Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3880/08 (Z.B.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3880/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3880/08, rješavajući apelaciju Z.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.B., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 710 od 10. oktobra 2008. godine, Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-180/05 od 27. februara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj RS-16/01 od 10. decembra 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke koju zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 16. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 710 od 10. oktobra 2008. godine, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-180/05 od 27. februara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-16/01 od 10. decembra 2001. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj RS-16/01 od 10. decembra 2001. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže ZDP «Krajinapetrol» Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj na ime stambenog zajma radi kupovine stana isplati iznos od 400.000,00 dinara domaće valute prema kursu koji je važio u trenutku nastanka obaveze. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon izvođenja i ocjene relevantnih dokaza, utvrdio da je apelantica radnica tuženog koji je pravni slijednik preduzeća INA-Industrija nafte Zagreb. Odlukom prednika tužene o davanju stanova na korištenje i odobravanju stambenih zajmova radi kupnje stana odnosno obiteljske stambene zgrade, te radi izgradnje, nadogradnje, dogradnje, rekonstrukcije ili dovršenja obiteljske stambene zgrade i na ime udjela za dobivanje kredita od banke (u daljnjem tekstu: Odluka) broj KS-III-A-409/91 od 25. juna 1991. godine, čije izvršenje apelantica traži tužbenim zahtjevom, odobren je apelantici stambeni zajam radi dogradnje-kupnje stana u iznosu od 400.000,00 dinara. Dalje je utvrđeno da tuženi u vrijeme donošenja Odluke nije imao svojstvo pravnog lica, odnosno, da je poslovao kao poslovna jedinica u sastavu matičnog preduzeća INA-

Industrija nafte Zagreb koje postoji i danas. Također je utvrđeno da predmetna Odluka čije se izvršenje traži nema snagu izvršne isprave zbog toga što nije ispunjen član 3. navedene Odluke, odnosno, nije zaključen ugovor o stambenom zajmu između matičnog preduzeća i apelantice kojim bi se decidno regulisala prava i obaveze ugovornih strana (u konkretnom slučaju apelantice i INA-

Industrija nafte Zagreb). Osnovni sud je istakao da je prema odredbama čl. 26. i 27. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) apelantica kao zainteresirano lice u konkretnom slučaju trebala tražiti i zahtijevati od prednika tuženog da, u skladu sa članom 3. Odluke, zaključe ugovor kojim bi regulisali prava i obaveze po osnovu stambenog zajma. S obzirom da ugovor o zajmu nije zaključen, te da sredstva obuhvaćena Odlukom nisu prebačena tuženom, Osnovni sud je zaključio da je apelantica imala pravo da od donosioca Odluke zahtijeva zaključenje a nakon toga i izvršenje ugovora, te je njen tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Ž-180/05 od 27. februara 2006. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice i, na tako utvrđeno stanje, pravilno primijenio materijalno pravo. Zatim, Okružni sud je citirao odredbe čl. 26. i 27. ZOO kojima je propisano da se ugovor smatra zaključenim kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim elementima ugovora, odnosno, da ukoliko je neko po zakonu obavezan da zaključi ugovor, zainteresirano lice može zahtijevati bez odlaganja da se zaključi takav ugovor. Dakle, u konkretnom slučaju apelantica kao zainteresirano lice je propustila da zaključi ugovor s prednikom tuženog. Također, ispravan je zaključak prvostepenog suda da apelantica i tuženi nisu zaključili ugovor, odnosno, da ne postoji obaveza tuženog prema apelantici. Na kraju ispravan je i zaključak da tuženi ne može biti odgovoran za neprovođenje odluke preduzeća u kojem se ranije nalazio kao poslovna jedinica, a koje i sada postoji.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelantice protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-06-000 710 od 10. oktobra 2008. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi potpuno i pravilno utvrdili relevantne činjenice i pravilno primijenili materijalno pravo. Vrhovni sud je istakao da stvarnu legitimaciju u parnici predstavlja materijalno-pravni odnos stranke prema predmetu spora, odnosno, prema pravu za čiju je zaštitu parnica pokrenuta, pa su u toj parnici stvarno legitimisani učesnici - subjekti materijalno-pravnog odnosa iz kojeg je parnica nastala. Dalje se navodi da apelantica svoje pravo u konkretnom slučaju zasniva na Odluci INA-Industrija nafte Zagreb od 25. juna 1991. godine kojom joj je odobren stambeni zajam. Međutim, nesporna je činjenica da apelantica u skladu s odredbama navedene Odluke nije zaključila ugovor o stambenom zajmu s preduzećem INA-Industrija nafte Zagreb. Vrhovni sud navodi da je neosnovan apelantičin prigovor koji se odnosi na primjenu materijalnog prava s obzirom da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili odredbe ZOO. Naime, nižestepeni sudovi su ispravno zaključili da je apelantica imala pravo da u skladu s odredbom člana 27. ZOO traži zaključenje ugovora o stambenom zajmu pod uvjetima navedenim u Odluci od 25. juna 1991. godine a ne da traži isplatu novčanog iznosa koji joj je odobren navedenom Odlukom. Dakle, apelantica je u smislu navedene Odluke imala pravo da pod jednakim uvjetima kao i drugi radnici preduzeća INA-Industrija nafte Zagreb ostvari svoje pravo, tj. da joj se odobreni iznos isplati nakon što zaključi ugovor o stambenom zajmu koji apelantica u konkretnom slučaju nije zaključila.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica analizira presude redovnih sudova i navodi da su osporene odluke «zasnovane na nepotpunim i neistinitim dokazima i rezultatima provedenog postupka i pogrešnoj i pristrasnoj ocjeni provedenih dokaza». Naime, apelantica smatra da su redovni sudovi zauzeli pogrešan stav kada su tvrdnju tuženog da nije došlo do realizacije Odluke kojom je apelantici odobren stambeni zajam ocijenili opravdanom. Apelantica dalje navodi je ova tvrdnja tuženog paušalna jer je ničim nije dokazao, te da je sredstva za stambene kredite preduzeće INA-Industrija nafte Zagreb sigurno prebacilo tuženom jer je, kako dalje navodi apelantica, konkurs raspisivan za dodjelu kredita tek po dobijenim sredstvima, odnosno, da se nikada nisu donosile odluke bez prethodno prebačenih sredstava. Također, iz apelacije proizlazi da se apelantica žali na povredu prava na nediskriminaciju zbog izbjegavanja tuženog da joj isplati odobrena sredstva, čime je stavlja u neravnopravni položaj u odnosu na druge radnike tuženog koji su riješili svoje stambeno pitanje. Apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji njenu apelaciju, ukine presudu Vrhovnog suda i omogući joj dodjelu odobrenih sredstava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi s apelantičinim navodima koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji osim paušalnog navođenja da su joj povrijeđeni pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku nije Ustavnom sudu dostavila bilo kakve dokaze koji bi dovoljno jasno pokazivali da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća. Stoga, Ustavni sud ukazuje na to da apelantičino nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravom, te zaključuje da su apelacioni navodi o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Ustavni sud je mišljenja da su apelantičini navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, također očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelantica osim paušalnog pozivanja na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine svoje navode nije potkrijepila bilo kakvim dokazima iz kojih bi proizlazilo da postoji vjerovatnoća da je povreda prava na zabranu diskriminacije moguća u konkretnom slučaju.

12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3880/08 (Z.B.) | Sudska praksa | Aktio