Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2810/08 (H. I.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Bračna stečevina
- Dioba
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 267
- Zakon o parničnom postupku · čl. 388
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
Predmeti (1)
AP-2810/08
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2810/08, rješavajući apelaciju Hajrije Ikanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Hajrije Ikanović.
Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Živinicama broj P-547/97, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000693 od 24. jula 2008. godine.
U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati Hajriji Ikanović iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrije Ikanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000693 od 24. jula 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1582/05 od 28. decembra 2006. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hajrija Ikanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zurijeta Salkanović, advokatica iz Živinica, podnijela je 18. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000693 od 24. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1582/05 od 28. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-547/97 od 15. septembra 2005. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 13. novembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. novembra 2008. godine, Kantonalni sud 26. novembra 2008. godine i Općinski sud 24. novembra 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 11. marta 2009. godine.
5. Ustavni sud je 21. jula 2010. godine od Općinskog suda zatražio na uvid spis broj P-547/97. Kopiju navedenog spisa Općinski sud je dostavio 2. augusta 2010. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelantica je 28. augusta 1997. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Osmana Mukinovića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja i podjele bračne «tekovine» (imovine). U historijatu tužbe je navela da je sa tuženim živjela u braku od 1970. godine, te da je njihov brak razveden Presudom tog suda broj P-584/90 od 28. juna 1991. godine. Predlaže da se utvrdi da je tokom trajanja bračne zajednice sa tuženim stekla zajedničku imovinu i to: zemljište označeno kao k.č. broj 1912 zv. «Bašča», njiva II klase, površine 241 m², k.č. broj 1913 zv. «Dvorište», kuća i zgrada površine 97 m², dvorište površine 500 m², njiva II klase, površine 246 m², obje upisane u p.l. broj 1377 k.o. Živinice, porodičnu stambenu zgradu dimenzija 9x8 m, zidana, prizemlje i sprat, stvari, pokućstvo, namještaj, bijelu tehniku, posteljinu, posuđe i ostalo (sporne nekretnine i ostale pokretne stvari), zatim da je njen udio u sticanju zajedničke imovine sa dijelom 4/5, a udio tuženog sa dijelom 1/5, i da je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelantica na osnovu presude ovog suda u katastarskom operatu Općine Živinice upiše kao suposjednik sa dijelom 4/5, a tuženi sa dijelom 1/5.
8. Nakon što je zaprimio apelanticinu tužbu, Općinski sud je 26. septembra 1997. godine tužbu dostavio na odgovor tuženom. Tuženi je odgovor dostavio sudu 1. oktobra 1997. godine. Odgovor tuženog Općinski sud je dostavio apelantici 10. novembra 1997. godine.
9. Na ročištu održanom 18. novembra 1997. godine Općinski sud je proveo dokazni postupak saslušanjem parničnih stranaka, nakon čega je prihvatio apelanticin prijedlog i rješenjem odredio da će sud u prisustvu parničnih stranaka 20. novembra 1997. godine izvršiti uviđaj na licu mjesta radi popisa pokretnih stvari iz spornih nekretnina jer prema apelanticinim navodima proizlazi da su braća i sestre tuženog iz kuće, koju su obili otac i brat tuženog, iznijeli određene stvari. Sud je navedenog dana izvršio uviđaj kojem su bili prisutni predsjednica vijeća i član vijeća sutkinja Jasminka Jovičić i apelantica, kojom prilikom su zapisnički popisane stvari zatečene u porodičnoj kući koja je predmet spora. Zapisnikom je konstatirano da uviđaju nisu pristupili tuženi niti njegov punomoćnik iako su bili uredno obaviješteni.
10. Općinski sud je raspravu zakazanu za 30. januar 1998. godine odložio za 18. februar 1998. godine jer za tuženog nije niko pristupio. Na ročištu održanom 18. februara 1998. godine sud je prihvatio prijedlog tuženog i donio rješenje kojim je naložio da se na okolnost finansiranja izgradnje sporne nekretnine saslušaju svjedoci S.M., A.A., S.M. i O.Z., koje će sud pismenim putem pozvati na raspravu zakazanu za 10. mart 1998. godine.
11. Na raspravi održanoj 10. marta 1998. godine Općinski sud je saslušao pozvane svjedoke i ovu raspravu je odložio za 27. april 1998. godine prihvativši prijedlog tuženog da se kao svjedoci saslušaju i lica Z.T. i A.K i da se provede vještačenje koje će izvršiti vještak građevinske struke i to na okolnost vrijednosti izvršenih građevinskih radova prilikom izgradnje sporne nekretnine – porodične kuće. Općinski sud je rješenjem odredio da će vještačenje obaviti stalni sudski vještak građevinske struke Jakub Omerović.
12. Apelantica je 5. maja 1998. godine pismenim podneskom od Općinskog suda zatražila donošenje rješenja o određivanju privremene mjere kojom bi se tuženom zabranilo da otuđuje, koristi i izdaje drugim licima na korištenje spornu nekretninu. Općinski sud je 13. maja 1998. godine zakazao i izvršio uviđaj na licu mjesta kojem su pristupili apelantica, tuženi i vještak građevinske struke, na kojem je sud donio rješenje kojim je naloženo vještaku da procijeni vrijednost sporne nekretnine i da o tome sačini nalaz, a parnične stranke su istog dana zaključile sudsko poravnanje kojim su se usaglasile da apelantica koristi donji sprat porodične kuće, s tim da je ovo poravnanje privremenog karaktera, tj. do donošenja konačne odluke suda u konkretnoj pravnoj stvari. Nalaz vještaka je dostavljen sudu 22. maja 1998. godine.
13. Ročište zakazano za 2. juni 1999. godine Općinski sud je odložio za 30. juni 1999. godine prihvativši prijedlog tuženog da na sljedeće ročište pozove vještaka građevinske struke radi pojašnjenja njemu spornih stvari iz nalaza ovog vještaka.
14. Općinski sud je na ročištu održanom 30. juna 1999. godine, u odsutnosti uredno obaviještene apelantice, kojem je pristupio vještak građevinske struke Jakub Omerović, rješenjem prihvatio prijedlog tuženog da se rasprava u ovoj pravnoj stvari odloži na neodređeno vrijeme radi utvrđivanja relevantnih činjenica a posebno vrijednosti izvršenih radova na spornoj nekretnini – porodičnoj kući, jer vještak tuženom nije dao prihvatljiva pojašnjenja svog nalaza i da se, s tim u vezi, provede novo vještačenje posredstvom vještaka građevinske struke kojeg će naknadno odrediti sud.
15. Na apelanticin zahtjev sud je sljedeće ročište održao 6. juna 2001. godine, u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog, na kojem je sud donio rješenje kojim je konstatirao da, s obzirom na to da tuženi nije predujmio troškove novog građevinskog vještačenja koje je predložio, sud će prihvatiti nalaz vještaka građevinske struke koji je već priložen u spis kao dokaz, te je raspravu u ovoj pravnoj stvari odložio za 5. juli 2001. godine. Osim toga, apelantici je naloženo da tužbeni zahtjev precizira u pogledu detaljnog označavanja ostalih pokretnih stvari koje ulaze u sastav zajednički stečene imovine i da se izjasni o načinu sticanja te imovine, koji je apelantica dostavila sudu 14. jula 2001. godine. Ročište zakazano za 5. juli 2001. godine je odloženo za 9. septembar 2002. godine jer je tuženi pismenim putem obavijestio sud da iz opravdanih razloga, zbog bolesti, ne može prisustvovati ročištu, dok je ročište zakazano za 9. septembar 2002. godine odloženo za 25. novembar 2002. godine zbog neodložnih obaveza predsjednika vijeća, koje je opet odloženo za 14. januar 2003. godine zbog odsutnosti predsjednika vijeća (odlaska na seminar).
16. Na ročištu održanom 14. januara 2003. godine, kojem nije pristupio tuženi, na apelanticin prijedlog sud je donio rješenje kojim je ovo ročište odloženo za 24. februar 2003. godine, s tim da se tuženom dostavi njen prijedlog da se predmetni postupak riješi sudskom nagodbom po kojoj bi njoj pripao udio u sticanju zajedničke imovine u dijelu od ½, te da isti taj dio pripadne i tuženom. Ročište zakazano za 24. februar 2003. godine Općinski sud je odložio za 4. april 2003. godine zbog odsutnosti člana vijeća.
17. Općinski sud je ročište zakazano za 4. april 2003. godine održao u odsutnosti uredno obaviještene apelantice, na kojem je tuženi odbio apelanticin prijedlog za zaključenje sudske nagodbe po kojoj bi njoj pripao udio u sticanju zajedničke imovine u dijelu od ½, te da isti taj dio pripadne i tuženom, smatrajući taj prijedlog nerealnom ponudom. Tuženi je predložio da se na sve okolnosti oko doprinosa izgradnji porodične kuće provedu dokazi pred novim sudskim vijećem, detaljnim saslušanjem parničnih stranaka, a da će nakon provođenja tog dokaza eventualno predložiti i izvođenje drugih dokaza. Sud je rješenjem ovo ročište odložio za 4. juni 2003. godine uz napomenu da će na zakazanom ročištu izvesti dokaze saslušanjem parničnih stranaka, o čemu će se prisutni usmeno obavijestiti uz upozorenje strankama da će se novi dokazi izvesti u odsutnosti uredno obaviještenih stranaka.
18. Općinski sud je ročište zakazano za 4. juni 2003. godine odložio na apelanticin prijedlog za 11. august 2003. godine kada će, kako je navela, tuženi biti u mogućnosti da lično prisustvuje zakazanom ročištu budući da trenutno boravi u Njemačkoj.
19. Apelantica je 8. augusta 2003. godine podnijela zahtjev Općinskom sudu za odgodu ročišta zakazanog za 11. august 2003. godine zbog opravdanog odsustva njenog pravnog zastupnika, bolesti mldb. kćerke, i zbog toga što se nalazi u Zagrebu, pa je sud novo ročište u ovoj pravnoj stvari zakazao za 16. oktobar 2003. godine.
20. Ročište zakazano za 16. oktobar 2003. godine predsjednik vijeća je odložio za 17. decembar 2003. godine jer ročištu nisu pristupili članovi vijeća, a ročište zakazano za 17. decembar 2003. godine je dalje odloženo za 9. februar 2004. godine također zbog službene odsutnosti članova vijeća, a ročište zakazano za 9. februar 2004. godine je odloženo za 2. april 2004. godine zbog istih razloga.
21. Općinski sud je van ročišta za glavnu raspravu Rješenjem broj P-547/97 od 30. marta 2004. godine opozvao Rješenje ovog suda broj P-547/97 od 9. februara 2004. godine kojim je u ovoj pravnoj stvari ročište zakazano za 2. februar 2004. godine, jer je u predmetnoj pravnoj stvari novi postupajući sudija preuzeo dužnost 2. marta 2004. godine, pa s obzirom na to da je u toku preuzimanje predmeta i upoznavanje sa predmetom, o terminu održavanja sljedećeg ročišta parnične stranke će biti obaviještene pismenim putem.
22. Općinski sud je Rješenjem broj P-547/97 od 27. aprila 2005. godine pripremno ročište u ovoj pravnoj stvari zakazao za 28. juni 2005. godine, uz napomenu da je prisustvo na pripremnom ročištu obavezno, budući da su parnične stranke dužne na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice i dokaze na kojima zasnivaju svoj zahtjev, i predložiti sve dokaze i dostaviti sve isprave koje žele upotrijebiti kao dokaze, i na kojem ročištu će sud rješenjem odrediti dan i sat kada će se održati glavna rasprava.
23. Na ročištu održanom 28. juna 2005. godine sud je donio rješenje kojim je odredio da će se ročište za glavnu raspravu u konkretnoj pravnoj stvari održati 15. augusta 2005. godine. Općinski sud je na ročištu održanom 15. augusta 2005. godine glavnu raspravu zaključio i obavijestio je prisutne da će presuda u ovom predmetu biti donesena 15. septembra 2005. godine.
24. Općinski sud je Presudom broj P-547/97 od 15. septembra 2005. godine utvrdio da je apelantica sa tuženim tokom trajanja bračne zajednice stekla imovinu pobliže utvrđenu izrekom presude i da je apelanticin doprinos u sticanju navedene imovine ½, pa je dosljedno tome tuženi dužan priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude apelantica u nadležnom Zemljišnoknjižnom uredu Općine Živinice upiše kao suvlasnik na navedenim nekretninama u dijelu od ½. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantici na ime troškova postupka isplati iznos od 1.805,42 KM.
25. Općinski sud je utvrdio da su apelantica i tuženi bili u braku od 1970. godine do 1991. godine, te da je brak razveden Presudom ovog suda broj P-584/90 od 28. juna 1991. godine. Dalje, utvrđeno je da je tuženi od 1973. godine neprekidno radio u Njemačkoj, te, prema iskazu same apelantice, od zarađenog novca tuženog su 1975. godine kupili sporno zemljište na kojem je i izgrađena porodična kuća, a i novac za gradnju kuće tuženi je apelantici slao iz Njemačke, zatim da je kupovao građevinski materijal, sve to u periodu od tri do četiri godine koliko je trajala gradnja kuće. Nasuprot tome, utvrđeno je da apelantica za vrijeme trajanja braka nije bila u radnom odnosu, a da se njen doprinos u sticanju zajedničke imovine sastojao u radu u domaćinstvu i porodici i brizi oko podizanja i odgoja dvoje zajedničke djece. Općinski sud je na osnovu odredbe člana 267. stav 2. Porodičnog zakona FBiH («Službene novine SRBiH» br. 21/79 i 44/89, te «Službeni list RBiH» broj 2/92; u daljnjem tekstu: Porodični zakon) kao i ocjenom svih izvedenih dokaza zaključio da je apelanticin doprinos u sticanju zajedničke imovine ½, a što znači da je jednak doprinosu tuženog.
26. Protiv Presude Općinskog suda broj P-547/97 tuženi je izjavio žalbu Kantonalnom sudu 4. oktobra 2005. godine, koja je dostavljena apelantici na odgovor, koji je apelantica sudu dostavila 14. oktobra 2005. godine.
27. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1582/05 od 28. decembra 2006. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu je preinačio tako da je utvrdio da apelanticin udio u zajedničkoj imovini stečenoj u braku sa tuženim umjesto ½ iznosi 1/3, a dosuđeni troškovi postupka snižavaju se sa iznosa od 1.805,42 KM na iznos od 1.191,57 KM, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
28. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali da je, prema ocjeni ovog suda, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je apelanticin udio u zajednički stečenoj imovini jednak udjelu tuženog zbog toga što smatra da tokom trajanja prvostepenog postupka apelantica nije osporavala činjenicu da je od zarađenog novca tuženog kupljeno zemljište za izgradnju sporne porodične kuće, da je tuženi slao novac za gradnju kuće, kupovao građevinski materijal, a da nasuprot tome apelantica za vrijeme trajanja braka nije bila zaposlena, i da se njen doprinos u sticanju zajedničke imovine, prema utvrđenju prvostepenog suda, sastojao u radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko podizanja i odgoja djece. Prema ocjeni ovog suda, takav apelanticin doprinos ne daje osnov za zaključak da je udio stranaka u sticanju zajedničke imovine tokom trajanja bračne zajednice podjednak, jer je doprinos tuženog u sticanju sporne nekretnine bio znatno veći, tim prije što apelantica tokom trajanja postupka ničim nije dokazala da je nekom vrstom rada van svog domaćinstva doprinijela sticanju zajedničke imovine. Na osnovu navedenog, sud je primjenom člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
29. Apelantica je 6. februara 2007. godine protiv presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koja je tuženom dostavljena na odgovor 19. februara 2007. godine.
30. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000683 od 24. jula 2008. godine apelanticinu reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je, u skladu sa članom 267. stav 2. Porodičnog zakona, dao veći udio tuženom. Vrhovni sud je zaključio da su bez osnova revizioni navodi da su sudovi u konkretnom slučaju trebali primijeniti odredbe novog Porodičnog zakona FBiH («Službene novine FBiH» br. 35/05 i 41/05), budući da je isti zakon objavljen 20. juna 2005. godine, a čijim je članom 388. propisano da stupa na snagu osam dana od dana objavljivanja, dakle 28. juna 2005. godine, a da će se početi primjenjivati istekom roka od šest mjeseci od dana stupanja na snagu, pa kako je prvostepena presuda donesena 15. septembra 2005. godine, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe ranije važećeg Porodičnog zakona.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
31. Apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je tužbu prvostepenom sudu podnijela 28. augusta 1997. godine pa traži da joj Ustavni sud dodijeli novčanu kompenzaciju zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, u iznosu koji odredi Ustavni sud. Također, osporava presude Vrhovnog i Kantonalnog suda ističući da joj je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava ovim presudama povrijeđeno pravo na ostale aspekte prava na pravično suđenje, jer, kako navodi, ovi sudovi nisu primijenili odredbe novog Porodičnog zakona FBiH, shodno kojem su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici na bračnoj stečevini. Također, apelantica tvrdi da joj je navedenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu jer smatra da ima pravo na 1/2 imovine stečene tokom trajanja bračne zajednice sa tuženim.
b) Odgovor na apelaciju
32. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u svojoj Odluci broj 070-0-Rev-07-000683 od 24. jula 2008. godine. Smatra da su apelanticini navodi neosnovani jer je odluka ovog suda donesena u skladu sa važećim materijalnim zakonima, odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije.
33. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u Presudi ovog suda broj Gž.1582/05 od 28. decembra 2005. godine. Smatra da je navedena presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, kao i uz poštivanje apelanticinih prava zagarantiranih Ustavom BiH.
34. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da u postupku pred ovim sudom nije bilo povrede prava i sloboda garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom na koje apelantica ukazuje u apelaciji.
V.Relevantni propisi
35. Porodični zakon («Službeni list SRBiH» br. 21/79 i 44/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 6/94 i 13/97) u relevantnom dijelu glasi:
Član 267. st. 1. i 2.
Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini, ili jednom dijelu te imovine, ili na pojedinoj stvari iz te imovine.
U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog druga prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga, već o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanja djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.
36. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/05 i 41/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 250.
Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.
Član 251.
(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihod iz te imovine. […] Član 252.
(1)Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili. […] Član 384.
(1) Postupak u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog Zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda ili organa starateljstva završit će se prema odredbama ovog Zakona.
(2) Postupak po redovnim i vanrednim pravnim lijekovima u predmetima u kojima nije odlučeno do dana stupanja na snagu ovog Zakona završit će se prema odredbama ranijeg zakona.
(3) Ukoliko po redovnim i vanrednim pravnim lijekovima prvostepena presuda bude ukinuta, postupak će se voditi prema odredbama ovog Zakona.
(4) Presuda i rješenje koji su postali pravomoćni prije stupanja na snagu ovog Zakona izvršit će se prema ovom Zakonu.
Član 387.
Danom početka primjene ovog Zakona prestaje primjena Porodičnog zakona («Službeni list SR BiH», br. 21/79 i 44/89, kao i «Službeni list R BiH», br. 6/94 i 13/94).
Član 388.
Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u «Službenim novinama Federacije BiH», a počet će se primjenjivati istekom roka od šest mjeseci od dana stupanja na snagu.
37. Zakon o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 37/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-07-000683 od 24. jula 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 10. augusta 2008. godine, a apelacija je podnesena 18. septembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelantica se žali da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka koji je okončan presudom Vrhovnog suda i zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u postupku pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Također, smatra da joj je presudom Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
Razuman rok
a) Relevantni principi
43. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
44. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
b) Period koji se uzima u obzir
45. Ustavni sud zapaža da je apelantica 28. augusta 1997. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tuženog radi diobe zajedničke nekretnine. Postupak je 24. jula 2008. godine okončan presudom Vrhovnog suda. Dakle, prema dokumentaciji iz spisa predmeta dostavljenoj Ustavnom sudu, predmetni postupak je do donošenja presude Vrhovnog suda trajao deset godina i deset mjeseci, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.
c) Analiza dužine trajanja postupka
46. Ustavni sud uočava da je apelantica protiv tuženog pokrenula postupak radi diobe zajedničke imovine stečene tokom trajanja bračne zajednice. Ustavni sud uočava da su se izvedeni dokazi u prvostepenom postupku odnosili uglavnom na vršenje uvida u relevantne dokumente, saslušanje parničnih stranaka i vještačenje na okolnost vrijednosti građevinskih radova na spornim nekretninama – porodičnoj kući. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak prema svojoj suštini može smatrati složenim.
47. U vezi sa ponašanjem strana u postupku, Ustavni sud uočava da je apelantica neopravdano izostala sa dvije zakazane rasprave suda, iako je o datumu održavanja rasprava bila uredno obaviještena. Također je 8. augusta 2003. godine tražila odgodu rasprave, a sud je prihvatio razloge koje je apelantica navela kao opravdanje za izostanak. Međutim, ocjenjujući tok predmetnog postupka u cjelini, Ustavni sud smatra da je apelantica bila aktivni učesnik u postupku pred redovnim sudovima, da je koristila sva zakonom raspoloživa pravna sredstva kako bi se utvrdila osnovanost njenog tužbenog zahtjeva, te kako bi u što kraćem roku dobila konačnu odluku suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelanticino postupanje nije bitno utjecalo na dužinu trajanja predmetnog postupka.
48. Što se tiče postupanja redovnih sudova, Ustavni sud uočava da je Općinski sud nakon podnošenja apelanticine tužbe 28. augusta 1997. godine prvostepenu presudu donio 15. septembra 2005. godine, dakle nakon osam godina i petnaest dana. Osim toga, Ustavni sud uočava da je od ukupno dvadeset i četiri zakazana ročišta, ovaj sud održao pet, dok je ostala odlagao zbog nedolaska tuženog, odsustva članova vijeća i drugih razloga, te da je izvršio dva uviđaja na licu mjesta i to na apelanticin zahtjev 20. novembra 1997. godine i 13. maja 1998. godine. Iako je predmetni postupak, kako je već navedeno, u cjelini okarakteriziran kao složen s obzirom na činjenično i pravno pitanje koje je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da, bez obzira na navedeno, nije bilo opravdanih razloga da postupak pred prvostepenim sudom traje osam godina i petnaest dana. Imajući u vidu brojne rasprave koje je taj sud odložio, a za što nije imao adekvatno opravdanje, to sve ukazuje na propust u radu tog suda. Dakle, u konkretnom slučaju, Ustavni sud ne vidi niti jedan argument (a to u odgovoru na apelaciju nije naveo ni Općinski sud) da bi se mogao opravdati period od osam godina i petnaest dana koliko je tom sudu trebalo da donese prvostepenu odluku. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je upravo najveći doprinos Općinskog suda što konačna odluka u predmetnom postupku nije donesena u razumnom roku. Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud riješio o žalbi tuženog presudom od 28. decembra 2006. godine, odnosno u roku od jedne godine, tri mjeseca i 15 dana, dok je Vrhovni sud odluku o apelanticinoj izjavljenoj reviziji donio 24. jula 2008. godine, odnosno u roku od jedne godine i šest mjeseci. Dakle, s obzirom na to da je postupak pred drugostepenim i Vrhovnim sudom trajao ukupno dvije godine, devet mjeseci i 15 dana, Ustavni sud konstatira da postupanje tih sudova nije doprinijelo tome da predmetni postupak traje nerazumno dugo.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju od 10 godina i 10 mjeseci ne zadovoljava standard «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
I. Pitanje naknade nematerijalne štete
50. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
51. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi, ukoliko se radi o hitnom predmetu, za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 300,00 KM. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji po samom zakonu nije propisan kao postupak hitne prirode, te da je postupak u relevantnom periodu trajao deset godina i deset mjeseci, Ustavni sud smatra da bi apelantici za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, dakle iznos od 1.500,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, zato što isključivu odgovornost za nedonošenje odluke u razumnom roku u konkretnom slučaju snosi Općinski sud koji se finansira iz budžeta Tuzlanskog kantona.
II. Ostali navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje
52. Apelantica, također, smatra da joj je presudom Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravičan postupak zato što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, ranije važeći Porodični zakon, jer nisu primijenili odredbe novog Porodičnog zakona FBiH, shodno kojem su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici na bračnoj stečevini.
53. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
54. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni i Vrhovni sud na jasan način obrazložili zašto su na apelanticin slučaj primijenjene odredbe ranije važećeg Porodičnog zakona, konkretno odredba člana 267. stav 2. navedenog zakona, a ne odredbe novog Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/05 i 41/05). Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud odlučujući o apelanticinim žalbenim i revizionim prigovorima, kojim je ona također osporavala primjenu ranije važećih odredbi Porodičnog zakona, zaključili da je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu 28. augusta 1997. godine kada je na snazi bio ranije važeći Porodični zakon. Budući da je odredbom člana 388. novog Porodičnog zakona definirano da ovaj zakon stupa na snagu osam dana od dana objavljivanja, a da se primjenjuje istekom roka od šest mjeseci od dana stupanja na pravnu snagu, pa kako je objavljen 20. juna 2005. godine, to je i stupio na snagu osam dana po objavljivanju, s tim da se počeo primjenjivati šest mjeseci od dana stupanja na snagu. Članom 387. ispravke Porodičnog zakona utvrđeno je da danom početka primjene ovog zakona prestaje primjena ranije važećeg Porodičnog zakona. Dakle, iz navedenog proizlazi da je novi Porodični zakon objavljen 20. juna 2005. godine, da je stupio na snagu 28. juna 2005. godine i da se primjenjuje šest mjeseci od stupanja na pravnu snagu. Prema tome, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud jasno i argumentirano obrazložili da kako je prvostepena presuda donesena 15. septembra 2005. godine, na konkretan slučaj su se u daljnjem toku postupka pred Kantonalnim sudom, u žalbenom postupku i pred Vrhovnim sudom, te u revizionom postupku, mogle primjenjivati samo ranije važeće odredbe Porodičnog zakona. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 384. stav 3. novog Porodičnog zakona jasno propisano: «Ukoliko po redovnim i vanrednim pravnim lijekovima prvostepena presuda bude ukinuta, postupak će se voditi prema odredbama ovog Zakona». Kako je drugostepeni sud postupajući povodom žalbe tuženog prvostepenu presudu preinačio, odnosno nije je ukinuo, to se dalje postupak nije mogao provesti prema odredbama novog Porodičnog zakona. Prema tome, Ustavni sud konstatira da primjena materijalnog prava nije bila arbitrarna.
55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija neosnovana u dijelu navoda o proizvoljnoj primjeni ranijih odredbi Porodičnog zakona u postupku pred Vrhovnim i Kantonalnim sudom, te da apelantici u tom segmentu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
III. Pravo na imovinu
56. Apelantica, također, navodi da joj je osporenom presudom Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
58. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka od deset godina i deset mjeseci, u postupku radi utvrđivanja i podjele bračne tekovine, u odlučujućoj mjeri može staviti na teret Općinskom sudu, budući da konačna odluka u predmetnom postupku nije donijeta u razumnom roku, a ovaj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava jer su redovni sudovi jasno obrazložili da je novi Porodični zakon objavljen 20. juna 2005. godine, da je stupio na snagu 28. juna 2005. godine i da se primjenjuje šest mjeseci od stupanja na pravnu snagu, a kako je prvostepena presuda donesena 15. septembra 2005. godine, to su se u konkretnom slučaju mogle primijeniti samo ranije važeće odredbe Porodičnog zakona. Na osnovu predočenog se ne može zaključiti da su sudovi u konkretnom slučaju postupali proizvoljno.
59. S obzirom na to da se apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, a u vezi sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
60. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović