Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3808/08 (D. Š. i S. P.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Žalba
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3808/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3808/08, rješavajući apelaciju Danijela Šabanovića i Sanela Pengića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danijela Šabanovića i Sanela Pengića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Kž-08-000062 od 4. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Danijel Šabanović i Sanel Pengić (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant) iz Brčkog, koje zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnijeli su 8. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-

0-Kž-08-000062 od 4. septembra 2008. godine.

2. Tužilaštvo Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) podnijelo je optužnice br. Kt br. 36/08 od 27. februara 2008. godine i Kt br. 34/08 od 11. marta 2008. godine protiv apelanata i S.E. zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela razbojništva iz člana 283. stav 2. u vezi sa stavom 1, a sve u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBD). Nakon potvrđivanja podnesenih optužnica, na zahtjev apelanata, Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) odlučio je da će se provesti jedinstveni postupak po obje optužnice i donijeti odluka pod brojem 096-

0-K-08-00008.

3. Osnovni sud je donio Presudu broj 096-0-K-08-000081 od 16. maja 2008. godine kojom su apelanti skupa sa optuženim E.S. proglašeni krivim da su radnjama pobliže opisanim u tačkama 1. i 2. dispozitiva presude počinili dva krivična djela razbojništva iz člana 283. stav 2. u vezi sa stavom 1, a sve u vezi sa članom 31. KZBD koja su im stavljena na teret. Osnovni sud je, primjenom člana 50. stav 1. tačka b. i člana 51. stav 1. tačka b. KZBD, za učinjena krivična djela razbojništva iz tačke 1. dispozitiva prvoapelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a za učinjeno krivično djelo razbojništva iz tačke 2. dispozitiva u trajanju od dvije godine i dva mjeseca. Osim toga, drugoapelantu je za učinjena krivična djela iz tačke 1. dispozitiva utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca, a za učinjeno krivično djelo iz tačke 2. dispozitiva u trajanju od dvije godine. Dalje je Osnovni sud, na osnovu člana 54. stav 2. tačka b. KZBD, apelante osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od po četiri godine. Osim toga, na osnovu člana 57. KZBD određeno je da se u izrečene kazne apelantima uračunava vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 31. januara 2008. godine kada su lišeni slobode pa do 16. maja 2008. godine. Na osnovu člana 198. st. 1. i 3. Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBD), Osnovni sud je oštećene I. K., E. S., D. Z., E. Z. i Z. Z. sa odštetnim zahtjevom uputio na parnicu.

4. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da su apelanti na ročištu od 16. maja 2008. godine priznali izvršenje oba krivična djela koja su im stavljena na teret. Dalje je sud istakao da se, u postupku prihvatanja izjava o priznanju krivice apelanata, uvjerio da je do izjava došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem. Također je navedeno da su apelanti upoznati sa posljedicama davanja izjava o priznanju krivice, uključujući i posljedice vezane za imovinskopravni zahtjev i za troškove postupka. Osim toga, sud je naveo da je nakon analize i ocjene dokaza Tužilaštva, u koje je izvršio uvid, utvrdio su se u radnjama apelanata, u odnosu na razbojništvo na benzinskoj pumpi „Karamujić“ i razbojništvo u porodičnoj kući Z. Z. stekli svi bitni elementi dva krivična djela razbojništva i da su apelanti postupali sa umišljajem. Osim toga, Osnovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o produženom krivičnom djelu jer se u konkretnom slučaju radi o dva istovrsna krivična djela između kojih ne postoji kontinuitet. Osnovni sud je istakao da je prilikom odlučivanja o kazni ocijenio okolnost da su apelanti mlade osobe i da su nezaposleni kao i da su priznali izvršenje krivičnih djela koja su im stavljena na teret. Također je Osnovni sud naveo da je ocijenio i okolnost da su apelanti izrazili iskreno žaljenje i kajanje zbog izvršenih krivičnih djela i dali obećanje sudu da ubuduće neće vršiti ova ni druga krivična djela.

5. Odlučujući o izjavljenim žalbama na prvostepenu presudu, Apelacioni sud je donio Presudu broj 097-0-Kž-08-000062 od 4. septembra 2008. godine. Navedenom presudom Apelacioni sud je žalbe apelanata odbio kao neosnovane a žalbu Tužilaštva djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na visinu izrečene kazne apelantima kao i u odluci o imovinskopravnom zahtjevu. Apelacioni sud je prvoapelantu za djela za koja je prvostepenom presudom proglašen krivim, pobliže opisano u tački 1. dispozitiva, presudom utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a za djelo pobliže opisano u tački 2. dispozitiva kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Osim toga, Osnovni sud je drugoapelantu, za djela za koja je prvostepenom presudom proglašen krivim, pobliže opisano u tački 1. dispozitiva, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a za djelo pobliže opisano u tački 2. dispozitiva kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Na osnovu člana 54. stav 2. tačka b. KZBD, Apelacioni sud je prvoapelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina a drugoapelanta na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Osim toga, Apelacioni sud je, na osnovu člana 198. stav 3. ZKPBD, apelante i optuženog E.S. obavezao da solidarno naknade oštećenim (materijalnu) štetu u iznosima pobliže navedenim u dispozitivu, dok je oštećene sa ostatkom imovinskopravnog zahtjeva za naknadu štete (nematerijalne) uputio na parnicu.

6. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da prvostepeni sud nije povrijedio krivični zakon na štetu apelanata osudivši ih za dva krivična djela razbojništva u sticaju, umjesto za jedno produženo krivično djelo razbojništva. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo koji su preduslovi neophodni da bi, u slučaju počinjenja više istovrsnih krivičnih djela istog počinitelja, postojalo „produženo krivično djelo“. U konkretnom slučaju, kod krivičnog djela razbojništva iz člana 283. KZBD, primarni predmet zaštite je život i tijelo čovjeka, tako da se u tom smislu, bez obzira na postojanje određenih preduslova, nikako ne može govoriti da postoji produženo krivično djelo razbojništva iz člana 283. stav 2. KZBD. Dalje je Apelacioni sud istakao da bi u konkretnom slučaju postojalo produženo krivično djelo samo da je postojala istovjetnost oštećenog. Shodno navedenom, u pogledu postojanja produženog krivičnog djela, istaknuto je da su neosnovani i žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer u obrazloženju presude nije dao razloge za zaključak da se radi o dva krivična djela razbojništva. Naime, Apelacioni sud je naveo da je na 8. stranici obrazloženja pobijane presude, u pasusu 4, prvostepeni sud dao jasne razloge za svoj zaključak da radnje apelanata predstavljaju dva krivična djela u sticaju, a ne produženo krivično djelo razbojništva. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da su neosnovani i prigovori apelanata koji se odnose na visinu dosuđenih kazni s obzirom na to da je prvostepeni sud ocijenio upravo sve one olakšavajuće okolnosti na koje je ukazano u žalbama apelanata.

7. U pogledu žalbenih navoda Tužilaštva, Apelacioni sud je utvrdio da je prvostepeni sud u obrazloženju presude, u dijelu koji se odnosi na odmjeravanje kazne, jasno naveo da je svoju odluku zasnovao na članu 50. stav 1. tačka b. i članu 51. stav 1. tačka b. KZBD, dajući podrobno razloge za svoj zaključak u obrazloženju na str. 8. i 9, koje razloge je kao uvjerljive i logične prihvatio i Apelacioni sud. S tim u vezi, Apelacioni sud je naglasio da prvostepeni sud nigdje u obrazloženju nije definisao koja od olakšavajućih okolnosti, koje je ocijenio kod apelanata, ima karakter osobito olakšavajućih. Međutim, prema ocjeni Apelacionog suda, iz naravi i brojnosti olakšavajućih okolnosti očigledno je da one u svojoj ukupnosti imaju takav karakter da se mogu vrednovati kao osobito olakšavajuće, tako da je i bilo osnova za primjenu člana 50. stav 1. tačka b. KZBD. Slijedom toga, Apelacioni sud je ocijenio neosnovanim prigovore Tužilaštva da je prvostepeni sud u osporenoj presudi učinio povredu krivičnog zakona u korist apelanata.

8. Dalje je Apelacioni sud zaključio da su osnovani žalbeni prigovori Tužilaštva o visini pojedinačno utvrđenih kazni apelantima kao i visini izrečenih jedinstvenih kazni zatvora u trajanju od četiri godine. Naime, Apelacioni sud je istakao da Tužilaštvo opravdano smatra da prvostepeni sud nije na odgovarajući način ocijenio okolnosti pod kojim je došlo do počinjenja krivičnih djela opisanih u tačkama 1. i 2. dispozitiva osporene presude. S tim u vezi, Apelacioni sud je naglasio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje niza olakšavajućih okolnosti kod apelanata, kao osnov za ublažavanje kazne ispod donje granice propisane kazne za predmetna krivična djela. Međutim, zaključeno je da prilikom utvrđenja svake pojedine kazne apelantima, a potom izricanja jedinstvene kazne, prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri ocijenio pojedinačni doprinos apelanata počinjenju ovog višečinog krivičnog djela. Apelacioni sud je naveo da je zbog specifičnosti radnje počinjenih krivičnih djela razbojništva, posebno kada su ih počinile grupe ljudi, kao što je u konkretnom slučaju, iznimno važno pravilno vrednovanje značaja i opsega radnji koje je poduzeo svaki od supočinitelja, jer se samo na taj način može pravilno individualizovati učešće svakog od počinitelja u izvršenju ukupne radnje počinjenja, a spram toga i odmjeriti odgovarajuća krivična sankcija. U tom smislu, Apelacioni sud je naveo da je važno napraviti razliku među supočiniteljima spram toga u kojoj mjeri su uzeli učešća u radnji počinjenja, kao i u kojoj mjeri je svaka od djelatnosti supočinitelja doprinijela težini posljedice proistekle iz počinjenja krivičnog djela. U konkretnom slučaju, prema ocjeni Apelacionog suda, nije bilo moguće na jednak način vrednovati radnje počinjenja apelanata koje se sastoje u upotrebi vatrenog oružja, fizičkom maltretiranja žrtve i nasilnom otimanju novca, sa radnjama suoptuženih koje su se sastojale u dovođenju apelanata na mjesto počinjenja predmetnih krivičnih djela i čekanje u vozilu dok oni izvrše krivično djelo, odnosno upada u porodičnu kuću ili benzinsku stanicu i čuvanja straže na vratima. Samim tim, zaključio je Apelacioni sud, izrečene kazne za pojedine od ovih radnji ne mogu biti identične po vrsti i mjeri. Navedeno je da se iz analize prvostepene presude jasno uočava da prvostepeni sud pri odmjeravanju kazni apelantima nije ove okolnosti imao u vidu, pa je Apelacioni sud, budući da je Tužilaštvo na to ukazalo u žalbi, u tom dijelu uvažio žalbu Tužilaštva kao osnovanu i preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni.

9. Dalje je Apelacioni sud naveo da je prvostepeni sud neosnovano oštećene sa imovinskopravnim zahtjevom u dijelu koji se odnosi na naknadu materijalne štete (otuđeni novac) uputio na parnicu. Naime, Apelacioni sud je zaključio da su žalbeni prigovori Tužilaštva u ovom dijelu osnovani jer je prvostepeni sud osuđujuću presudu donio na osnovu priznanja apelanata kojima je, u sklopu prihvatanja izjave o priznanju krivice, u smislu člana 230. ZKPBD, skrenuta pažnja na posljedice davanja takve izjave i u pogledu imovinskopravnog zahtjeva oštećenih. Osim toga, Apelacioni sud je oštećene sa viškom imovinskopravnog zahtjeva (naknada nematerijalne štete), u smislu člana 198. stav 3. ZKPBD, uputio na parnicu.

10. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da im se pred Osnovnim sudom sudilo po optužnicama Tužilaštva br. 34/08 od 11. marta 2008. godine i Kt-36/08 od 27. februara 2008. godine, koje su zastupala dva tužitelja. Dalje, navode da je po navedenim optužnicama proveden jedinstveni sudski postupak, ali da su tokom postupka potvrđene optužnice zastupala dva tužitelja do završetaka glavnog pretresa i donošenja prvostepene presude. Apelanti ističu da je žalbu na prvostepenu presudu podnio samo tužitelj koji je zastupao Optužnicu broj Kt-34/08, a drugi tužitelj žalbu nije izjavio. Prema mišljenju apelanata: „Žalbu na presudu kojom su obuhvaćena optužnicom broj Kt-34/08 mogao je izjaviti samo tužitelj koji je zastupao tu optužnicu a nikako drugi tužitelj“. Apelanti ističu da je Apelacioni sud prihvatio i razmatrao žalbu tužitelja koji je zastupao Optužnicu broj Kt-36/08 kao da je izjavljena i po Optužnici broj Kt-34/08, odnosno na cjelokupnu odluku prvostepenog suda i preinačio je u odluci o kazni i izrekao apelantima kazne koje su znatno veće od kazni koje je izrekao prvostepeni sud. Prema navodima apelanata, ne može se identitet tužitelja „zaklanjati iza izraza tužilaštvo“. Ovakvim postupanjem Apelacionog suda i Tužilaštva povrijeđeno je pravo apelanata na fer i pošteno suđenje, a što je imalo za posljedicu strože izrečenu kaznu zatvora.

11. Apelacioni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su tačni navodi apelanata da su u prvostepenom postupku optužbu zastupala dva tužitelja jer u momentu spajanja predmeta nijedan od tužitelja nije bio u mogućnosti da preuzme zastupanje optužnice drugog tužitelja bez štetnih posljedica za kvalitetno i stručno zastupanje optužbe, te da je žalbu na prvostepenu presudu izjavio jedan tužitelj. Navedeno je da ovlaštenje za izjavljivanje jedne žalbe, što je sasvim logično s obzirom na to da je donesena jedna presuda, proizlazi iz odredbi člana 14. Zakona o Tužilaštvu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOTBD) kojim je regulisano da funkciju Tužilaštva ostvaruju glavni tužitelj, zamjenik glavnog tužitelja i tužitelji tužilaštava. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da su u zaglavlju žalbe Tužilaštva navedena oba broja predmeta, tj. br. Kt-34/08 i Kt.36/08 i da bi bilo besmisleno da u predmetu u kojem je proveden jedinstveni postupak žalbe podnose dva tužitelja.

12. Tužilaštvo je istaklo da, u smislu navoda apelanata, niti jedan tužitelj ne postupa u svoje lično ime, nego to čini upravo institucija koju on predstavlja i koje je i sam dio, a posebno što je protiv apelanata proveden jedinstveni postupak, što daje pravo svakom od postupajućih tužitelja Tužilaštva da podnese žalbu u konkretnom predmetu. Relevantni propisi

13. Zakon o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta“ br. 10/03, 48/04, 6/05, 14/07, 19/07, 21/07 i 2/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 35. (1) Osnovno pravo i osnovna dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela koja su u nadležnosti suda. (2) Tužilac ima pravo i dužan je da: [...]

i) podiže i zastupa optužnicu pred sudom,

j) podnosi pravne lijekove, [...]

14. Zakon o Tužilaštvu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta“ broj 19/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 12.

U obavljanju svoje osnovne funkcije otkrivanja i gonjenja počinilaca krivičnih djela Tužilaštvo Distrikta sprovodi istragu, podiže i zastupa optužne akte, podnosi pravne lijekove i vrši druge poslove za koje je zakonom ovlašten.

Član 14. (1) Funkciju Tužilaštva Distrikta ostvaruju, odnosno obnašaju glavni tužilac Tužilaštva Distrikta (u daljnjem tekstu: glavni tužilac), zamjenik glavnog tužioca Tužilaštva Distrikta (u daljnjem tekstu: zamjenik glavnog tužioca) i tužioci Tužilaštva Distrikta (u daljnjem tekstu: tužioci). [...]

15. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešnu primjenu procesnog prava jer je žalbu izjavila navodno neovlaštena osoba, što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava, koja se ogleda u strože izrečenoj kazni zatvora apelantima.

18. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je na zahtjev apelanata proveden jedinstveni postupak i donesena jedna odluka. Ustavni sud, dalje, ukazuje na to da iz člana 12. ZOTBD proizlazi ovlaštenje Tužilaštva za podnošenje pravnih lijekova. Dalje, da iz odredbe člana 14. ZOTBD, kojom je regulisano da funkciju Tužilaštva ostvaruju glavni tužitelj, zamjenik glavnog tužitelja i tužitelji Tužilaštva, proizlazi da ove osobe ne postupaju u svoje lično ime nego isključivo kao predstavnici Tužilaštva, u čijoj je nadležnosti, prema izričitoj zakonskoj odredbi, funkcija otkrivanja i gonjenja počinitelja krivičnih djela. Ovlaštenje koje, shodno članu 35. ZKPBD, ima „tužitelj“ podrazumijeva da bilo koje od ovlaštenja iz navedenog člana može poduzeti bilo ko od subjekata iz člana 14. ZOTBD. Zbog navedenog, Ustavni sud ističe da činjenica da je žalbu izjavio tužitelj koji nije zastupao optužnicu, s obzirom na relevantne odredbe ZKPBD i činjenice konkretnog predmeta, suprotno navodima apelanata, sama po sebi ne pokreće pitanje pravičnosti postupka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Osim toga, u pogledu navoda apelanata da im je zbog žalbe Tužilaštva izrečena „stroža“ kazna zatvora, Ustavni sud primjećuje da se ovi navodi odnose na pitanje primjene materijalnog prava što, kako je već rečeno, nije pitanje koje će Ustavni sud preispitivati, a u konkretnom predmetu nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u primjeni prava. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3808/08 (D. Š. i S. P.) | Sudska praksa | Aktio