Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3914/08 (Ministarstvo vanjskih poslova Bosna i Hercegovina)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otpremnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Državni službenik
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3914/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3914/08, rješavajući apelaciju Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-21/08 od 19. novembra 2008. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj P-15/05 od 31. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijelo je 19. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev-21/08 od 19. novembra 2008. godine i Presude Suda BiH broj P-15/05 od 31. maja 2006. godine.
2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu A.B. (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi isplate razlike otpremnine, prvostepeno vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj P-15/05 od 31. maja 2006. godine kojom je obavezan apelant da isplati tužitelju iznos od 10.995,24 KM. U obrazloženju presude sud je naveo da je, nakon izvođenja i ocjene relevantnih dokaza, utvrdio da je tužitelju apelantovim Rješenjem broj 09-OK-9850/98 od 1. oktobra 1998. godine određena plaća ambasadora Bosne i Hercegovine u skladu s Pravilnikom o plaćama i drugim primanjima i naknadama osoblja diplomatsko-konzularnih predstavništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Dalje je utvrđeno da je tužitelj Odlukom Predsjedništva Bosne i Hercegovine od 21. augusta 2001. godine razriješen dužnosti ambasadora Bosne i Hercegovine u Njemačkoj s 30. septembrom 2001. godine, dok je apelantovim Rješenjem od 23. oktobra 2001. godine tužitelju utvrđen prestanak radnog odnosa zbog odlaska u penziju po sili zakona. Sud je naveo da je među strankama sporna Odluka o isplati otpremnine zbog odlaska u penziju. Sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o pravnom pitanju primjene Zakona o državnoj upravi ili Pravilnika, odnosno, da li je apelant mogao primijeniti navedeni Pravilnik koji daje manja prava radniku od prava propisanih Zakonom. Naime, članom 25. Pravilnika propisano je da radnik Ministarstva vanjskih poslova ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini tri njegove plaće, isplaćene u prethodna tri mjeseca, dok se radniku koji je u prethodna tri mjeseca bio na radu u diplomatsko-konzularnom predstavništvu (u daljnjem tekstu: DKP) otpremnina isplaćuje u visini tri plaće koje bi za istu vrstu poslova ostvario u BiH. Sud je citirao i odredbu člana 214. Zakona o državnoj upravi kojom je propisano da radnik u organu uprave kojem prestaje radni odnos zbog odlaska u penziju ima pravo na otpremninu u visini trostrukog iznosa prosječne mjesečne plaće radnika u privredi republike utvrđenog u prethodna tri mjeseca ili u visini tri prosječne plaće radnika, ako je to za radnika povoljnije. Sud BiH je zaključio da je primjenom spomenutog Pravilnika u konkretnom slučaju narušen princip načela zakonitosti – da pravni akt niže pravne snage mora biti u skladu s pravnim aktom više pravne snage, odnosno, da je apelant bio u obavezi da isplati tužitelju otpremninu u skladu sa Zakonom o državnoj upravi a ne u skladu s navedenim Pravilnikom. Sud je na kraju istakao da je članom 124. Zakona o državnoj upravi propisano da se pravilnikom razrađuju pojedine odredbe Zakona, drugih propisa i općih akata, zaključivši da se pravilnikom ne može dirati u obim prava koja su propisana Zakonom, te da je pravilnik provedbeni akt kojim se pobliže uređuju pojedine odredbe Zakona.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, drugostepeno vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj Gž-57/06 od 16. juna 2008. godine kojom je apelantova žalba usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je u konkretnom slučaju narušen princip načela zakonitosti. Dalje se navodi da je članom 214. Zakona o državnoj upravi regulisano pravo na otpremninu radniku kojem prestaje radni odnos zbog odlaska u penziju, odnosno, članom 25. Pravilnika regulisano je pravo na otpremninu radnika Ministarstva vanjskih poslova prilikom odlaska u penziju. Sud je posebno istakao stav 3. navedenog člana Pravilnika kojim je razrađena specifična situacija kada je u pitanju rad u DKP (rad van zemlje), koju nije imao u vidu Zakon o državnoj upravi, te je zaključio da u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Na osnovu navedenog Sud BiH je, u skladu sa članom 196. stav 4. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, odlučio kao u dispozitivu presude.
4. Revizijsko vijeće Suda BiH je, odlučujući o reviziji tužitelja protiv drugostepene presude, donijelo Presudu broj Rev-21/08 od 19. novembra 2008. godine kojom je revizija uvažena, preinačena je drugostepena Presuda broj Gž-57/06 od 16. juna 2008. godine tako što je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeno vijeće, za razliku od drugostepenog vijeća, pravilnom primjenom materijalnog prava (odredbi člana 214. Zakona o državnoj službi i člana XXII Odluke Vijeća ministara) ispravno zaključilo da tužitelju pripada pravo na traženi iznos otpremnine. Revizijsko vijeće ističe da je drugostepeno vijeće pogriješilo kada je u konkretnom slučaju primijenilo odredbu člana 25. stav 3. Pravilnika, te na taj način dalo prioritet Pravilniku u odnosu na Zakon o državnoj službi i Odluku Vijeća ministara. Također je istaknuto da je ispravan stav prvostepenog vijeća da se Pravilnikom ne može smanjivati obim prava osoba na koje se primjenjuju, a koja su data Zakonom. Revizijsko vijeće je zaključilo da je prvostepena presuda pravilna i zakonita dok je drugostepenom presudom povrijeđeno materijalno pravo, odnosno, da je povrijeđen zakon na tužiteljevu štetu. Na osnovu navedenog revizijsko vijeće je, u skladu s članom 217. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH odlučilo, kao u dispozitivu presude.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant analizira presude redovnih sudova i navodi da je osporenim odlukama, odnosno, pogrešnom primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje u konkretnom postupku, došlo do povrede navedenih prava. Apelant smatra da je u konkretnom postupku pogrešno tumačenje prvostepenog i revizijskog vijeća Suda BiH da je narušen princip načela zakonitosti zbog toga što je Pravilnikom dato manje prava radniku od prava propisanog Zakonom o državnoj upravi. Apelant dalje navodi i citira relevantne zakonske odredbe koji regulišu pravo na otpremninu, te ističe da primjena Pravilnika u konkretnom slučaju ne narušava princip načela zakonitosti. Apelant smatra da su «prvostepeni i revizijski Sud pogrešno primijenili materijalno pravo i da za udovoljenje tužbenom zahtjevu tužitelja nije postojao pravni osnov, kao i da su odluke prvostepenog i revizijskog Suda sve druge radnike u sjedištu Ministarstva vanjskih poslova kao i radnike u diplomatsko-konzularnim predstavništvima BiH, prilikom odlaska u penziju, u odnosu na tužitelja dovele u neravnopravan položaj, a što nije bila namjera zakonodavca kroz davanje ovlaštenja za regulisanje obračuna plata i ostalih materijalnih prava zaposlenih u Vijeću ministara, ministarstvima i drugim organima Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i regulisanju isplate otpremnine radniku DKP-a u visini tri plate koje bi za istu vrstu poslova ostvario u BiH». Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i ukine osporene odluke.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03, od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno, da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su prvostepeno i revizijsko vijeće Suda BiH u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović