Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4638/10 (D.M)

Odluka donesena 12. 05. 2011.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Trajanje pritvora
  • Apelacija preuranjena
  • Habeas corpus – postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4638/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine, u predmetu broj AP-4638/10, rješavajući apelaciju D.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.M. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br.: 11 0 K 003778 10 Kž 4 od 13. decembra 2010. godine, 11 0 K 003778 10 Kž 3 od 11. oktobra 2010. godine, broj 11 0 K 003778 10 Kž 2 od 9. septembra 2010. godine i 110K 003778 10 Kv 4 od 31. avgusta 2010. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci br.11 0 K 003778 10 Kv 6 od 30. novembra 2010. godine i 11 0 K 003778 10 Kv od 1. oktobra 2010. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.M. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br.: 11 0 K 003778 10 Kž 4 od 13. decembra 2010. godine, 11 0 K 003778 10 Kž 3 od 11. oktobra 2010. godine, broj 11 0 K 003778 10 Kž 2 od 9. septembra 2010. godine i 110K 003778 10 Kv 4 od 31. avgusta 2010. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci br. 11 0 K 003778 10 Kv 6 od 30. novembra 2010. godine i 11 0 K 003778 10 Kv od 1. oktobra 2010. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. D.M (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, koju zastupa Nevenka Vitormir, advokat iz Banja Luke, podnijela je 29. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br.: 11 0 K 003778 10 Kž 3 od 11. oktobra 2010. godine, 11 0 K 003778 10 Kž 2 od 9. septembra 2010. godine i 110K 003778 10 Kv 4 od 31. avgusta 2010. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 003778 10 Kv od 1. oktobra 2010. godine. Predmetna apelacija je evidentirana kao AP-4638/10. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo pritvor apelantice i naredio da se odmah pusti na slobodu.

2. Ustavni sud je donio odluku o privremenoj mjeri AP-4638/10 od 8. decembra 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan.

3. Apelantica je 7. februara 2011. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 003778 10 Kž 4 od 13. decembra 2010. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 K 003778 10 Kv 6 od 30. novembra 2010. godine. Predmetna apelacija je evidentirana kao AP-551/11.

4. S obzirom na to da se radi o istoj apelantici, te da se apelacije odnose na isti činjenično-pravni supstrat, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku broj AP-4638/10.

5. Okružni sud je donio rješenje broj 11 0 K 003778 10 Kpp 2, od 4. juna 2010. godine kojim je apelantici, zbog osnovane sumnje da je počinila krivično djelo razbojništva u pomaganju iz člana 233. stav 2. u vezi sa članom 25. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i jedno krivično djelo oduzimanja motornog vozila iz člana 237. stav 1. KZ RS, određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca a najduže do 3. jula 2010. godine. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da osnovana sumnja da je apelantica počinila krivično djelo razbojništva u pomaganju iz člana 233. stav 2. u vezi sa članom 25. KZ RS proizilazi iz dokaza prikupljenih u toku postupka, koje je detaljno naveo, kao i iz izjava osumnjičenih koji su priznali izvršenje krivičnog djela i umiješanost apelantice koja je obećavala i obezbjedila sredstva za izvršenje krivičnog djela, kao i stan u kojem će se kriti. Uz osnovanu sumnju, kao opšti uslov, Okružni sud se pozvao na uslov iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se u pritvoru nalaze još četiri lica, a apelantica je učestvovala u pomaganju izvršenja krivičnog djela. Navedeno je da Tužilaštvo provodi istragu u kojoj je potrebno saslušati veći broj svjedoka, radnika banke i radnika obezbjeđena banke, očevice, te svjedoke na okolnost obezbjeđivanja stana, te je Okružni sud ocijenio da je prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora osnovan zbog mogućeg uticaja na svjedoke i saučesnike i prikrivanje tragova istrage ukoliko apelantica bude na slobodi.

6. Osim toga u vezi sa određivanjem pritvora u vezi sa uslovima iz člana 197. stav 1. točka g) ZKP Okružni sud je naveo da je apelantica učestvovala u organizovanoj kriminalnoj grupi koja je izvršila krivično djelo razbojništva u „Pro Credit“ banci u Zalužanima, pri čemu je otuđeno 13.000,00 KM, a novac nije još pronađen. Pri tome, osumnjičeni su prilikom izvršenja krivičnog djela koristili automatsku pušku i pištolj. Po ocjeni suda ovakav način izvršenja krivičnog djela i njegove okolnosti, imaju karakter vanrednih okolnosti, pa bi puštanjem na slobodu apelantice moglo doći do uznemiravanja građana i narušavanja javnog reda. Prema mišljenju suda apelantica je, iako pomagač, bila aktivni sudionik pa je sud ocijenio da postoje kumulativni uslovi za određivanje pritvora, te da okolnosti koje je naveo apelanticin branilac (mlada, ženska osoba, bolestan otac) nisu od odlučnog značaja niti opravdavaju puštanje apelantice na slobodu.

7. Odlučujući o žalbi apelantice Okružni sud je donio rješenje broj 11 0K 003778 10 Kv 2 od 7. juna 2010. godine, kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je žalba apelantice neosnovana i da je sudija za prethodni postupak dao jasne i određene razloge o postojanu osnovane sumnje da je apelantica počinila krivično djelo razbojništva u pomaganju i oduzimanja motornog vozila u pomaganju. Prema mišljenju suda neosnovano se pobijaju pritvorski osnovi koje je utvrdio sudija za prethodni postupak za apelanticu, jer je nesporno da se trebaju saslušati svjedoci a apelantica bi boravkom na slobodi mogla uticati na svjedoke (bez obzira što nisu navedena njihova imena). Takođe, sud je naveo da je neosnovan žalbeni prigovor u odnosu na pritvorski osnov iz člana 197. stav 1. točka g) ZKP - da ne postoje vanredne okolnosti, jer se prema mišljenju suda vanredne okolnosti moraju posmatrati u vezi sa načinom izvršenja krivičnog djela i nastalim posljedicama, koji način odudara od uobičajenog načina izvršenja krivičnog djela po drskosti, beskompromisnosti, upornosti ili drugim elementima. Prema mišljenju suda činjenica da je apelantica djelovala u okviru organizovane kriminalne grupe, koja je u izvršenju krivičnog djela koristila automatsku pušku i pištolj, razoružala čuvara banke svakako prevazilazi način uobičajenog izvršenja, zbog čega bi, po ocjeni suda, puštanjem apelantice na slobodu moglo doći o uznemirenja građana i rezultirati stvarnom prijetnjom po sigurnost javnog reda.

8. Okružni sud je donio rješenje broj 11 0 K 003778 10 Kv 3, od 29. juna 2010. godine kojim je apelantici (i ostalim) produžen pritvor za još dva mjeseca, a koji pritvor u odnosu na apelanticu može trajati najduže do 3. septembra 2010. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo dostavilo prijedlog za produženje pritvora te da je pred sudom povodom tog prijedloga na osnovu člana 196. stav 2. ZKP održano ročište na kojem su se osumnjičeni i njihovi branioci izjasnili o prijedlogu za produženje pritvora. Nadalje je navedeno da osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se provodi istraga detaljno obrazložena u rješenjima sudije za prethodni postupak, jer osim materijalnih dokaza koji su pribavljeni u toku tog postupka osnovana sumnja se temelji i detaljnom priznanju osumnjičenih koji su saslušani, a nije osporena ni od strane branilaca, a ni od strane osumnjičenih. Nadalje, Okružni sud je naveo da postoji razlog za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP. S tim u vezi sud je našao da su ispunjena kumulativno oba uslova za produženje pritvora, jer se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora preko deset godina (opšti uslov), kao i da se radi o djelu koje je jako teško jer odstupa od uobičajenog načina izvršenja krivičnog djela razbojništva. Sud je ovo cijenio upravo zbog toga što je djelo počinjeno od strane dobro organizovane kriminalne grupe, na svirep i drzak način, kojom prilikom su koristili pištolj i automatsku pušku, uz prethodno otuđenje dva motorna vozila, koja su koristili tokom pljačke banke. Navedeno je da su pri tom osumnjičeni oborili na pod radnika obezbjeđenja, oduzeli mu oružje i prisvojili 13.000,00 KM, koje su međusobno podijelili i potrošili u ugostiteljskim objektima. Takav način izvršenja prema mišljenju suda daje posebnu težinu i predstavlja vanredne okolnosti zbog kojih bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, te su se po ocjeni suda stekli uslovi za produženje pritvora. Okružni sud je naveo da smatra da se svrha zbog koje je pritvor određen ne bi mogla postići nekom drugom mjerom obezbjeđenja. Navedeno je da Okružni sud nije prihvatio prijedlog Tužilaštva da se pritvor osumnjičenima produži i po tački 197. stav 1.b) ZKP.

9. Protiv rješenja Okružnog suda od 29. juna 2010. godine apelantica je izjavila žalbu, a Vrhovni sud je donio rješenje broj 11 0 K 003778 10 Kž od 13. jula 2010 . godine, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja, raspravljajući o žalbi svih osumnjičenih, a posebno očitujući se na žalbeni navod apelantice (koja je osumnjičena za krivično djelo razbojništva u pomaganju), Vrhovni sud je zaključio da su žalbeni prigovori neosnovani. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da okolnost da je apelantica pred Tužilaštvom priznala neke važne činjenice u vezi sa djelima za koja se protiv nje vodi istraga, po ocjeni Vrhovnog suda ukazuje na pravilan zaključak prvostepenog suda da se protiv svih osumnjičenih produži pritvor. Osim toga, razmatrajući razloge za produženje pritvora prema apelantici, iz člana 197. stav 1. točka g) ZKP, Vrhovni sud je zaključio da u apelanticinom slučaju postoje i ti razlozi. U tom kontekstu sud je naveo da bi, iako apelantica nije neposredni izvršilac krivičnog djela, okolnosti pod kojima su ostali izvršili krivično djelo, kao i činjenica da je za djelo u pomaganju moguće izreći kaznu od preko deset godina, te pojedinačne radnje apelantice u izvršenju krivičnog djela (vanbračna zajednica sa jednim od osumnjičenih, nabavljanje kombinezona za izvršenja krivičnog djela, unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela), puštanje apelantice na slobodu dovelo do vanrednih okolnosti koje bi mogle rezultirati prijetnjom javnog reda.

10. Postupajući po prijedlogu Tužilaštva Vrhovni sud je na osnovu člana 200. stav 3. ZKP –donio rješenje broj 11 0 K 003778 10 Kv 4 od 31. avgusta 2010. godine kojim je prema svim osumnjičenim produžio pritvor s tim da je pritvor apelantici produžio za još jedan mjesec tako da pritvor apelantici može trajati do 3. oktobra 2010. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je održao ročište povodom prijedloga za produženje pritvora pri čemu su branioc apelantice i branioc ostalih osumnjičenih detaljno izložili razloge zbog kojih smatraju da nema osnova za produženje pritvora. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da postoje razlozi za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. točka g) ZKP. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je postojanje sumnje da su osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavljaju na teret utvrđeno i detaljno obrazloženo u prethodnim rješenjima o produženju pritvora i to kroz analizu dokaza objektivne prirode, prikupljenih prilikom uviđaja i u dosadašnjem toku istrage, a posebno u iskazima osumnjičenih koji priznaju izvršenje krivičnog djela i na detaljan način opisuju svoje pojedinačne uloge u zajedničkom djelovanju pri izvršenju krivičnog djela razbojništva. Prema mišljenju Vrhovnog suda od momenta podnošenja prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora nisu se izmijenile okolnosti na kojima je zasnovan zaključak o postojanju sumnje da su optuženi počinili krivična djela, niti je odbrana iznosila činjenice i predlagala dokaze kojima bi dovela u sumnju pravilnost zaključka o postojanju ove odlučne činjenice. Vrhovni sud je naveo da u skladu sa članom 200. stav 3. ZKP postoje zakonske okolnosti za produženje pritvora, i to sa aspekta težine krivičnog djela, činjenica i okolnosti koje su prethodile izvršenju krivičnog djela, razradi plana, oduzimanju motornog vozila, upotrebi automatske puške u banci u kojoj je bilo više radnika, kao i broju izvršilaca krivičnog djela od kojih je jedan od izvršilaca bio u bjekstvu zbog izvršenja drugog, teškog krivičnog djela. Zbog svega navedenog Vrhovni sud je zaključio da su ove okolnosti takvog karaktera da u smislu člana 201. stav 3. ZKP opravdavaju produženje pritvora, te da i dalje postoji osnov iz člana 197. stav 1 točka g) ZKP.

11. Protiv rješenja Vrhovnog suda od 31. avgusta 2010. godine apelantica je izjavila žalbu. Vrhovni sud je donio rješenje broj 11 0 K 003778 10 Kž 2 od 9. septembra 2010. godine, kojim je odbio kao neosnovane žalbe apelantice i ostalih osumnjičenih. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je prvostepeno vijeće pravilno postupilo kada je produžilo pritvor za još jedan mjesec, te je prihvatilo obrazloženje prvostepenog vijeća. Vrhovni sud je naveo da se za osumnjičene vodi istrga za krivično djelo razbojništva, za koje je propisana kazna zatvora preko 10 godina, a obzirom na način na koji je djelo izvršeno (prema sadržaju naredbe o sprovođenju istrage), prema mišljenju suda, radi se o tako teškom krivičnom djelu da bi boravak osumnjičenih na slobodi prouzrokovao vanredne okolnosti iz kojih bi proizišla stvarna prijetnja javnom redu. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u rješenju istakao da i dalje stoje svi razlozi za produženje pritvora iz rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 0033778 10 Kv 3 od 29. juna 2010. godine, zbog čega nije ni bilo potrebno prema mišljenju Vrhovnog suda iznositi detaljne razloge za produženje pritvora iz istog pritvorskog razloga.

12. Sudija za prethodni postupak je dana 28. septembra 2010. godine potvrdio optužnicu broj T13 0 KT 0002056 10 od 27. septembra 2010. godine protiv pet optuženih, među kojima je i apelantica, koja se tereti za izvršenje krivičnog djela razbojništva u pomaganju iz člana 233. stav 2. u vezi sa članom 25. KZ RS u sticaju sa krivičnim djelom oduzimanje motornog vozila iz člana 237. stav 1. KZ RS.

13. Okružni sud je na osnovu potvrđene optužnice donio rješenje broj 11 0 K 00378 10 Kv od 1. oktobra 2010. godine , kojim je prema apelantici i ostalim optuženim primjenom člana 202. stav 1. ZKP produžio pritvor tako da isti može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora koja će se vršiti svako dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.

14. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je tužilaštvo nakon potvrđivanja optužnice zatražilo produženje pritvora, a da su se optuženi iznijeli razloge zašto smatraju da nema osnova za produženje. S tim u vezi Okružni sud je naveo da je; cijeneći navode iz prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice a imajući u vidu istaknute navode optuženih i njihovih branilaca kao i stanje predmetnog spisa, utvrdio da još uvijek postoje razlozi za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. točka g) ZKP. Okružni sud je istako da je, samim potvrđivanje optužnice od strane sudije za prethodno saslušanje, utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su svi optuženi počinili krivično djelo koje im se stavlja n teret. Okružni sud je naveo da osnovana sumnja utvrđeno na osnovu zapisnika o saslušanju svjedoka, kao i iz materijalnih dokaza, a pogotovu iz iskaza osumnjičenih Dragana Puzića, Bojana Šikmana i Nemanje Drljača, koji priznaju izvršenje krivičnog djela i na detaljan način opisuju svoje pojedinačne uloge u izvršenju krivičnog djela razbojništva i krivičnog djela oduzimanje tuđeg vozila. Okružni sud je zaključio da iz utvrđenih činjenica proizilazi da postoji osnovana sumnja da su optuženi počinili krivično djelo na način, u vrijeme i mjesto kako je to opisano u činjeničnom opisu predmetne optužbe, kao i da postoje razlozi da se prema ostalim optuženim i apelantici nakon potvrđivanja optužnice produži pritvor zbog pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP.

15. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se za krivično djelo razbojništva može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina i teža, čime je ispunjen opšti uslov, odnosno uslov iz tačke g) stava 1. člana 197. ZKP za produženje pritvora. Što se tiče načina izvršenja Okružni sud je našao da je ono posebno teško i to zbog toga što su se svi optuženi prethodno dogovorili i izuzetno dobro pripremili, pa ja Nemanja Drljača pribavio sredstva za izvršenje krivičnog djela i obećao prikrivanje, kao i apelantica, a takođe je učestvovala u upoznavanju i kontaktiranju između optuženih Drgana Puzića, Slaviše Ćuluma i Nemanje Drljača radi dogovora za izvršenje krivičnog djela razbojništva, te pomogla pri izvršenju krivičnog djela oduzimanje motornog vozila. Dakle, prema mišljenju Okružnog suda svi optuženi su detaljno izradili plan izvršenja krivičnog djela razbojništva i to od faze oduzimanja motornog vozila do upotrebe vatrenog oružja. Imajući u vidu sve navedene okolnosti kao i činjenicu da se u banci u tom momentu nalazio veći broj radnika, te de su optužni otuđili novac iz banke i potrošili, prema mišljenju suda radi se o vanrednim okolnostima i puštanje na slobodu optuženih bi rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda stanovnika Banja Luke.

16. Apelantica i ostali optuženi su protiv rješenja Okružnog suda od 1. oktobra 2010. godine, izjavili žalbe koje je Vrhovni sud rješenjem broj 11 0 K 003778 10 Kž 3 od 11. oktobra 2010. godine odbio kao neosnovane.

17. U obrazloženju rješenja, u odnosu na žalbu apelantice Vrhovni sud je naveo da je žalbu izjavila zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prema svim optuženima produžio pritvor iz pritvorskih razloga navedenih u članu 197. stav 1 tačka g ) ZKP. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje koje prihvata i taj sud. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su način i okolnosti pod kojima je učinjeno krivično djelo (na način opisan u optužnici), kazna koja je propisana, upotreba automatske puške, prethodno planiranje, okolnosti koje čine djelo tako teškim te bi boravak na slobodi optuženih mogao dovesti do vanrednih okolnosti koje bi predstavljale prijetnju narušavanju javnog reda. Te okolnosti se , prema stavu Vrhovnog suda odnose na sve optužene, te ni žalba apelantice da ona nije poduzela ni jednu radnju (jer je optužena za krivično djelo razbojništva u pomaganju) nije osnovan, jer se pomagač kažnjava istom kaznom kao izvršilac, s tim što se može blaže kazniti. Takođe, Vrhovni sud je odbio žalbene prigovore apelantice da u odnosu na nju ne postoje dokazi koji potvrđuju osnovanu sumnju, jer iz dokaza koji su priloženi uz optužnicu proizilazi da postoji dovoljno dokaza kojima se potvrđuju osnovane sumnje u odnosu na apelanticu.

18. Okružni sud donio je rješenje broj 11 0 K 003778 10 Kv 6 od 30. novembra 2010. godine kojim je utvrdio da nisu prestali razlozi za pitvor prema optuženima, među kojim je apelantica iz pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, a koji pritvor je određen prema apelantici 4. juna 2010. godine rješenjem sudije za prethodni postupak, te produživan, zbog osnovane sumnje da je apelantica počinila krivično djelo razbojništva u pomaganju, u sticaju sa krivičnim djelom oduzimanja motornog vozila.

19. U obrazloženju rješenja je navedeno da je predsjednik krivičnog vijeća dostavio spis vanraspravnom vijeću Okružnog suda radi kontrole zakonitosti pritvora. Okružni sud je odlučio da se pritvor produži jer se nisu promijenile okolnosti zbog kojih je pritvor određen i produžen, a vezano za razloge iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP. Okružni sud je naveo da je samim potvrđivanjem optužnice potvrđen opšti uslov-osnovana sumnja da su optuženi počinili krivična djela za koja se terete. Osnovana sumnja prema mišljenju Okružnog suda proizilazi iz iskaza saslušanih svjedoka, kao i objektivnih dokaza prikupljenih u toku istrage, kao i iz iskaza optuženih koje je Okružni sud detaljno citirao. Nadalje, Okružni sud je naveo da se nisu izmijenile ni posebne okolnosti koje se odnose na posebni pritvorski osnov iz tačke g) stav 1. člana 197. ZKP. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se za krivično djelo koje se optuženim stavlja na teret može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža, što predstavlja jedan od uslova koji moraju biti kumulativno ispunjeni za produženje pritvora po ovom pritvorskom osnovu. Nadalje, Okružni sud je naveo da je način izvršenja ovih krivičnih djela koji se stavljaju optuženim na teret posebno težak, jer su se svi optuženi najprije dogovorili i dobro pripremili za izvršenje krivičnih djela, apelantica je takođe pribavila sredstva za izvršenje krivičnog djela (plavo-sivi kombinezon u kojem je izvršeno krivično djelo), unaprijed obećala prikrivanje krivičnog djela i našla stan za izvršioce, te učestvovala u poznavanju i kontaktiranju između optuženih radi dogovora za izvršenje krivičnog djela razbojništva, kao i učestvovala u izvršenju krivičnog djela oduzimanje automobila. Nadalje, Okružni sud je naveo da su svi otpuženi detaljno razradili plan izvršenja krivičnog djela razbojništva i to od oduzimanja automobila koje je korišteno u izvršenju krivičnog djela razbojništva do načina koje su pratile izvršenje krivičnog djela razbojništva-upotreba automatske puške i pištolja, te upućene prijetnje radnicima banke da predaju sav novac, što su oni uradili. Imajući u vidi činjenicu da se u to vrijeme u banci nalazilo više zaposlenih radnika, kao i da je u izvršenju krivičnog djela razbojništva učestvovalo više izvršioca, te da su otuđili 13.000,00 KM koje su međusobno podijelili i potrošili, po mišljenju suda radi se o činjenicama koje imaju karakter vanrednih okolnosti zbog čega je došlo do uznemiravanja građana Banja Luke, pa bi puštanje na slobodu optuženih rezultiralo prijetnjom narušavanju javnog reda stanovnika Grad Banja Luka. Zbog navedenog, Okružni sud je naveo da smatra da se nisu izmijenile okolnosti u pogledu postojanja osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, kao i u pogledu posebnog pritvorskog osnova iz kojeg je pritvor optuženima određen i produživan, te je našao da nije osnovan zahtjev apelantice da se u odnosu na nju pritvor ukine, a u odnosu na ostale da se mjera pritvora zamjeni nekom blažom mjerom.

20. Odlučujući o žalbama apelantice i optuženog Nemanje Drljače Vrhovni sud donio je rješenje broj 11 0 K 003778 10Kž 4 od 13. decembra 2010. godine kojim je žalbe odbio i potvrdio rješenje Okružnog suda od 30. novembra 2010. godine. Prema mišljenju Vrhovnog suda iz obrazloženja prvostepenog suda jasno proizilazi da se od donošenja posljednjeg rješenja nisu izmijenile okolnosti koje su od značaja za dalje opravdanost trajanja pritvora po pritvorskom osnovu iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP. Prema mišljenju Vrhovnog suda žalbama nije ukazano na izmjenu činjenica i okolnosti koje su bile od odlučnog značaja u postupku donošenja pobijanog rješenja, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje, tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga.

21. Dakle, prema stavu Vrhovnog suda ni u toku glavnog pretresa pred prvostepenim sudom, ni u žalbenom postupku odbrana optuženih nije pružila nove dokaze koji bi ukazali na izmijenjene okolnosti od donošenja rješenja o pritvoru, čija se kontrola opravdanosti vrši po isteku svaka dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, radi čega se pravilnost zaključka sadržanog u obrazloženju pobijanog rješenja o daljnjom opravdanosti mjere pritvora prigovorima iznesenim u žalbi ne može osporiti. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je bez osnova prigovor jednog od optuženih (Nemanje Drljače) i tvrdnja da se optužnica temelji na nezakonito pribavljenim dokazima, što ima karakter prethodnih prigovora, obzirom da je pobijano rješenje doneseno u onoj fazi postupka u kojoj je izvršena kontrola opravdanosti mjere pritvora.

22. Apelantica se žali da je osporenim rješenjima došlo do povrede prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Apelantica osporava navedena rješenja navodeći da sudovi nisu dali jasnu argumentaciju zašto je potrebno da apelantici bude određen pritvor. Apelantica navodi da su sudovi već utvrdili da je bila „aktivni učesnik“, čime je povrijeđena prezumpcija nevinosti. Takođe, apelantica navodi da sudovi nigdje nisu za svakog saoptuženog obrazložili razloge za pritvor koji se konkretno na njega odnose. Takođe, apelantica navodi da su rješenja sudova paušalna i da sadrže niz netačnih činjenica (kao npr. da je apelantica priznala izvršenje krivičnog djela). Prema navodima apelantice pritvor koji im je određen na osnovu osnovane sumnje da su počinili krivično djelo je dobio dimenziju „obligatornog pritvora“. Osim toga, apelantica ističe da je optužena za pomaganje u izvršenju krivičnog djela pa joj ne može biti stavljan na teret način izvršenja krivičnog djela. Apelantica navodi da sudovi rješenja baziraju na dokazima (iskazima optuženih) koji su pribavljeni na nezakonit način. Takođe, ističe da sudovi proizvoljno koriste termin „osnovana sumnja“ i „uslov da se odluka donosi u vanrednim okolnostima“, kao i „uslov da je djelo posebno teško s obzirom na način izvršenja i posljedice“. Apelantica navodi da su njenom slučaju izjednačava pritvor sa kaznom, kao i da je pravni lijek na odluku o produženju pritvora „puka formalnost“. Apelantica je tražila da sud donese privremenu mjeru kojom će apelanticu odmah pustiti iz zatvora jer se radi o mladoj osobi (24 godine), koja ranije nije kažnjavana niti je vođen protiv nje drugi postupak, a pritvor utiče na njeno psihičko stanje, zbog čega koristi antidepresive. Apelantica je pozvala Ustavni sud da po njenoj apelaciji postupi kao u predmetu AP-2095/08 od 13. maja 2009. godine (objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 73/09).

23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

Dopustivost prima facie

24. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

25. U konkretnom slučaju apelantica je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju osporenih rješenja o produženju pritvora, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantiraju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP BiH, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

26. Ustavni sud podsjeća na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

27. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantici produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje, kao općeg uslova za produženje pritvora (budući da je Okružni sud potvrdio optužnicu tužiteljstva utvrđujući postojanje osnovane sumnje da je apelantica sa ostalim optuženim počinila krivična djela koja im se stavljaju na teret), te imajući u vidu visinu zaprijećene kazne za navedeno krivično djelo i okolnosti koje egzistiraju u konkretnom slučaju, kao posebnih pritvorskih razloga. U konkretnom slučaju apelantica i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je počinjeno krivično djelo koje joj je stavljeno na teret (ali osporava zakonitost dokaza na kojima se osnovana sumnja bazira i navod da je priznala izvršenje), pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Međutim, apelantica osporava da su postojali drugi relevantni razlozi da joj bude produžen pritvor, odnosno navodi da sud u odluci o pritvoru nije te razloge konkretizovao. Ustavni sud zapaža da je apelantici produžen pritvor iz razloga predviđenih članom 197. stav 1. tačka

g) ZKP prema kojem se pritvor može odrediti «u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom pijetnjom narušavanja javnog reda». U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da okolnosti konkretnog slučaja, odnosno način pripremanja izvršenja, prethodni dogovor, pribavljanje sredstava i unaprijed obećano prikrivanje, detaljna razrada i to kako jednog krivičnog djela (oduzimanje automobila) pa drugog (razbojništva), te okolnosti koje su pratile način izvršenja (upotreba automatske puške i pištolja, prijetnje radnicima banke, kojih je bilo više) ukazuju na vanredne okolnosti, pa bi puštanje apelantice i ostalih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali na činjenicu da je i apelantica, iako nije aktivno sudjelovala u krivičnom djelu razbojništva, pribavila sredstva za izvršenje ovog krivičnog djela, obećala prikrivanje i našla stan za izvršioce, kontaktirala ostale optužene radi dogovora oko načina izvršenja i pomagala u izvršenju krivičnog djela oduzimanja motornog vozila.

28. Osim toga, a u vezi sa apelanticinim pozivanjem na odluku AP-2095/08 Ustavni sud podsjeća da je u navedenom slučaju utvrdio povredu jer je našao da nisu postojale konkretne okolnosti koje bi opravdale produženje pritvora, a naročito zato što je od izvršenja krivičnog djela do odluke o produženju pritvora protekao period od pet godina. Suprotno tome, u konkretnom predmetu Ustavni sud primjećuje da su sudovi naveli o kojim se to vanrednim okolnostima radi, koje opravdavaju produženje pritvora apelantici. Ustavni sud podsjeća da, u situacijama kada je pritvor određen iz navedenog osnova, kao što je to u konkretnom slučaju, sud dobro poznaje lokalne prilike i stanje u spisu, te ima mogućnost da najbolje procijeni šta bi u konkretnom slučaju izazvalo «uznemirenost» javnosti, što je u konkretnom slučaju i učinio.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sudovi relevantne odredbe ZKP nisu proizvoljno i nepravično primijenili na štetu apelantice, te da je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, dao jasne i uvjerljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku odnosno razloge koji opravdavaju produžavanje pritvora apelantici. Budući da je Okružni sud dao, a Vrhovni sud potvrdio ocjenu neophodnosti ove mjere i razloge zbog kojih navodi apelantice nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari proizilazi da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi ukazivali da je lišavanje slobode odnosno produženje pritvora protiv apelantice bilo arbitrarno. To dalje znači da je u smislu garancija iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudska vlast preispitala sva pitanja u vezi s apelanticinim pritvorom te donijele odluku pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom pri čemu su u osporenim odlukama dati razlozi za zaključak da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, u smislu garancija koje pruža član 5. stav 3. Evropske konvencije apelantica imala priliku da se o svim razlozima za pritvor izjasni povodom razmatranja prijedloga za produženje pritvora, kao i u žalbi a da su redovni sudovi u obrazloženju odluka cijenili i apelanticine navode, u kontekstu dostavljenih dokaza i navoda Tužilaštva, te dali razloge zašto navodi apelantice nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenje konkretne krivično pravne stvari.Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelantice, dovoljno konkretizirali okolnosti iz kojih su zaključili da, u smislu relevantnih odredbi ZKP, u odnosu na apelanticu postoje okolnosti koje opravdavaju određivanje –produženje pritvora. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

30. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava iz člana 5. stav 4. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku apelantici na raspolaganju bila mogućnost izjavljivanja žalbe protiv rješenja o određivanju (a nakon toga i produženju) pritvora što je apelantica i koristila. Apelantica navodi da je pravo na žalbu protiv rješenja o određivanju pritvora „puka formalnost“. Međutim, Ustavni sud ne smatra ove navode opravdanim i osnovanim, iz razloga što iz obrazloženja rješenja proizilazi da su sudovi odlučujući po žalbi dali razloge za svoje odlučenje. Činjenica da odluka ne ide apelantici u prilog, odnosno nezadovoljstvo apelantice odlukama po njenoj žalbi, bez daljnjih konkretnih dokaza ne pokreće pitanje garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, te Ustavni sud smatra da su i ovi navodi (prima facie) neosnovani.

31. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelantice, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv nje, jer je riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno u određenim fazama postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije preuranjena.

33. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4638/10 (D.M) | Sudska praksa | Aktio