Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-439/11 („Tuzla-Kvarc“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-439/11
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 439/11, rješavajući apelaciju „Tuzla-Kvarc“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Tuzla-Kvarc“ d.o.o.
Tuzla, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001982 od 28. oktobra 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž-07-000079 od 23.
juna 2009. godine.
Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 439/11 od 22.
februara 2011. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Tuzla-Kvarc“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sead Hodžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. januara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001982 od 28. oktobra 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pž-07-000079 od 23. juna 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001982 od 28. oktobra 2010. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 16. februara 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 2. i 3. marta 2011. godine, dok Vrhovni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantu 4. marta 2011. godine.
5. Ustavni sud je na sjednici Malog vijeća održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 439/11, donio Odluku o privremenoj mjeri kojom je usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere i odložio izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001982 od 28. oktobra 2010. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je, kao tuženi, vodio parnični postupak sa „Rahbar“ d.o.o. Tuzla kao tužiteljem (u daljnjem tekstu: tužitelj), radi naplate duga u iznosu od 119.435,18 KM. U istorijatu tužbe tužitelj je naveo da je s apelantom kao tuženim 5. jula 1997. godine zaključio Ugovor o prijevozu na temelju kojeg se tužitelj kao izvođač radova obavezao obavljati usluge prijevoza za apelantove potrebe, a da će izvršene usluge dokazivati dokumentacijom koju je dužan voditi svakodnevno. Istim ugovorom parnične stranke su dogovorile i cijene po kojima će se vršiti prijevoz, a da će se plaćanje radova vršiti mjesečno ili kompenzacijom ukoliko se tako ugovorne strane suglase. Tužitelj je u tužbi naveo da je na početku njihove saradnje apelant postupao po odredbama navedenog ugovora, i da je uredno izmirivao obaveze po ispostavljenim fakturama, a da je od 1998. godine počeo kasniti s plaćanjem, zbog čega je tužitelj s apelantom dogovorio da mu za izvršene usluge prijevoza neće odmah ispostavljati fakture, s obzirom da je po ispostavljenoj fakturi tužitelj dužan odmah platiti porez. Tužitelj dalje navodi da je, kada je shvatio da apelant izbjegava izvršiti svoju obavezu plaćanja izvršenih usluga, ispostavio apelantu račune, i to: račune broj 1/2000 do broja 12/2000 s datumom 31. januara 2000. godine, i račune broj 13/2000 do broja 24/2000 s datumom 2. februara 2000. godine i rokom dospjelosti do 18. februara 2000. godine. Kako apelant ni tada nije izvršio svoje obaveze prema njemu, tužitelj je protiv apelanta podnio tužbu Općinskom sudu u Tuzli, radi naplate duga u iznosu od 119.435,18 KM.
8. Stavom I. Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps.372/04 od 12. februara 2007. godine, utvrđeno je postojanje tužiteljevih potraživanja od apelanta u iznosu od 72.288,54 KM po računima br. 1/2000 do 12/2000, i u iznosu od 47.145,64 KM po računima br. 13/2000 do 24/2000. Stavom II. iste presude utvrđeno je postojanje apelantovih potraživanja od tužitelja u iznosu od 62.793,15 KM. Stavom III. presude utvrđeno je da su potraživanja iz stava I. i stava II. prebijena u visini apelantovih potraživanja od tužitelja, odnosno za iznos od 62.793,15 KM, te se obavezuje apelant da tužitelju na ime duga za izvršene usluge prijevoza isplati iznose po računima pobliže definiranim izrekom ove presude, odnosno da tužitelju isplati ukupan iznos od 56.641,03 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 4. februara 2000. godine kao dana početka apelantovog kašnjenja pa do isplate, kao i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.693,74 KM. Ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen.
9. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je, odlučujući o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva, izvršio uvid u Ugovor o prijevozu koji su apelant i tužitelj zaključili 5. jula 1997. godine, i utvrdio da su parnične stranke predmetni ugovor zaključile na temelju odredbe člana
648. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim su definirale da će tužitelj kao izvođač radova obavljati usluge prijevoza za apelantove potrebe, a da će tužitelj izvršene usluge dokazivati dokumentacijom koju će voditi svakodnevno. Dalje, utvrđeno je da su apelant i tužitelj navedenim ugovorom također dogovorili i cijene po kojima će tužitelj vršiti prijevoz za apelantove potrebe, a da će se plaćanje radova vršiti mjesečno ili kompenzacijom ukoliko se tako usaglase. Općinski sud navodi da na odluku suda nisu uticali apelantovi navodi da je spomenuti ugovor od 5. jula 1997. godine zaključen samo za tu godinu, zbog čega se nije mogao primjenjivati za 1998. i 1999. godinu, te da on za apelanta ne proizvodi pravne posljedice, jer je utvrđeno da ga je potpisalo neovlašteno lice, Eldar Saračević, koji je u vrijeme potpisivanja ugovora obavljao poslove tehničkog direktora kod tuženog, i koji je kao tehnički direktor osim ovog ugovora potpisivao i sve druge ugovore koji su zaključeni s drugim prijevoznicima, te da su ugovori bili identični. S tim u vezi sud je ukazao na odredbu člana 98. ZOO kojom je propisano da su radnici u preduzećima koji rade na poslovima čije je obavljanje vezano za zaključivanje i ispunjavanje određenih ugovora ovlašteni da ih i zaključe, pa je prvostepeni sud zaključio da je Eldar Saračević kao apelantov tehnički direktor bio ovlašteno lice da potpiše jedan takav tipski ugovor, te da stoga on za apelanta proizvodi pravne posljedice. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da nije osnovan apelantov prigovor da se ugovor nije mogao primijeniti i na 1998. i 1999. godinu, s obzirom da je na temelju izjava svjedoka, tužiteljevog direktora i apelantovog direktora, utvrđeno da je tužitelj i tokom 1998. i 1999. godine obavljao usluge prijevoza za apelanta. Također, uvidom u račune broj 1/2000 do 12/2000 utvrđeno je da je tužitelj sve račune apelantu ispostavio 31. januara 2000. godine, da glase na ukupan iznos od 72.288,54 KM, da su svi zaprimljeni 3. februara 2000. godine, te da na njima postoji potpis, u rubrici račun primio. Dalje, uvidom u račune broj 13/2000 do 24/2000 Općinski sud je također utvrdio da je tužitelj i ove račune ispostavio 2. februara 2000. godine, da ih je apelant zaprimio 3. februara 2000. godine, i da iznose ukupno 47.145,64 KM. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je na temelju činjenice da apelant navedene račune po prijemu nije osporio, niti ih je reklamirao bilo po osnovu količine izvršene usluge, bilo po osnovu jedinične cijene, utvrdio da je osnovana visina tužiteljevog potraživanja navedenih iznosa od apelanta. Općinski sud je osim toga konstatirao da je apelant, ukoliko je smatrao da ispostavljeni računi nisu utemeljeni na stvarnim podacima o količini izvršenih usluga i dogovorenoj cijeni, imao pravo da račune odmah po ispostavljanju vrati tužitelju, uz navođenje razloga za vraćanje, i uz konkretne primjedbe na količinu izvršenih usluga ili na primijenjenu cijenu za izvršene usluge. Odlučujući o visini tužiteljevog tužbenog zahtjeva, sud je cijenio apelantov istaknuti prigovor kompenzacije pa je na temelju nalaza vještaka finansijske struke, koji je izvršio vještačenje 2. decembra 2006. godine, zaključio da je istaknuti apelantov prigovor osnovan. Naime, Općinski sud je našao da je vještak u svom nalazu konstatirao da je apelant u svojim finansijskim knjigama izvršio prijeboj, odnosno da je na analitičkoj kartici na kojoj apelant evidentira svoja potraživanja od tužitelja evidentirao stanje 0, dok je na analitičkoj kartici na kojoj evidentira svoje obaveze prema tužitelju evidentirao, odnosno smanjio svoje obaveze prema tužitelju, za iznos obaveza tužitelja prema njemu po osnovu goriva i maziva za vozila kojim vrši usluge za apelanta, te da je u svojim knjigama proveo kompenzaciju na iznos od 7.703,80 KM i 55.089,35 KM, tako da je u konačnici na apelantovoj analitičkoj kartici evidentirana njegova obaveza prema tužitelju u iznosu od ukupno 76.027,94. KM. Općinski sud je nalaz i mišljenje vještaka ocijenio kao stručno urađen, jer je utemeljen na materijalnim ispravama, odnosno apelantovoj knjigovodstvenoj evidenciji. Općinski sud je ukazao na odredbu člana 337. ZOO, kojom je propisano da je za prebijanje potraživanja potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje, te da se poslije izjave o prebijanju smatra da je prebijanje nastalo onog časa kada su se stekli uvjeti za to, te imajući u vidu da oba potraživanja glase na novac i da su oba potraživanja dospjela, ovaj sud je prihvatio kao osnovan apelantov prigovor potraživanja, uz napomenu, da za prijeboj nije potrebna saglasnost druge strane, nego da je dovoljna sama izjava jedne strane drugoj da vrši prijeboj. Dakle, po ocjeni suda apelant nije ispunio obaveze prema tužitelju smatrajući da time namiruje svoje potraživanje od tužitelja. Prema tome Općinski sud je prihvatio kao osnovan prigovor potraživanja koji je istakao apelant, s obzirom da je zaključio da je apelant u svojim knjigama izvršio prijeboj, i svoje obaveze prema tužitelju smanjio za iznose od 7.703,80 KM i 55.089,35 KM (ukupno 62.793,15 KM), umanjujući tako svoje potraživanje od tužitelja na temelju odredbe člana 337. ZOO, pa je obavezao apelanta da tužitelju plati ukupan iznos od 56.641,03 KM a u skladu s odredbom člana 648. stav 1. ZOO. Osim toga Općinski sud je, postupajući prema odredbi člana 277. stav 1. ZOO, obavezao apelanta da tužitelju plati i zatezne kamate koje će se obračunati u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate koje tužitelju pripadaju od 4. februara 2000. godine kao dana kada je apelant pao u kašnjenje, pa sve do isplate, dok je ostatak tužiteljevog tužbenog zahtjeva u dijelu potraživanja zakonskih zateznih kamata odbijen. Sud je odbio apelantov prijedlog da se kao svjedoci zaključivanja ugovora o prijevozu i načinu njegove primjene saslušaju svjedoci Alma Ramadanović i Meliha Štefulj, smatrajući da je na ove okolnosti već određeno provođenje dokaza saslušanjem svjedoka Mirheta Šumara i Smajla Velagića, kao zakonskih zastupnika parničnih stranaka. Dalje, Općinski sud je odbio tužiteljev prijedlog iznesen na glavnom ročištu od 10. januara 2007. godine, da sud u ovoj pravnoj stvari odredi dopunsko vještačenje vještaka ekonomske struke na okolnost prijevoza, zbog činjenice da je tužitelj tek na ročištu za glavu raspravu osigurao materijalne dokaze vezane za prijevoz, koje je po ocjeni suda tužitelj imao i u vrijeme kada je vještak sačinjavao prvobitni nalaz, kao i zbog činjenice da tužitelj nije dokazao sudu da ove dokaze nije mogao ranije ponuditi sudu i vještaku, na osnovu čl. 2. i 102. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Iz tih razloga je odbijen i apelantov prijedlog da se provede dokaz na okolnost provođenja kompenzacije saslušanjem svjedoka Seada Baralića. Općinski sud je na kraju, postupajući prema odredbi čl. 383, 386. i 396. ZPP-a, obavezao apelanta da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.693,74 KM. Odlučujući o troškovima parničnog postupka sud je, postupajući prema čl. 383, 386. i 396. (Zakona o parničnom postupku: u daljnjem tekstu: ZPP), obavezao apelanta da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.693,74 KM.
10. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Pž-07-000079 od 23. juna 2009. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio u stavu I. izreke, a tužiteljevu žalbu je uvažio i prvostepenu presudu preinačio u st. II. i III. izreke, tako što je odbijen apelantov istaknuti prigovor kompenzacije, a dosuđeni iznos glavnog duga koji je apelant dužan isplatiti tužitelju je povećan s iznosa od 56.641,03 KM na iznos od 119.435,18 KM, kao i dosuđeni troškovi postupka s iznosa od 4.693,74 KM na iznos od 9.898,22 KM, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je, ispitujući prvostepenu presudu u granicama razloga iznesenih u žalbama apelanta i tužitelja, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povredu odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje primjenom člana 221. ZPP-a, zaključio da apelantova žalba nije osnovana, a da je tužiteljeva žalba osnovana, pa je odlučio kao u izreci presude. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov prijedlog da sud provede dokaze saslušanjem svjedoka Alme Rahmanović i Melihe Štefulj na okolnost zaključivanja ugovora i način njegove primjene, smatrajući te dokaze suvišnim u odnosu na ostale predložene dokaze, kao i cijeneći okolnosti pod kojima su ovi dokazi predloženi. Naime, utvrđeno je da tokom prvostepenog postupka nije ni predloženo da se navedeni svjedoci saslušaju na okolnost utvrđivanja činjenica oko načina na koji su primani tužiteljevi računi i apelantovog postupanja s tim računima. Kantonalni sud je također zaključio da tužitelj osnovano žalbom ukazuje na pogrešan zaključak prvostepenog suda o osnovanosti prigovora prebijanja koji je istaknuo apelant, i u tom smislu na nepravilnost pobijane presude u odbijajućem dijelu tužiteljevog tužbenog zahtjeva, jer iz stanja spisa predmeta proizlazi da apelant u procesno-pravnom smislu nije ni istakao prigovor kompenzacije, te da stoga nisu ni postojali uvjeti da prvostepeni sud odlučuje o tom njegovom zahtjevu. S tim u vezi Kantonalni sud ističe kako, da bi se odlučivalo o istaknutom prigovoru prebijanja, stranka mora prije svega opredijeliti visinu potraživanja prema drugoj stranci, iznijeti osnovu tih potraživanja, a potom i dokazati osnovanost takvih potraživanja. S obzirom da apelant to nije učinio tokom trajanja postupka, osim samo paušalno iznesenih navoda da je istakao prigovor kompenzacije zbog dugovanja tužitelju, Kantonalni sud cijeni da takvi apelantovi navodi nisu mogli predstavljati osnovu za odlučivanje o njima, pa stoga smatra da prvostepeni sud nije odlučivao u granicama zahtjeva postavljenih u postupku, što je suprotno odredbi člana 2. stav 1. ZPP-a. Ovo tim prije što iz stanja spisa proizlazi, a što je i sam vještak istakao u svom nalazu, da mu apelant nije predočio dokumentaciju na osnovu koje bi utvrdio po kojem osnovu je vršeno prebijanje potraživanja, niti je apelant tokom postupka opredijelio konkretan osnov za svoje potraživanje od tužitelja, niti je predložio dokaze kojima bi dokazao činjenične navode u tom pravcu. Kantonalni sud je na kraju zaključio da, sve i kada bi se prihvatilo da je apelant istakao prigovor prebijanja, takav prigovor nije dokazan. Naime, istaknuti prigovor prebijanja po svojoj pravnoj prirodi predstavlja samostalan tužbeni zahtjev, te da se kao takav mora dokazati tokom postupka, što apelant u ovom postupku nije učinio, kako to po ocjeni suda tužitelj osnovano navodi u žalbi, pa je na temelju navedenog odlučio kao u izreci presude. Apelantov žalbeni prigovor, kojim je osporavao dosuđene troškove tužitelju, sud je ocijenio neosnovanim. Zato je ovaj sud preinačio ožalbenu presudu u pogledu glavnog potraživanja, tako da je tužitelj u ovom postupku u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom. Sud je primjenom člana 397. stav 2. ZPP-a, a u vezi s članom 235. tačka 3. istog zakona, preinačio i odluku o troškovima postupka pa je tužitelju dosudio troškove postupka u iznosu od 9.898,22 KM.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001982 od 28. oktobra 2010. godine apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Pž-07-000079 je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je, ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji i postupajući po službenoj dužnosti u smislu člana 241. ZPP-a, odlučio kao u izreci presude. Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud odluku o odbijanju apelantovog prigovora kompenzacije donio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe člana 126. ZPP-a, osnovano zaključivši da apelant sve i da je istakao prigovor potraživanja nije dokazao svoje činjenične navode da su ispunjene pretpostavke za prijeboj njegovog potraživanja sa potraživanjem tužitelja. Imajući u vidu navedeno, ukazao je da apelant u parnici mora dokazati da su ispunjene pretpostavke za kompenzaciju potraživanja, tj. mora dokazati da je postojalo njegovo potraživanje prema tužitelju, saglasno odredbama članova 336. i 337. ZOO. Zbog toga Vrhovni sud smatra da apelant neosnovano revizijom upućuje na propust drugostepenog suda da raspravi sva sporna pitanja u vezi s istaknutim prigovorom, te da je takvim postupanjem povrijedio odredbe parničnog postupka. Osim toga, Vrhovni sud smatra neosnovanim apelantov revizioni prigovor da su prvostepeni, a zatim i drugostepeni sud, počinili povredu odredaba člana 81. stav 2. ZPP-a kada je prihvaćena odluka prvostepenog suda o odbijanju apelantovog prijedloga za saslušanjem svjedoka Alme Ramadanović i Melihe Štefulj na okolnost postojanja ugovornog odnosa između parničnih stranaka, jer apelantu na ovaj način nije onemogućeno da raspravlja pred sudom, odnosno jer su nižestepeni sudovi pravilno cijenili da se ova sporna činjenica može raspraviti i pravilno utvrditi na temelju drugih dokaza koje su stranke predložile. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka, propisan odredbom člana 240. stav 1. tačka 1. ZPP-a, nije ostvaren, kao ni revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava iz člana 240. stav 1. tačka
2. ZPP-a, jer nije osnovan. Prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, za koje je vezan ovaj revizijski sud, parnične stranke su 5. jula 1997. godine zaključile ugovor o prijevozu, prema kojem se tužitelj obavezao da preveze pijesak u apelantov poslovni krug, a apelant da mu za to isplati određenu naknadu, te da je tužitelj za apelanta obavljao usluge prijevoza i tokom 1998. i 1999. godine, a da apelant nije isplatio dug tužitelju za izvršene usluge po ispostavljenim fakturama u ukupnom iznosu od 119.435,18 KM. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbu člana 648. stav 1. ZOO kada je obavezao apelanta da isplati tužitelju navedeni novčani iznos, jer se tužitelj ugovorom obavezao da izvrši ugovorene usluge za apelantove potrebe, na određeno mjesto uz naknadu. Kod apelantove tvrdnje da je dio tužiteljevih potraživanja prestao kompenzacijom, Vrhovni sud je također zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov prigovor o kompenzaciji potraživanja, jer se po ocjeni ovog suda nisu ispunile zakonske pretpostavke iz odredbe člana 336. i 337. ZOO. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, ovaj sud je primjenom odredbe člana
248. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi apelanta
13. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra neutemeljenim stavove Kantonalnog i Vrhovnog suda u odnosu na istaknuti prigovor kompenzacije potraživanja, u vezi sa kojim je, kako ističe, Kantonalni sud postavio dvije teze - apelant u procesno-pravnom smislu nije uopće istakao prigovor kompenzacije, a i sve da se prihvati da je apelant istakao prigovor kompenzacije apelant ga nije dokazao, što je dalje potvrdio i Vrhovni sud. Apelant tvrdi da je tokom trajanja prvostepenog postupka istakao prigovor kompenzacije, koji je jasno obrazložio i koji je prvostepeni sud razmatrao i prihvatio kao osnovan, a što također proizlazi i iz nalaza vještaka finansijske struke, koji je također zaključio da je apelantov prigovor kompenzacije osnovan. Apelant također smatra neosnovanom tezu Kantonalnog i Vrhovnog suda o navodnoj nedokazanosti njegovih potraživanja od tužitelja, odnosno nedokazanosti činjenične i materijalno-pravne osnove prigovora kompenzacije. Navodi da Kantonalni sud u svojoj presudi tvrdi da apelant nije predložio dokaze o postojanju svojih potraživanja od tužitelja, a da pri tome uopće nije uzeo u obzir njegove analitičke knjigovodstvene kartice, s precizno naznačenim računima ispostavljenim tužitelju, u kojima su evidentirana njegova potraživanja od tužitelja, kao i dugovanja tužitelja prema njemu. Također smatra da su i Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno protumačili nalaz vještaka finansijske struke u vezi s istaknutim prigovorom kompenzacije prema tužitelju, s obzirom na činjenicu da je u postupku izvršenog vještačenja, odnosno nakon izvršenog uvida u apelantovu knjigovodstvenu dokumentaciju, vještak o ovom pitanju u svom nalazu zaključio da apelant potražuje od tužitelja iznos od 62.792,15 KM, što po apelantovoj ocjeni jasno ilustruje da Kantonalni sud a priori odbija bilo koji dokaz u vezi s njegovim prigovorom kompenzacije. Apelant također traži da se do donošenja konačne odluke Ustavnog suda donese privremena mjera kojom se odlaže izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001982 od 28. oktobra 2010. godine. Apelant predlaže da Ustavni sud do donošenja konačne odluke Suda donese privremenu mjeru kojom bi se obustavilo izvršenje presude Vrhovnog suda, jer bi mu u postupku izvršenja bili blokirani svi računi, što bi gotovo onemogućilo njegov daljnji rad i proizvelo nenadoknadivu štetu u poslovanju. Apelant također navodi da je tužitelj pokrenuo izvršni postupak koji se vodi pod brojem 032-0-Ip-09-000330. Osim toga, imajući u vidu da zapošljava 37 radnika, kojima mora redovno plaćati plaće i ostale naknade, kao i uplaćivati zakonom propisane doprinose, blokada računa bi imala za posljedicu i nemogućnost ispunjenja obaveza prema zaposlenicima, pa između ostalog i prestanak rada zaposlenih.
b) Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ističe da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koje se poziva u apelaciji, jer je ovaj sud pravilno cijenio materijalno pravo i obrazložio razloge koji su bili bitni i od uticaja na primjenu odgovarajućih zakonskih normi. Također, smatra da je odluka ovog suda utemeljena na pravilnoj primjeni procesnog prava i odredaba ZPP-a na osnovu koje je sud odlučivao o žalbi, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Općinski sud ističe da u postupku pred ovim sudom nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava, i da je sud u svemu postupao u skladu sa zakonom. Nadalje, ističe da, kako se navodi iz apelacije ne odnose na presudu ovog suda, predlaže da se apelacija u odnosu na odluku ovog suda odbije kao neosnovana.
16. U odgovoru na apelaciju tužitelj ističe da je apelantova apelacija neosnovana i u cijelosti sračunata, te da je podnesena samo radi dobijanja na vremenu. Smatra da se nigdje u apelaciji ne može vidjeti povreda prava na koje se apelant poziva, jer se iz apelantovog ponašanja samo može vidjeti da on sračunato oteže plaćanje duga, vjerovatno u namjeri da do tada svojom imovinom raspolaže onako kako bi to moglo osujetiti izvršenje. Dalje navodi da zbog blokade apelantovih računa nije ni moglo doći do realizacije sudskog postupka izvršenja, pa je zbog toga protiv apelanta pokrenuo stečajni postupak. Također ističe da apelacija nije utemeljena na odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, pa sami tim smatra da ni tražena privremena mjera nema nikakve svrhe. Iz navedenih razloga predlaže da se apelacija odbije kao očigledno neosnovana.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije» br. 29/78, 39/85 i «Službeni list Republike Bosne i Hercegovine» br. 2/92, 13/93 i 13/94) Član 336.
Dužnik može izvršiti prijeboj potraživanja koje ima prema vjerovniku s onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela.
Član 337.
1) Prebijanje ne nastaje čim se steknu uvjeti za to, nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje.
2) Poslije izjave o prebijanju smatra se da je prebijanje nastalo onog časa kada su se stekli uvjeti za to.
Član 648.
1) Ugovorom o prijevozu obavezuje se prevozilac da preveze na određeno mjesto neko lice ili neku stvar, a putnik, odnosno pošiljalac se obavezuje da mu za to isplati određenu naknadu 2) Kao prevozilac, u smislu ovog zakona , smatra se kako lice koje se bavi prevozom kao svojim redovnim poslovanjem tako i svako drugo lice koje se ugovorom obaveže da izvrši prevoz uz naknadu.
18. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 53/03 i 73/05) Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 196. stav 3.
(3) Ako je u presudi odlučeno o potraživanju koje je tuženi istakao prigovorom radi prebijanja, odluka o postojanju ili nepostojanju toga potraživanja postaje pravomoćna.
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0- Rev-09-001982 od 28. oktobra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. decembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 31. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
26. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosi na postupak radi naplate duga, dakle na predmet građansko-pravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog i Kantonalnog suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne ocjene dokaza, ističući da su ovi sudovi pogrešno zaključili da u procesno-pravnom smislu nije uopće istakao prigovor kompenzacije potraživanja, te i ako se prihvati da je i istakao prigovor da ga nije dokazao, što smatra netačnim, jer navodi da je prigovor kompenzacije isticao tokom trajanja prvostepenog postupka, koji je jasno obrazložio, i koji je prvostepeni sud ocijenio osnovanim na temelju nalaza vještaka finansijske struke.
28. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
29. Ustavni sud također naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dužni da savjesno ocijene sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvedu zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 13. ZPP-a).
30. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud u odnosu na pitanje kompenzacije potraživanja, sve odlučne činjenice utvrdio na osnovu stanja spisa predmeta, posebno cijeneći nalaz vještaka finansijske struke koji je ocijenio objektivnim i datim u skladu s pravilima struke, na temelju koga je utvrdio da je tačno da je apelant u svojoj knjigovodstvenoj evidenciji potraživanja tužitelja umanjio za svoja potraživanja prema tužitelju, ali da je ovim nalazom vještak takođe konstatovao, da osnov potraživanja apelanta prema tužitelju nije mogao utvrditi jer mu apelant nije predočio dokumentaciju na osnovu koje bi mogao ocijeniti osnov ovih potraživanja. Osim toga, Ustavni sud je iz obrazloženja presude Kantonalnog suda utvrdio da apelant tokom trajanja postupka nije ukazivao da postoje njegova potraživanja od tužitelja, na osnovu i visinu potraživanja, i da apelant čak u završnom izlaganju nije predložio da se izvrši kompenzacija potraživanja niti u čemu se ona ogleda. Prema tome, Kantonalni sud smatra da apelant prigovor kompenzacije potraživanja nije ni istakao jer, u procesno-pravnom smislu, prema odredbama ZPP-a, prigovor kompenzacije potraživanja predstavlja samostalan tužbeni zahtjev, koji se kao takav mora dokazati, pa je stoga Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud povrijedio odredbe ZPP-a kada je odbio tužiteljev zahtjev, pa je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, dok je tužiteljevu žalbu uvažio i prvostepenu presudu u ovom dijelu preinačio. Ustavni sud, stoga, smatra da je Kantonalni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje za svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava koje Ustavni sud ni u jednom dijelu ne smatra proizvoljnim.
31. U tom smislu, Ustavni sud također zapaža da je Vrhovni sud potvrdio kao zakonitu presudu Kantonalnog suda, te je dao obrazloženje u kojem je naglasio da sve da je i istakao prigovor potraživanja apelant nije dokazao svoje navode da su ispunjene pretpostavke za kompenzaciju njegovih potraživanja sa potraživanjima tužitelja. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje Vrhovnog suda također nije proizvoljno, jer se Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke pozvao ne relevantne odredbe materijalnog prava čl. 336. i 337. ZOO, koje se odnose na kompenzaciju potraživanja, čiju primjenu Ustavni sud ne može smatrati proizvoljnom.
32. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
33. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
34. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su Vrhovni sud i Kantonalni sud jasno obrazložili svoje odluke, tj. kada su argumentirano obrazložili da je apelantov prigovor kompenzacije odbijen kao neosnovan, odnosno nedokazan.
36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović