se dosuđuje, i da kao takva ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa prirodom i društvenom svrhom naknade. Osim toga, postupajući prema članu 189. a u vezi sa članom 185. ZOO, Općinski sud je zaključio da Tomislav i Darko Planinić imaju pravo na naknadu za troškove prevoza zbog posjete bliskom srodniku dok je ležao u bolnici u Mostaru, međutim, također cijeneći odredbu člana 16. ZOO, ovaj sud smatra da prvostepeni sud nije trebao svakom od ovih apelanata posebno dosuditi naknadu za troškove prevoza, jer iz činjeničnog stanja proizlazi da oba apelanta žive u Čitluku, i da je stoga bilo logično da u posjetu svom bliskom srodniku idu zajedno, jednim vozilom ili po dogovoru naizmjenično. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je adekvatna visina naknade za ovaj vid štete, a koju je prvostepeni sud utvrdio na temelju člana 127. ZPP-a, iznosi 2.000,00 KM za oba apelanta. Osim toga, postupajući prema odredbi člana 186. ZOO, Kantonalni sud je prvostepenu presudu preinačio i u dijelu utvrđene zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose na ime nematerijalne štete, te je dosudio počevši od 8. februara 2005. godine. Također, utvrđeno je da tuženi u žalbi osnovano ističe da su troškovi postupka pogrešno obračunati jer smatra da prvostepeni sud nije imao u vidu ograničenja u pogledu visine nagrade koja se može dosuditi advokatu, te da su apelantima priznati i troškovi postupka na koje nemaju pravo budući da im pravo na naknadu troškova parničnog postupka pripada na temelju člana 386. stav 2. ZPP-a, u omjeru u kojem su uspjeli u postupku, pa je nakon što je utvrdio da su i apelanti i tuženi djelimično uspjeli u žalbenom postupku Kantonalni sud je zaključio da svaka stranka treba da snosi svoje troškove žalbenog postupka.

7. Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 58 0 P 000209 07 Rev od 4. septembra 2008. godine odbio.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo odredbe člana 201. stav 3. ZOO, kada je odlučujući o žalbi tuženog preinačio prvostepenu presudu u dijelu visine dosuđene naknade nematerijalne štete apelantima, tako što je za pretrpljene duševne bolove zbog trajnog invaliditeta bliskog srodnika apelantici Nevenki Planinić dosudio 8.000,00 KM, a ostalim apelantima iznos od po 6.000,00 KM. Vrhovni sud smatra da je presudom Kantonalnog suda apelantima osnovano dosuđena naknada zahtijevane nematerijalne štete imajući u vidu vremenski period u kojem su apelanti bili izloženi duševnim patnjama za vrijeme neposrednog i stalnog kontakta sa nastradalim bliskim srodnikom. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan revizioni prigovor apelanata u dijelu dosuđene naknade materijalne štete apelantima Tomislavu i Darki Planiniću za troškove prevoza, zaključivši da je drugostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku kada je ovim apelantima dosudio na ime ovog vida štete ukupno iznos od 2.000,00 KM. Također, ocijenjen je neosnovanim i prigovor revidenata u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, jer je ovaj sud smatrao da je drugostepeni sud pravilno utvrdio visinu zahtijevanih troškova parničnog postupka temeljem člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi FBiH („Službene novine FBiH“ broj 18/05, u daljnjem tekstu: Zakon o advokaturi) i člana 386. stav 2. ZPP-a.

9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelanti se žale na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu dosuđene visine naknade na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika, smatrajući da je prvo Kantonalni sud pogrešno postupio kada je naknadu za ovaj vid naknade štete znatno umanjio u odnosu na dosuđeni iznos iz prvostepene presude. Apelanti ističu da je Kantonalni sud visinu naknade za ovaj vid štete odredio na temelju pogrešne primjene odredbe člana 201. stav 3. ZOO, zbog toga što su, kako navode, i nakon izlaska iz bolnice njihovog bliskog srodnika, svi zajedno sa njim i dalje bili izloženi duševnim patnjama još naredne dvije godine, odnosno sve do njegove smrti. Također navode da je i Vrhovni sud, odlučujući o njihovim revizionim navodima, donio odluku bez ikakvog obrazloženja i očitovanja na njihov prigovor, ističući samo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Osim toga, apelanti se žale da su sudovi osporenim presudama zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba parničnog postupka pogrešno preinačili prvostepenu presudu u dijelu dosuđenih troškova prevoza. Apelanti se također žale na odluku o dosuđenim troškovima parničnog postupka, smatrajući da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZPP-a, kada su odlučili da svaka strana treba snositi svoje troškove postupka, jer smatraju da su u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev uspjeli u parnici sa 73,91%, a u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev sa 47,22%.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u pobijanim odlukama na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3803/08 (N. P., T. P., D. P., A. P. i I. P.) | Sudska praksa | Aktio