Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3972/08 (M. Z. i P. Z.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3972/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3972/08, rješavajući apelaciju Mileta Zrnića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Zrnića i Perse Zrnić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 473 od 22. oktobra 2008. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-002105 od 30. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Zrnić i Persa Zrnić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Vitomir Gajić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 25. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 473 od 22. oktobra 2008. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-002105 od 30. januara 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-000 961 od 24. augusta 2007. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata i obavezana je Željeznica Republike Srpske AD Doboj – Sekcija za vuču vozova Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima na ime materijalne i nematerijalne štete, te troškova parničnog postupka isplati iznose pobliže označene u dispozitivu presude. Preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon izvođenja i ocjene relevantnih dokaza utvrdio da je 29. augusta 1997. godine došlo do štetnog događaja u kojem je smrtno stradao M.Z. - brat odnosno, sin apelanata. Naime, navedeni štetni događaj je nastupio tako što je M.Z. prilikom pomjeranja autoprikolice koja je vlsništvo B.D., koji je sa tuženom imao zaključen ugovor o zakupu zemljišta, nastradao od eksplozivne naprave koja je bila postavljena ispod prikolice. Nastradali M.Z. je u vrijeme štetnog događaja obavljao posao čuvara stanice, te je između ostalog čuvao i objekat nove stanične zgrade. Dalje se navodi da se navedena prikolica nalazila pod krovom na platou nove stanične zgrade, te da je nastradali M.Z. zajedno sa B.M. prikolicu pomjerao na molbu B.D. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je, s obzirom na lokaciju prikolice, zaključio da se u konkretnom slučaju radi o zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Nadalje, imajući u vidu pomenuti ugovor o zakupu zemljišta, sud je zaključio da zemljište na kojem se nalazila prikolica pripada tuženoj, koja je propustila da obezbijedi radni prostor (kao i predmetnu prikolicu) i time spriječi nepoznato lice da postavi eksplozivnu napravu ispod prikolice. Osnovni sud je okarakterisao kao nebitnu činjenicu da je pomjeranje predmetne prikolice obavljano po privatnom pozivu vlasnika prikolice B.D., zaključivši da je štetni događaj nastao na radu i u vezi sa radom te da je za isti odgovorna tužena. Na osnovu navedenog Osnovni sud je u skladu sa čl.154., 193., 200., 201. i 207. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u dispozitivu presude.
4. Odlučujući o žalbi tužene protiv navedene presude, Okružni sud je donio presudu broj 011- 0-Gž-07-002105 od 30. januara 2008. godine kojom je žalba tužene usvojena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Dalje se navodi da izvedenim dokazima apelanti nisu dokazali da je prostor na kojem je bila postavljena prikolica pripadao tuženoj odnosno, da je predstavljao radni prostor tužene. Okružni sud je istakao da i kada bi se prihvatila tvrdnja apelanata da je prikolica bila postavljena na zemljištu tužene, zaključak prvostepenog suda da je pomjeranje prikolice koje je vršio nastradali M.Z. bilo u okviru njegovih radnih funkcija koje je obavljao kod tužene, bi i u tom slučaju bio pogrešan. Naime, u konkretnom slučaju nema uzročne veze između navedenog pomjeranja prikolice i čuvarskih poslova koje je obavljao M.Z. kod tužene odnosno, nema uzročne veze između pomjeranja prikolice i djelatnosti željezničkog prevoza kojom se tužena bavi. Okružni sud dalje navodi da predmetni štetni događaj nije nastao na radu niti u vezi sa radom M.Z. kod tužene obzirom da nije utvrđena uzročna veza između štete i rada M.Z. kod tužene u smislu odredbe člana 51. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98) koji je bio na snazi u spornom periodu. Na osnovu navedenog Okružni sud smatra da se ne može prihvatiti zaključak prvostepenog suda da nije relevantno to što je pomjeranje prikolice izvršeno po privatnom pozivu, niti je prihvatljiv zaključak da je zemljište na kojem je bila prikolica radni prostor tužene te da je tužena imala obavezu da čuva i predmetnu prikolicu (koja nije njeno vlasništvo). U prilog navedenom osnovano tužena u žalbi navodi da bi po tom rezonovanju tužena morala čuvati i niz javnih objekata koji su u neposrednoj blizini ispred nove stanične zgrade (grilovi, kiosci i dr.). Nadalje, kada bi se i radilo o radnom prostoru tužene potrebno je utvrditi da je šteta povezana sa nedozvoljenim postupkom tužene ili da potiče od njene opasne djelatnosti. Okružni sud je na kraju zaključio da izvedenim dokazima apelanti nisu dokazali postojanje odgovornosti tužene, a koju obavezu su imali u smislu odredbi čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zbog čega je Okružni sud odlučio kao u dispozitivu presude.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio presudu broj 118-0-Rev-08-000 473 od 22. oktobra 2008. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je citirao odredbu člana 51. Zakona o radnim odnosima kojom je propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom preduzeće je dužno da mu nadoknadi štetu u skladu sa propisima obligacionog prava. Sud dalje navodi da se odgovornost poslodavca za štetu zbog povrede radnika zasniva na riziku ili pretpostavljenoj krivici, te da se u slučaju nastanka štete od opasne stvari ili opasne djelatnosti poslodavca uzročnost pretpostavlja, dok se u slučaju kada radnik pretrpi štetu iz drugih razloga uzročnost dokazuje. S obzirom da u konkretnom slučaju uzrok štetnog događaja nije bila opasna stvar niti opasna djelatnost tužene, apelanti su bili dužni da dokažu uzročnu vezu između događaja i čuvarskih poslova koje je obavljao nastradali M.Z. kod tužene. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud ispravno zaključio da je M.Z. stradao zbog pomjeranja prikolice (ispod koje je bila postavljena eksplozivna naprava) po privatnoj molbi radnog kolege B.D. (vlasnika prikolice) a ne po radnom nalogu tužene, te da se ova radnja ne može dovesti u vezu sa poslovima čuvara koji je nastradali obavljao kod tužene. Vrhovni sud je zaključio da predmetni štetni događaj nije nastao na radu niti u vezi sa radom tužene, iz čega proizilazi da nema ni odgovornosti tužene za naknadu štete prema odredbi člana 51. Zakona o radnim odnosima u vezi sa odgovarajućim odredbama ZOO. Također, neosnovani su prigovori apelanata da se predmetna prikolica, kao izvor opasnosti u konkretnom slučaju, nalazila na površini koja pripada tuženoj s obzirom da to ne proizilazi iz dokaza koje su izveli apelanti a što je pravilno zaključio i drugostepeni sud. Neargumentovana je i tvrdnja apelanata da je u drugostepenoj presudi izostala brižljiva i savjesna ocjena izivedenih dokaza s obzirom da suprotno proizilazi iz drugostepene presude. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je u skladu sa članom 248. ZPP odlučio kao u dispozitivu presude.
6. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelanti se žale na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelanti navode da odgovornost tužene proizilazi iz činjenice da je propustila obezbjediti prostor koji tužena obezbjeđuje i čuva, te da su Okružni sud i Vrhovni sud proizvoljno ocijenili izvedene dokaze. Nadalje, apelanti navode materijalne dokaze i iskaze svjedoka iz konkretnog postupka i zaključuju da je predmetna prikolica u vrijeme štetnog događaja nalazila na prostoru koji pripada tuženoj i koji kontroliše tužena odnosno prema svojim pravilima i čuva. Na osnovu navedenog apelanti smatraju da je zbog proizvoljne ocjene izvedenih dokaza od strane redovnih sudova odnosno, odsustva savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje. Apelanti su predložili Ustavnom sudu da usvoji njihovu apelaciju i ukine osporene presude.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanata, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto nije udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanata kojim su tražili isplatu materijalne i nematerijalne štete zbog štetnog događaja u kojem je smrtno stradao M.Z. (brat odnosno sin apelanata). Naime Kantonalni i Vrhovni sud su, ocjenom izvedenih dokaza, utvrdili da apelanti u konkretnom postupku nisu dokazali postojanje odgovornosti tužene u smislu odredbi čl. 123. i 126. ZPP. Nadalje, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelacionim navodima, u osporenim odlukama Kantonalni i Vrhovni sud dali detaljna obrazloženja u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja pri čemu ocjena dokaza nije izostala i nije bila proizvoljna niti ima elemenata koji bi ukazivali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Ovo osobito imajući u vidu da su Kantonalni i Vrhovni sud cijenili i dokaze koje su predložili apelanti te dali obrazloženje zašto isti ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne svari. Također Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporenih odluka Kantonalni i Vrhovni sud dali jasne i precizne razloge svojih stavova te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, konkretno Zakona o radnim odnosima, ZOO i ZPP, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
11. Imajući u vidu naprijed navedeno Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti, pa zaključuje da su ovi navodi očigledno prima facie neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović