Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3996/08 (Č. Č.)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Državni službenik
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3996/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 3996/08, rješavajući apelaciju Časte Čuljka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Časte Čuljka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900633 07 Rev od 28. oktobra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 565 od 17. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-900633 04 od 26. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Často Čuljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Zajednička advokatska kancelarija «Kebo & Guzin» iz Mostara, podnio je 31. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 900633 07 Rev od 28. oktobra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-

000 565 od 17. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-900633 04 od 26. februara 2007. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj P-900633 04 od 26. februara 2007. godine odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 05-01-

40-1064-5/04 od 4. maja 2004. godine i broj 05-01-40-1133-5/04 od 11. maja 2004. godine, zatim da se tuženom naloži da ga rasporedi na radno mjesto koje je obavljao prema Rješenju tuženog broj 05- 01-410/b-2/99 od 12. aprila 1999. godine, kao i da mu isplati razliku plaće nastale raspoređivanjem sa mjesta pomoćnika ministra na radno mjesto državnog službenika -prosvjetnog inspektora, u iznosu označenom u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama. Općinski sud je pri ocjeni zakonitosti osporenih rješenja utvrdio da su ona donesena na temelju člana 14. Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave HNK («Službene novine HNK» broj 8/99; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), kojim je propisano da rukovodilac kantonalnog organa uprave i samostalne kantonalne upravne organizacije rješenjem raspoređuje službenike na radna mjesta u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjem uređenju kantonalnog organa uprave i kantonalne upravne organizacije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o unutrašnjem uređenju), te člana 29. istog Zakona, a kojim su propisana zvanja, između ostalog, i kantonalnog inspektora, koje je utvrđeno u osporenim rješenjima. Dalje, ukazano je na to da je članom 22. stav 2. tačka 2. Zakona o radnim odnosima propisano da je za rukovodeće službenike koje postavlja ministar ili direktor visina koeficijenta 7,00, a koji je u osporenim rješenjima dodijeljen apelantu raspoređenom na mjesto prosvjetnog inspektora. Također, u navedenom članu je regulisano da rukovodećeg službenika postavlja ministar, a kako je i učinjeno u osporenom rješenju. Ukazano je i na to da je Rješenjem ministra broj 05-01-410/b-2/99 od 12. aprila 1999. godine apelant postavljen na mjesto v.d. pomoćnika ministra iako je članom 29. Zakona o kantonalnim ministarstvima i drugim tijelima kantonalne uprave («Službene novine HNK» broj 4/98; u daljnjem tekstu: Zakon o ministarstvima) propisano da pomoćnika ministra u sastavu ministarstva postavlja i razrješava Vlada kantona na usaglašeni prijedlog ministra i njegovog zamjenika, a što nije apelantov slučaj, uz konstataciju da sud nije ovlašten odlučivati o ranijem postavljenju, budući da apelant nije tražio i njegovo poništenje. Dalje, u pogledu apelantovog pozivanja na član 67. Zakona o državnoj službi u FBiH («Službene novine FBiH» br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05 i 8/06), te član 75. tačka 5. istog Zakona, istaknuto je da do trenutka donošenja osporenih rješenja Agencija za državnu službu, koja je trebala obaviti reviziju zakonitosti zaposlenja uposlenika, nije bila uspostavljena, te da su osporena rješenja donesena na temelju Zakona o radnim odnosima, koji se imao primjenjivati do uspostavljanja navedene Agencije, a čiju primjenu apelant i nije osporavao. Na temelju navedenog, Općinski sud je zaključio da su osporena rješenja tuženog u skladu sa navedenim propisima, da nisu nezakonita, da ne postoje razlozi za njihovo poništenje kao nezakonitih, te najzad da ne postoje razlozi da se tuženom naloži da apelanta rasporedi na radno mjesto koje je obavljao prema Rješenju tuženog broj 05-01-410/b-2/99 od 12. aprila 1999. godine. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, a koji je u cijelosti prihvaćen kao stručan i objektivan, utvrđen je iznos potraživanja razlika plaća koje je apelant istakao u tužbenom zahtjevu. Međutim, s obzirom na to da je prvi dio apelantovog tužbenog zahtjeva u cijelosti odbijen, u cjelini je odbijen i apelantov zahtjev za isplatu razlike plaća.

3. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-07-000 565 od 17. maja 2007. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao na član 29. stav 1. Zakona o ministarstvima, te, u vezi s tim, istakao da Rješenje tuženog broj 05-01-410/b-2/99 od 12. aprila 1999. godine, a prema kom je apelant bio raspoređen na radno mjesto rukovodećeg službenika u službenom zvanju v.d. pomoćnik ministra, nije doneseno u skladu sa navedenom odredbom jer ministar nije bio nadležan za njegovo donošenje. Dalje, istaknuto je da je osporenim rješenjem broj 05-01-40-1064-5/04 od 4. maja 2004. godine apelant raspoređen na radno mjesto službenika sa posebnim ovlaštenjem u službenom zvanju prosvjetni inspektor, te da mu je rješenjem tuženog od 11. maja 2004. godine utvrđen koeficijent od 7,00 za plaću prosvjetnog inspektora, a u skladu sa članom 22. Zakona o radnim odnosima. U pogledu apelantovog pozivanja na član 14. stav 2. Zakona o radnim odnosima i član 67. stav 1. Zakona o državnoj službi, Kantonalni sud je istakao da je apelantovo zaposlenje prema Rješenju tuženog broj 05-01-410/b-2/99 od 12. aprila 1999. godine bilo nezakonito, a što je i sam tuženi priznao u podnesku broj 05-01-10-682/06 od 24. aprila 2006. godine, pa da se, shodno tome, apelant ne može pozivati na zakonska prava iz citiranih odredbi, a po osnovu svog ranijeg nezakonitog raspoređivanja i utvrđivanja koeficijenata za plaću prema rješenju iz 1999. godine. Kantonalni sud je zaključio da su osporena rješenja donesena u skladu sa članom 14. stav 1. i članom 22. stav 2. Zakona o radnim odnosima. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi žalbeni navodi u kojim se pozivao na Zakon o ministarstvima, te Zakon o kantonalnoj upravi («Službene novine HNK» broj 11/99) ističući da u njegom slučaju razrješenje nije uslijedilo od Vlade kantona, te je, u vezi s tim, istaknuto da navedene odredbe nisu ispoštovane ni prilikom njegovog raspoređivanja na radno mjesto v.d. pomoćnika ministra. Najzad, Kantonalni sud je zaključio da se iz nezakonitog postavljenja ne mogu izvoditi zakonska prava u odnosu na novo raspoređivanje, pa da su, u skladu s tim, apelantovi žalbeni navodi neosnovani.

4. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 900633 07 Rev od 28. oktobra 2008. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je zaključio da je osporeno rješenje tuženog broj 05-01-40-1064-5/04 od 4. maja 2004. godine donijeto u skladu sa članom 40. Pravilnika o unutrašnjem uređenju, a polazeći od činjenice da je apelant Rješenjem tuženog broj 05-01-410/b-2/99 od 12. aprila 1999. godine raspoređen na radno mjesto rukovodećeg državnog službenika, privremeno, a koje službenike po članu 39. Pravilnika o unutrašnjem uređenju postavlja i smjenjuje Vlada kantona na mandatni period, kao i činjenice da apelant, po isteku mandata i pod pretpostavkom da bi mu mandat trajao četiri godine s pravom ponovnog postavljenja, nije ponovo postavljen na isto rukovodeće mjesto. Vrhovni sud se pozvao na član 40. stav 1. Pravilnika o unutrašnjem uređenju kojim je regulisano da se službenici koji obavljaju reizborne funkcije u slučaju ponovnog neimenovanja raspoređuju u ministarstvu na poslove koji odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, te je istakao da apelant u toku postupka nije tvrdio da je raspoređivanje na radno mjesto s posebnim ovlaštenjima u službenom zvanju prosvjetni inspektor suprotno njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti. S obzirom na činjenicu da je apelant prije donošenja osporenog rješenja o raspoređivanju bio privremeno raspoređen na mjesto rukovodećeg službenika, v.d. pomoćnika ministra, zaključeno je da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da osporeno rješenje od 4. maja 2004. godine nije u suprotnosti sa članom 14. Zakona o radnim odnosima, kao ni sa odredbama Pravilnika o unutrašnjem uređenju (čl. 39. i 40). Najzad, istaknuto je da sa statusom v.d. pomoćnika ministra, privremeno, apelant nije mogao ostati i preko vremena mandatnog perioda za rukovodećeg službenika, pa da, shodno tome, nema mjesta primjeni člana 67. stav 1. Zakona o državnoj službi, na koji se apelant pogrešno pozivao u reviziji.

5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava i bitnim povredama odredaba postupka. Apelant navodi da su članom 14. stav 2. Zakona o radnim odnosima propisana tri uslova koja moraju biti kumulativno ispunjena da bi bilo dozvoljeno premještanje sa jednog na drugo radno mjesto, a da u njegom slučaju nije bio ispunjen uslov da premještanje sa jednog na drugo radno mjesto bude u okviru istog platnog razreda. Dalje, apelant smatra da se u njegom slučaju imao primijeniti član 67. Zakona o državnoj službi jer nadležna agencija nije obavila postupak revizije, a zbog čega je trebao da ostane u istom statusu koji je imao na dan stupanja na snagu navedenog zakona. Apelant smatra da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da se ne može pozivati na primjenu navedenih propisa jer je njegovo raspoređivanje na radno mjesto v.d. pomoćnika ministra bilo nezakonito. U vezi s tim, apelant ističe da predmet osporavanja u postupku pred redovnim sudovima nije bilo njegovo raspoređivanje na mjesto v.d. pomoćnika ministra i da u tom smislu u postupku nisu provođeni dokazi, a zbog čega smatra da su sudovi prekoračili svoja ovlaštenja prilikom odlučivanja jer su se pozvali na ovu činjenicu. Prema apelantovom mišljenju, osporene presude su proizvoljne i u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem, a zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a što je za rezultat imalo i nanošenje štete koja se ogleda u izgubljenim plaćama koje bi ostvario da nije bilo nezakonitog prestanka radnog odnosa (raspoređivanja sa radnog mjesta v.d. pomoćnika ministra na radno mjesto prosvjetnog inspektora), a što za kranju posljedicu ima povredu njegovog prava na imovinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U suštini, apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu svode se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, pa, s tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3996/08 (Č. Č.) | Sudska praksa | Aktio