Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2992/08 (S. Š., vlasnik Agencije za poslovne usluge i informatiku "PUMA 21" Sarajevo)

Odluka donesena 27. 05. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Protek roka
  • Kazna
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2992/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 05. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Margarita Caca-Nikolovska, na sjednici održanoj 27. maja 2011. godine, u predmetu broj AP 2992/08, rješavajući apelaciju Smaje Šatora i Agencije za poslovne usluge i informatiku "PUMA 21" Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smaje Šatora i Agencije za poslovne usluge i informatiku "PUMA 21" Sarajevo podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Pž-08-000 112 od 8. jula 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj UF/I-434/05 od 12. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smaje Šatora i Agencije za poslovne usluge i informatiku "PUMA 21" Sarajevo podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Pž-07-000 757 od 15. januara 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj UF/I-434/05 od 14. septembra 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Smajo Šator, vlasnik Agencije za poslovne usluge i informatiku "PUMA 21" Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 25. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Pž-08-000 112 od 8. jula 2008. godine i broj 009-0-Pž-07-000 757 od 15. januara 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj UF/I-434/05 od 12. maja 2008. godine i broj UF/I-434/05 od 14. septembra 2007. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 18. februara 2010. godine podnio zahtjev za izuzeće predsjednika Ustavnog suda Miodraga Simovića i potpredsjednice Ustavnog suda Seade Palavrić iz odlučivanja o predmetnoj apelaciji navodeći "da niz indicija ukazuje da Goran Salihović tzv. predsjednik Općinskog suda u Sarajevu vrši uticaj (perhoresciranje "lobiranjem"!) na Ustavni sud putem sadašnjeg predsjednika Ustavnog suda i prethodnog tzv. predsjednika Ustavnog suda (a što ukazuje i desetak odbacivanja očigledno osnovanih apelacija, uz navođenje neprihvatljivih "obrazloženja")".

2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 2992/08, rješavajući zahtjev apelanta, donio odluku o privremenoj mjeri kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. U skladu s članom 93. tačka 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je nakon razmatranja apelantovog zahtjeva za izuzeće predsjednika Ustavnog suda Miodraga Simovića i potpredsjednice Ustavnog suda Seade Palavrić, donio odluku da se navedeni zahtjev odbije kao neosnovan, jer nisu ispunjeni uslovi za izuzeće sudija iz člana 93. Pravila Ustavnog suda.

4. Rješenjem Općinskog suda, broj UF/I-434/05 od 14. septembra 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 009-0-Pž-07-000757 od 15. januara 2008. godine, određena je novčana kazna apelantu i to u iznosu od 1.000,00 KM. Apelant je obavezan da plati novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM u roku od 15 dana. Određeno je da ako apelant ne plati novčanu kaznu u ostavljenom roku novčana kazna će se zamijeniti kaznom zatvora čije trajanje odmjerava sud srazmjerno visini izrečene kazne u skladu sa odredbama Krivičnog zakona, koja ne može biti duža od 15 dana. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je kod Općinskog suda u toku postupak upisa usklađivanja društva sa Zakonom o privrednim društvima, te usklađivanje oblika, firme i osnovnog kapitala društva a po podenesenoj prijavi predlagatelja UPI „Šumaprodukt“ d.d. Sarajevo. Istaknuto je da od početka postupanja suda po podnesenoj prijavi predlagatelja od 26. februara 2004. godine apelant kao stranka samoinicijativno sudjeluje u postupku kao navodni punomoćnik Zijada Čekrića, koji je prema ranijoj registraciji obavljao funkciju direktora društva, a koji je odlukom novoimenovanog Nadzornog odbora razriješen dužnosti direktora društva. Navedeno je da je apelant u spis uložio niz podnesaka. Utvrđeno je da je svaki od podnesaka izuzetno uvredljivog sadržaja ne samo za lica koja upravljaju društvom nego izuzetno uvredljiva za mnoge sudije i predsjednika Općinskog suda. Stoga je sud primjenio odredbu člana 407. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da će sud kazniti svako lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku novčanom kaznom od 100,00 do 1.000,00 KM.

5. Rješenjem Općinskog suda, broj UF/I-434/05 od 12. maja 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 009-0-Pž-08-000112 od 8. jula 2008. godine, novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM koja je apelantu izrečena rješenjem Općinskog suda, broj UF/I-434/05 od 14. septembra 2007. godine, zamjenjena je kaznom zatvora u trajanju od 15 dana. Određeno je da se navedena kazna ima izvršiti nakon pravomoćnosti rješenja. Dalje je određeno da ukoliko apelant plati novčanu kaznu u cjelosti u smislu odredbe člana 48. stav 1. Krivičnog zakona FBiH izvršenje kazne zatvora će se obustaviti.

6. Općinski sud je pozivom, broj 65 0 K 039520 08 Iks od 18. septembra 2008. godine, apelanta pozvao da se, 29. septembra 2008. godine, javi na izdržavanje kazne zatvora u KPZ Sarajevo po pravomoćnom rješenju Općinskog suda, broj UF/I-434/05 od 12. maja 2008. godine. Apelantu je također od strane Općinskog suda dostavljen i uputni akt kojim se upućuje na izdržavanje kazne zatvora u KPZ Sarajevo 29. septembra 2008. godine.

7. Općinski sud je rješenjem, broj 65 0 K 039520 08 Iks od 1. oktobra 2008. godine, odbio apelantovu molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je kao razlog za odlaganje izvršenja kazne zatvora apelant naveo podnošenje apelacije Ustavnom sudu. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da apelacija Ustavnom sudu nije razlog da se apelantu odloži izvršenje kazne zatvora.

8. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), prava na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evrospke konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ističe da odluke redovnih sudova krše njegova ustavna prava, te da je primjena zakona bila očigledno proizvoljna.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) protekao je rok za podnošenje apelacije»;

a) Dopustivost prima facie

10. Ustavni sud najprije ističe da se u ovom dijelu apelacije apelant žali na rješenje broj UF/I- 434/05 od 12. maja 2008. godine, potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Pž-08-000 112 od 8. jula 2008. godine, kojim je novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM, koja je apelantu izrečena rješenjem Općinskog suda broj UF/I-434/05 od 14. septembra 2007. godine, zamjenjena kaznom zatvora u trajanju od 15 dana.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje kao i navodima o kršenju ostalih prava apelanta koja su navedena u apelaciji i koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom i njenim Protokolima, očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Protek roka

14. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

15. S obzirom da je apelantu 5. februara 2008. godine uručeno osporeno rješenje Kantonalnog suda broj 009-0-Pž-07-000 757 od 15. januara 2008. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 25. septembra 2008. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.

16. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2992/08 (S. Š., vlasnik Agencije za… | Sudska praksa | Aktio