Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3966/08 (M. K.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3966/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3966/08, rješavajući apelaciju Milorada Kunarca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Kunarca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-424/04 od 10. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-11/04 od 12. jula 2004. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona broj 12-23-1120/02 od 30. juna 2003. godine i Rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica broj 03-372-559/99 od 20. augusta 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Kunarac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče podnio je 27. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-424/04 od 10. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-11/04 od 12. jula 2004. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-
23-1120/02 od 30. juna 2003. godine i Rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03-372-559/99 od 20. augusta 2002. godine.
2. Rješenjem Službe broj 03-372-559/99 od 20. augusta 2002. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev da mu se vrati u posjed stan u Zenici, u Ulici I. zeničke brigade broj 9D (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Istim rješenjem prestalo je pravo korištenja predmetnog stana privremenom korisniku Z.T., bez prava na alternativni smještaj. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 8. marta 1999. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana. U postupku je utvrđeno da je Rješenjem Službe broj 03-372-887/92 od 28. septembra 1992. godine predmetni stan proglašen napuštenim, dok je Rješenjem broj 03-372-887/92 od 22. oktobra 1992. godine dodijeljen na privremeno korištenje Z.T. Na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda u Zenici broj P-1053/90 od 1. augusta 1990. godine o razvodu braka i Rješenja o određivanju nosioca stanarskog prava broj R-
467/90 od 23. oktobra 1990. godine, utvrđeno je da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu R.K. Također je utvrđeno da R.K. nije podnijela Službi kao ni Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica zahtjev za povrat predmetnog stana. Služba je na kraju zaključila da apelant nema zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana, odnosno, da nema svojstvo aktivno legitimisanog lica za podnošenje zahtjeva.
3. Odlučujući o žalbama apelanta i privremenog korisnika protiv navedenog rješenja Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 12-23-1120/02 od 30. juna 2003. godine kojim je odbilo žalbe kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je uvidom u zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana utvrđeno da je apelant zahtjev podnio u svoje ime, te da je u rubrici u kojoj se navodi status podnosioca zahtjeva napisao da je on nosilac stanarskog prava. Također, Ministarstvo je utvrdilo da se punomoć koju je R.K. 24. septembra 1998. godine dala apelantu odnosila samo na postupak zamjene stana, te da se tek punomoć data 9. septembra 2002. godine odnosi i na podnošenje zahtjeva za povrat stana. Ministarstvo je na osnovu navedenog zaključilo da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio u svoje ime, odnosno, da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito. Žalbu privremenog korisnika predmetnog stana Ministarstvo je odbilo kao neosnovanu zbog toga što je privremeni korisnik ujedno nosilac stanarskog prava na drugom stanu.
4. Kantonalni sud je Presudom broj U-11/04 od 12. jula 2004. godine odbio kao neosnovanu tužbu apelanta i R.K. kojom su pokrenuli upravni spor protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom predmetu sporno pitanje da li je apelant ovlašten za podnošenje zahtjeva za povrat predmetnog stana, odnosno, da li se može smatrati nosiocem stanarskog prava ili članom porodičnog domaćinstva eventualnog drugog nosioca stanarskog prava u skladu s odredbama člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su organi uprave potpuno i pravilno utvrdili relevantne činjenice i pravilno primijenili materijalno pravo. Kantonalni sud je obrazložio da je u upravnom postupku utvrđeno da je Presudom Osnovnog suda u Zenici broj P-1053/90 od 1. augusta 1990. godine razveden brak između apelanta i R.K., dok je Rješenjem istog suda broj R-
467/90 od 23. oktobra 1990. godine utvrđeno je da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu R.K. Stoga je apelantu, u skladu s članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava odnosno, člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, organi uprave su ispravno zaključili da apelant nije ovlašten da u ime nosioca stanarskog prava R.K. podnese zahtjev za povrat predmetnog stana. Naime, apelant je na osnovu punomoći koju mu je dao 24. septembra 1998. godine nosilac stanarskog prava R.K. bio ovlašten samo na preduzimanje pravnih radnji vezanih za zamjenu predmetnog stana za drugi stan u Foči. Tek na osnovu punomoći od 9. septembra 2002. godine apelant je bio ovlašten da u ime R.K. podnese zahtjev za povrat predmetnog stana, međutim, odredbe ove punomoći ne mogu se primijeniti na predmetni zahtjev za povrat stana koji je apelant podnio 1. marta 1999. godine u svoje ime i u kojem je označio sebe kao nosioca stanarskog prava.
6. Protiv navedene presude apelant i R.K. su izjavili žalbu Vrhovnom sudu koji je Presudom broj Už-424/04 od 10. septembra 2008. godine žalbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalni sud u cijelosti prihvatio činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, zaključivši da apelant nije bio ovlašten da podnese zahtjev za povrat predmetnog stana. Vrhovni sud smatra da je Kantonalni sud dao potpune, valjane i obrazložene razloge za svoju odluku koje je Vrhovni sud u cijelosti prihvatio. Vrhovni sud je istakao da R.K. nije učestvovala u upravnom postupku, pa slijedom toga nije mogla biti ni tužiteljica u upravnom sporu zbog čega je Kantonalni sud tužbu u odnosu na R.K. trebao odbaciti. Međutim, s obzirom da je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev R.K. negativno riješen, u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon zbog navedene nepravilnosti.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant analizira osporene odluke i navodi da su organi uprave i redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da je zahtjev za povrat predmetnog stana u ime svoje supruge podnio blagovremeno, te da činjenica da se razveo od supruge ne znači da ne treba da vodi računa o njoj i djeci koji su ostali da žive u predmetnom stanu. Apelant navodi da je nesporno da mu je bivša supruga dala punomoć, međutim, zbog njenog zdravstvenog stanja punomoć nije formulisala rečenicom da je može zastupati u postupku povrata stana. Apelant navodi da je osporenim presudama onemogućen njegovoj porodici povratak u predmetni stan i na taj način povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu. Također, apelant smatra da je njegova porodica diskriminisana u ostvarivanju prava na povrat u svoj dom u vezi sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, i predlaže Ustavnom sudu da ukine pobijane odluke i naloži Službi da njegovoj porodici preda u posjed predmetni stan.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da mu je pravo na imovinu povrijeđeno isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 937/07 od 16. jula 2009. godine, stav 13, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava. Budući da apelant ni na koji način nije argumentirao navodno kršenje prava imovinu osim što je nezadovoljan osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. stav 1. Evropske konvencije. Apelant svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
12. Nadalje, apelant ističe da je diskriminisan u ostvarivanju prava na dom, protivno odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi s članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Ovi navodi zasnivaju se isključivo na neslaganju s načinom na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Apelant također ne navodi ni po kojem od osnova pobrojanih u navedenoj ustavnoj odredbi se smatra diskriminisanim, niti nudi dokaze koji bi ukazali na diskriminaciju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji pri ostvarivanju prava na dom protivno odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi s članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
14. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović