Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2571/08 (D. M.)
Odluka donesena 12. 05. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Stjecanje bez osnova
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2571/08
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2571/08, rješavajući apelaciju Dragice Mešanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Dragice Mešanović.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Okružnim sudom u Bijeljini, koji je okončan Presudom tog suda broj Gž-50/03 od 20. augusta 2008. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Mešanović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-50/03 od 20. augusta 2008. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragica Mešanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Loznice, koju zastupa Ozrenka Jakšić, advokatica iz Zvornika, podnijela je 22. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji se tada nalazio pred Okružnim sudom u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-50/03.
2. Apelantica je 25. septembra 2008. godine dopunila apelaciju osporavajući i Presudu Okružnog suda broj Gž-50/03 od 20. augusta 2008. godine, koju je u međuvremenu primila.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Općine Zvornik, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotuženi), i Mihajla Grahovca (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 22. augusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Drugotuženi je dostavio odgovor na apelaciju 26. novembra 2008. godine, Okružni sud 27. novembra 2008. godine, a prvotuženi 28. novembra 2008. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, prvotuženog i drugotuženog dostavljeni su apelanticinom punomoćniku 9. januara 2009. godine. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-215/99 od 22. oktobra 1999. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o razmjeni korištenja nekretnina – poslovnog prostora, koje se nalaze u Zvorniku, ul. Svetog Save broj 16, površine 22 m² (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) i poslovnog prostora u zgradi B-8 u Zvorniku, zaključen 18. jula 1994. godine između prvotuženog i drugotuženog. Stavom II dispozitiva presude odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obavežu da joj solidarno po osnovu sticanja bez osnova isplate, za period od 1. januara 1996. godine do 30. juna 1999. godine, ukupno 8.400,00 KM. Stavom III dispozitiva presude sud se proglasio apsolutno nenadležnim za postupanje povodom apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, te je u tom dijelu tužba odbačena.
8. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Okružni sud je Presudom broj Gž-214/2000 od 30. novembra 2001. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu u osporenom dijelu (stav II izreke) ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.
9. U ponovnom postupku apelantica je u cijelosti ostala pri tužbenom zahtjevu za isplatu naknade po osnovu sticanja bez osnova, te preciziranim tužbenim zahtjevom tražila naknadu u ukupnom iznosu od 8.169,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
10. Presudom Osnovnog suda broj P-5/02 od 26. septembra 2002. godine apelanticin tužbeni zahtjev je djelimično usvojen pa su tuženi obavezani da apelantici po osnovu sticanja bez osnova solidarno isplate iznos od 8.085,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos počevši od 25. januara 2000. godine pa do isplate, kao i da joj nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.300,00 KM. Višak apelanticinog tužbenog zahtjeva je odbijen.
11. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je utvrdio da je apelantica poslije smrti svoga muža Saliha Mešanovića naslijedila predmetni poslovni prostor, da ga je napustila 1992. godine, da je prostor u Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) evidentiran kao napuštena imovina, da je predmetnim poslovnim prostorom raspolagao prvotuženi tako što je 18. jula 1994. godine sa drugotuženim zaključio «ugovor o razmjeni korištenja nepokretnosti». Prema navedenom ugovoru, drugotuženi je svoj poslovni prostor koji se nalazio u zgradi B-8 u Zvorniku dao prvotuženom na raspolaganje, a on je ušao u posjed apelanticinog poslovnog prostora i držao ga u posjedu do 24. januara 2000. godine kada ga je oslobodio na osnovu rješenja Ministarstva za izbjegla i raseljena lica – Odsjek Zvornik (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 28. decembra 1999. godine i kada je u posjed prostora ušla apelantica. Također je utvrđeno da je Presudom tog suda broj P 215/99 od 22. oktobra 1999. godine utvrđeno da je predmetni ugovor o razmjeni korištenja nekretnina ništav i kao takav bez pravne važnosti u odnosu na apelanticu i da je u tom dijelu presuda postala pravosnažna 20. decembra 1999. godine. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da je zaključenjem ugovora apelantica bila spriječena da uđe u posjed svog poslovnog prostora i onemogućena da njime raspolaže, pri čemu bi, prema podacima JP za upravljanje i gazdovanje poslovnim prostorima RS, u vremenu od 1. januara 1996. godine do 24. januara 2000. godine, po osnovu izdavanja u zakup, mogla ostvariti ukupan iznos od 8.085,70 KM. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da je apelanticina imovina prešla u imovinu tuženih bez pravnog osnova pa da su tuženi na ime sticanja bez osnova dužni da plate iznos od 8.085,70 KM, u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO).
12. Tuženi su protiv prvostepene presude izjavili žalbe 17. i 18. decembra 2002. godine.
13. Osnovni sud je 17. januara 2003. godine cio spis dostavio Okružnom sudu kao nadležnom sudu za rješavanje o žalbama tuženih.
14. Odlučujući o žalbama tuženih, Okružni sud je Presudom broj Gž-50/03 od 20. augusta 2008. godine žalbu tuženih uvažio, preinačio Presudu Osnovnog suda broj P-5/02 od 26. septembra 2002. godine tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.
15. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud odluku zasnovao na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantica je u toku postupka potraživala novčani iznos na ime neosnovanog obogaćenja tuženih kao pravnom osnovu svog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 210. ZOO-a. To potraživanje, kako je dalje naveo Okružni sud, apelantica je zasnovala na činjenici da uslijed ugovora tuženih o razmjeni korištenja nekretnina, koji je za predmet imao i njen poslovni prostor, ona nije mogla imati u posjedu i njime raspolagati u periodu od 1. januara 1996. godine do 24. januara 2000. godine, ne čineći spornim da je predmetni poslovni prostor potpadao pod status napuštene imovine, u smislu odredbi Zakona o napuštenoj imovini («Službeni glasnik RS» br. 3/96, 8/96 i 21/96), da je predmetni poslovni prostor kao napuštena imovina evidentiran u Republičkoj upravi i da je prvotuženi njime raspolagao kao napuštenom imovinom zaključujući 18. jula 1994. godine ugovor sa drugotuženim. Okružni sud je citirao odredbe čl. 1, 3. i 4. Zakona o korištenju napuštene imovine, te čl. 3, 8. i 9. Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» br. od 38/98 do 69/03), te istakao da iz navedenih odredbi jasno proizlazi da je napuštena imovina potpala pod poseban pravni režim u kojem se pravo na njeno vraćanje ostvaruje tek na zahtjev njegovog vlasnika, posjednika, odnosno korisnika, podnesenog nadležnom ministarstvu. Ovo znači da, kako je dalje istakao Okružni sud, povrede prava vlasnika, posjednika, odnosno korisnika te napuštene imovine, koja bi davala osnov za zahtjev kakav je i u konkretnom slučaju, nema prije podnošenja zahtjeva za njeno vraćanje.
16. U konkretnom slučaju, kako je dalje naveo sud, ove povrede prava za apelanticu nisu nastupile. Naime, u situaciji kada je nesporno da predmetni poslovni prostor predstavlja napuštenu imovinu (napustila ga 1992. godine i Republička uprava ga je evidentirala na osnovu člana 7. Zakona o napuštenoj imovini), tada je za odlučenje o njegovom povratku apelantici nadležno Ministarstvo i to samo po podnesenom zahtjevu. Iz Rješenja Ministarstva broj 05/050- 15-1105/99 od 28. decembra 1999. godine proizlazi da se apelantici predmetni poslovni prostor vraća u roku od 30 dana uz odluku da je drugotuženom prestalo pravo korištenja 24. januara 2000. godine, a nesporno je da je ova odluka ispoštovana. Okružni sud je na osnovu navedenog zaključio da apelanticin tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju nema pravni osnov u neosnovanom bogaćenju tuženih na njen račun. Okružni sud je zaključio da je apelantici njen poslovni prostor vraćen u rokovima propisanim zakonom i nakon što je ona podnijela zahtjev za njegov povrat. Apelanticina imovina, kako je dalje pojasnio Okružni sud, nije se mogla ni uvećati za vrijeme prije podnošenja zahtjeva, odnosno prije dana određenog u rješenju za vraćanje predmetnog poslovnog prostora jer prije toga nije ni mogla ući u posjed i njime raspolagati. Okružni sud je pri takvom stanju stvari zaključio da nema ni postojanja uzročne veze između eventualnog povećanja imovine tuženih, s jedne strane, i umanjenja apelanticine imovine, s druge strane. Okružni sud je na kraju naveo da je prvostepeni sud iz rješenja Ministarstva utvrdio da je predmetni poslovni prostor vraćen apelantici u roku koji joj je rješenjem i određen, pa proizlazi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio odgovornost tuženih prema apelantici po osnovu neosnovanog bogaćenja iz člana 210. ZOO-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantica se u apelaciji žali na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u postupku koji se tada povodom žalbe vodio pred Okružnim sudom. U dopuni apelacije, osim navedenog, apelantica je osporila i presudu Okružnog suda i istakla kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantica ističe pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je zanemarena činjenica da odredbe Zakona o korištenju napuštene imovine nisu suspendirale relevantne odredbe ZOO-a u pogledu stvarnih prava vlasnika na nekretninama, te samim tim nisu suspendirali ni prava iz člana 210. ZOO-a, odnosno neosnovano bogaćenje tuženih na račun korištenja njene imovine u vremenskom periodu koji je opredijeljen u tužbenom zahtjevu. Apelantica je istakla da su tuženi bez zakonitog pravnog osnova i bez njene volje i saglasnosti koristili njen poslovni prostor. U pogledu dužine trajanja postupka pred Okružnim sudom, apelantica je istakla da postupak o žalbama pred Okružnim sudom traje pet godina, te je očigledno da je nepostupanjem Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
18. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelacija ne ukazuje na kršenje navedenih prava, te je istakao da je apelantica protiv drugostepene odluke mogla izjaviti reviziju, odnosno nije iscrpila sva pravna sredstva. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Prvotuženi smatra da su navodi apelacije neosnovani i predlaže da se odbije. U odnosu na dopunu apelacije, prvotuženi je predložio da se apelacija odbaci s obzirom na to da apelantica nije izjavila reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).
20. Drugotuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da apelaciju treba odbaciti kao nedopuštenu jer apelantica nije izjavila reviziju, odnosno nije iskoristila reviziju kao efektivan pravni lijek, a ukoliko se ne prihvati navedeni prijedlog, smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. Naime, drugotuženi je istakao da je predmetnim poslovnim prostorom upravljala Općina Zvornik koja je sa njim sačinila ugovor o razmjeni nekretnina, te je on Općini ustupio na korištenje svoj poslovni prostor koji je Općina ustupila na korištenje u ratno vrijeme vrlo značajnoj humanitarnoj organizaciji. Okružni sud je obrazložio odluku i za to dao argumente, te istakao da je apelanticina imovina, koju je napustila, potpala pod režim zaštite i kontrole korištenja Općine, a kada je u skladu sa važećim propisima zatražila povrat svoje imovine, ona joj je vraćena. Na kraju je drugotuženi istakao da ne stoji pravni osnov podnesene apelacije budući da on nije stekao korist koju apelantica traži da joj nadoknadi jer je on Općini Zvornik, u to vrijeme legitimnom ugovaraču, bez naknade ustupio na korištenje svoj poslovni prostor.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku («Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91; te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 382. stav 2.
Revizija nije dozvoljena u imovinsko-pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe ako vrijednost predmeta pobijanog dijale pravosnažne presude ne prelazi 800.00 novih dinara.
22. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. od 58/03 do 74/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 456. stav 1.
Ako je prije stupanja na snagu ovoga zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na presudu Okružnog suda
25. U konkretnom slučaju, predmet dopune apelacije je Presuda Okružnog suda broj Gž-50/03 od 20. augusta 2008. godine. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana 16. st. 1. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, koji glasi:
Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.
26. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
27. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, revizija kao vanredni pravni lijek predstavlja, u slučajevima u kojima je dopuštena, efektivan pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka broj U- 136/03 od 19. aprila 2004. godine). U konkretnom slučaju, prvostepena presuda je donesena 26. septembra 2002. godine, tj. prije stupanja na snagu «novog» Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (stupio na pravnu snagu 1. augusta 2003. godine), pa se, u smislu člana 456. stav 1. «novog» Zakona o parničnom postupku, daljnji postupak provodi prema dosadašnjim propisima. Članom 382. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano je da revizija nije dopuštena ako vrijednost predmeta osporenog dijela prvostepene presude ne prelazi 800,00 novih dinara. Članom 1. stav 1. Uredbe o novom dinaru («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 3/94) propisano je da se uvodi novi dinar kao sredstvo plaćanja u Republici Srpskoj i da je odnos novog dinara i njemačke marke (DEM) bio 1:1. Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 1/97) propisano je da je konvertibilna marka (KM) monetarna jedinica u Bosni i Hercegovini, a članom 32. navedenog zakona propisan je službeni kurs za valutu Bosne i Hercegovine: 1 KM za 1 DEM, te proizlazi da iznos od 800,00 novih dinara iz člana 382. stav 2. Zakona o parničnom postupku sada iznosi 800,00 KM s obzirom na to da je ova valuta važeća monetarna jedinica u Bosni i Hercegovini. Budući da je osporenom presudom odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obavežu da joj po osnovu sticanja bez osnova solidarno isplate iznos od 8.085,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom, proizlazi da «vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude» prelazi 800,00 KM. Dakle, u smislu člana 382. stav 2. Zakona o parničnom postupku, apelanticina revizija bi po ovom osnovu bila dopuštena. Apelantica je, stoga, bila dužna izjaviti reviziju prije obraćanja Ustavnom sudu. Propustom da izjavi reviziju apelantica se lišila mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja Ustavnog suda, čime je propustila iscrpiti djelotvoran pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
28. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu nedopuštena jer apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu.
Dopustivost u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku
29. Apelantica se Ustavnom sudu obratila zbog činjenice da postupak o žalbama koje su izjavili tuženi pred Okružnim sudom dugo traje, odnosno da u njenom slučaju nije u «razumnom roku» donesena odluka o žalbama, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud zapaža da u trenutku kada se obratila Ustavnom sudu (22. augusta 2008. godine) apelantica nije imala saznanje da je Okružni sud 20. augusta 2008. godine donio Presudu broj Gž-50/03 jer je presudu primila 10. septembra 2008. godine, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija bila dopustiva u vrijeme njenog podnošenja. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na «suđenje u razumnom roku» kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) Relevantni principi
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
35. Ustavni sud zapaža da se apelantica žali na dužinu postupka pred Okružnim sudom. Kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije u spisu, Osnovni sud je predmetni spis 17. januara 2003. godine dostavio Okružnom sudu na rješavanje o izjavljenim žalbama. Okružni sud je odluku donio 20. augusta 2008. godine. Dakle, relevantan period koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir je period od pet godina i sedam mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
36. U konkretnom slučaju radi se o postupku o žalbama tuženih izjavljenih protiv prvostepene presude u parničnom postupku koji je apelantica pokrenula protiv tuženih radi isplate duga po osnovu sticanja bez osnova. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, a budući da je Okružni sud odluku donio na sjednici vijeća bez održavanja rasprave, ocijenivši da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju u postupku o žalbama pred Okružnim sudom nije radilo o složenom predmetu.
37. Ustavni sud zapaža da je Okružnom sudu trebalo pet godina i sedam mjeseci da odluči o žalbama protiv prvostepene presude. Dalje, nesporno je da Zakonom o parničnom postupku, koji je važio do 2003. godine, nije predviđen rok za rješavanje o žalbama protiv prvostepene presude, ali je, prema članu 10. tada važećeg Zakona o parničnom postupku, sud odluku o žalbama trebao donijeti bez odugovlačenja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je dužina predmetnog postupka o žalbama a priori nerazumna i mogla bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti niti ih je Okružni sud predočio, odnosno nije pružio nikakve argumente kojima bi bar pokušao opravdati svoje nepostupanje u ovom žalbenom postupku. Vođenje postupka u okviru razumnog vremena je za cjelokupan pravni sistem od fundamentalne važnosti, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem. Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini žalbenog postupka.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka u trajanju od pet godina i sedam mjeseci pred Okružnim sudom ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka o žalbama u periodu od pet godina i sedam mjeseci može u potpunosti staviti na teret Okružnom sudu, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
40. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 15. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović