Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3846/08 (Opština Tuzla)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3846/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3846/08, rješavajući apelaciju Općine Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Tuzla, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000917 od 18. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž.955/05 od 19. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-43/91 od 8. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Tuzla, podnijela je 12. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000917 od 18. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž.955/05 od 19. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-43/91 od 8. aprila 2005. godine.
2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Š.S. (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv DD «Rudnik soli Tušanj» Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi), apelanta i JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla (u daljnjem tekstu: trećetuženi), radi naknade štete, Općinski sud je donio Presudu broj P-43/91 od 8. aprila 2005. godine kojom su obavezani tuženi da solidarno isplate tužitelju iznos od 17.126,05 KM na ime sanacije objekta. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon izvođenja i ocjene relevantnih dokaza, utvrdio da je tužitelj vlasnik porodične stambene zgrade za koju je 1967. godine dobio odobrenje za građenje. Dalje je utvrđeno da je predmetni objekat tužitelj sagradio izvan granica eksploatacionog polja prvotuženog, ali na graničnoj nultoj liniji slijeganja terena, te da je tužitelj prilikom gradnje odstupio od zadanih gabarita (izgradio je veći objekat od predviđenog). Dalje se navodi da je prema nalazu vještaka geologa utvrđeno da je na predmetnom objektu došlo do oštećenja uzrokovanih eksploatacijom soli i da odstupanje tužitelja od projektne dokumentacije nije uzrok nastanka štete. Također je utvrđeno da je sanacija predmetnog objekta prema nalazu vještaka građevinske struke opravdana u ukupnom iznosu od 17.126,05 KM, te je konstatovano da bi nastala ista oštećenja i u slučaju da je tužitelj predmetni objekat izgradio prema projektnoj dokumentaciji. Na osnovu navedenog Općinski sud je u skladu sa odredbama čl. 174, 185. i 186. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u dispozitivu presude.
3. Odlučujući o žalbi prvotuženog, apelanta i trećetuženog protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž.955/05 od 19. oktobra 2006. godine kojom je žalba prvotuženog i apelanta odbijena i prvostepena presuda u odnosu na njih potvrđena. Istom presudom uvažena je žalba trećetuženog, ukinuta je prvostepena presuda u odnosu na trećetuženog i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe, pravilno zaključio da prvotuženi kao nosilac opasne djelatnosti, u skladu s članom 173. u vezi sa članom 174. stav 1. ZOO, za prouzrokovanu štetu na objektu tužitelja odgovara po principu objektivne odgovornosti. Također je ispravan zaključak prvostepenog suda da je apelant, u skladu s odredbom člana 177. stav 4. ZOO, solidarno odgovoran za štetu prouzrokovanu tužitelju. Naime, apelant je prije izdavanja odobrenja za građenje tužitelju propustio da u skladu sa odredbom člana 58. st. 1. i 2. tada važećeg Osnovnog zakona o rudarstvu («Službeni list SFRJ» broj 9/1966) pribavi mišljenje prvotuženog o mogućnosti podizanja građevinskog objekta na granici zone slijeganja terena. U vezi s navedenim, apelantova odgovornost se zasniva na odredbi člana 172. stav 1. ZOO u vezi s članom 122. stav 1. Zakona o javnim službenicima («Službeni list SFRJ» broj 53/57 i 7/65). Iako predmetni objekat tužilac koristi bez upotrebne dozvole, odgovornost apelanta kao izdavaoca odobrenja za građenje bez prethodno pribavljenog mišljenja prvotuženog postoji zbog nalaza i mišljenja mjerodavnih vještaka iz kojih proizlazi da bi do oštećenja došlo i u situaciji da je izgrađen predmetni objekat odobrene površine. Sud je odbio kao neosnovan i prigovor zastarjelosti potraživanja, s obzirom da se mjerodavni vještak geolog u svom nalazu iz septembra 2001. godine izjasnio da proces slijeganja terena još uvijek traje, tako da postoji uzrok oštećenja predmetnog objekta tužitelja i u momentu zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom. Kantonalni sud dalje navodi da je osnovana žalba trećetuženog i da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka. Naime, prvostepeni sud je propustio da zaključi da ranije označeni trećetuženi više ne postoji i, shodno tome, nije pozvao tužitelja da izvrši ispravke u tužbi, te je ukinuo prvostepenu presudu u odnosu na trećetuženog.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji prvotuženog i apelanta protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000917 od 18. septembra 2008. godine kojom su revizije odbijene. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi potpuno i pravilno utvrdili relevantne činjenice i pravilno primijenili materijalno pravo. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan prigovor prvotuženog da je u konkretnom slučaju došlo do povrede odredaba parničnog postupka zbog statusnih promjena prvotuženog koje su nastale prije donošenja pobijane presude. Vrhovni sud smatra da je prvotuženi pred nižestepenim sudovima bio pravilno označen, te da je naknadna promjena u nazivu prvotuženog predmet ispravke u izvršnom postupku. Također, Vrhovni sud je odbio kao neosnovan i prigovor prvotuženog koji se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava pozvavši se na obrazloženje drugostepenog suda koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud. Dalje se navodi da je neosnovan apelantov prigovor koji se odnosi na nedostatak aktivne legitimacije tužitelja s obzirom da je tužitelj vlasnik objekta za koji je podnio zahtjev za naknadu prozrokovane štete. Neosnovan je i apelantov prigovor da je tužitelj odstupanjem od odobrenja i izgradnjom objekta većih gabarita doprinio nastanku predmetne štete s obzirom da je utvrđeno da su oštećenja nastala eksploatacijom soli, kao i da bi do oštećenja došlo i da je tužitelj izgradio objekat u okviru odobrenih gabarita. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je u skladu s odredbom člana 248. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u dispozitivu presude.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant analizira presude redovnih sudova i naglašava da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, kao i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da je Članom 31. i čl. 72. Osnovnog zakona o rudarstvu («Sl. list SFRJ» br. 9/66) propisano da se ne može vršiti istraživanje i eksploatacija mineralnih sirovina na prostorima gdje se nalaze gradska naselja što je propisano i članom 39. i 82. Zakona o rudarstvu («Sl. list FNRJ» br. 28/59) osim ako su u pitanju sirovine od opšteg interesa gdje republičko izvršno vijeće dozvoli eksploataciju uz određivanje mjera koje se moraju preduzeti u cilju zaštite ovih objekata odnosno područja. Apelant navodi da u predmetnom postupku nije utvrđeno ko je za područje Tuzle utvrdio opći interes i je li apelant dao odobrenje da se na području grada izvode rudarski radovi, te smatra da u konkretnom slučaju može da odgovara jedino lice koje je izdalo koncesiju i lice koje vrši eksploataciju mineralnih sirovina. Apelant dalje navodi da je članom 55. Osnovnog zakona o rudarstvu određen pojam i prostor eksploatacionog polja, dok je članom 58. istog zakona propisano da se saglasnost rudarskog preduzeća prije izdavanja odobrenja za građenje pribavlja za podizanje građevinskih objekata na eksploatacionom polju. S obzirom da je u postupku utvrđeno da je uzrok nastanka štete na predmetnom objektu tužioca posljedica slijeganja terena, a imajući u vidu da se objekat ne nalazi u eksploatacionom polju već u granici nulte zone slijeganja u vrijeme izdavanja građevinske dozvole, apelant smatra da su ga redovni sudovi pogrešno solidarno obavezali da sa prvotuženim odgovara za nastalu štetu. Apelant je citirao i čl. 33, 34. i 42. Uredbe o građenju («Sl. list FNRJ» br. 32/58) kojima je propisan obavezan tehnički pregled građevinskog objekta, provjera da li je objekat izgrađen po projektu i predviđenim standardima i uputstvima, odnosno, da se građevinski objekat ne može upotrijebiti bez dozvole za njegovu upotrebu. Apelant ističe da je tužitelju izričito naloženo u rješenju kojim je odobrena izgradnja, kao i u rješenju kojim se daje saglasnost na glavni projekat, da je dužan nakon završetka objekta pribaviti odobrenje za upotrebu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03, od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović