Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2537/09 (D. P.)
Odluka donesena 27. 05. 2011.
- Član 40. stav 3. Pravila
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2537/09
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 05. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2537/09, rješavajući apelaciju Dalibora Perića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja na sjednici održanoj 27. maja 2011. godine donio je
ODLUKU
Smatra se odbijenom apelacija Dalibora Perića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 V 005937 09 Gž od 29. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 V 005937 07 V od 19. marta 2009. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dalibor Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Petar Bibić, advokat iz Bijeljine, podnio je 7. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 V 00 5937 09 Gž od 29. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 V 00 5937 07 V od 19. marta 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, predlagateljice O.M. (u daljnjem tekstu: predlagateljica) i Centra za socijalni rad Bijeljina (u daljnjem tekstu: Centar) zatraženo je 15. i 18. januara, te 22. decembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud, predlagateljica i Centar dostavili su odgovore na apelaciju 22. i 27. januara, 2. februara i 31. decembra 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Okružnog suda, Osnovnog suda i predlagateljice dostavljeni su apelantu 26. februara 2010. godine. Odgovor na apelaciju Centra proslijeđen je apelantu 25. januara 2011. godine.
5. Ustavni sud zatražio je 20. januara 2011. godine spis na uvid, koji je Osnovni sud dostavio 27. januara 2011. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Predlagateljica i apelant živjeli su u vanbračnoj zajednici u kojoj je 12. decembra 2002. godine rođeno dijete, mldb. S. (u daljnjem tekstu: dijete). Tokom 2004. godine vanbračna zajednica je raskinuta, dijete je povjereno predlagateljici, a pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 21. januara 2005. godine apelant je obavezan da doprinosi izdržavanju djeteta sa 100,00 KM mjesečno, počev od 10. marta 2004. godine. Predlagateljica je protiv apelanta 27. augusta 2007. godine podnijela prijedlog za oduzimanje roditeljskog prava. Iz obrazloženja prijedloga slijedi da se apelant prema djetetu odnosio bez roditeljske brige i krajnje nesavjesno, odnosno da je bio nasilan i da je u više navrata tukao dijete, te da nikada nije doprinosio izdržavanju djeteta.
8. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 V 005937 07 V od 19. marta 2009. godine apelantu je oduzeto roditeljsko pravo. Istim rješenjem je konstatirano da će se po pravosnažnosti rješenje dostaviti Matičnom uredu u Bijeljini radi upisa činjenice lišavanja roditeljskog prava u matičnu knjigu rođenih, te obavezan apelant da predlagateljici izmiri troškove postupka u iznosu od 4.278,00 KM.
9. Obrazlažući svoju odluku, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza slijedi da su nakon raskida vanbračne zajednice predlagateljica i apelant 9. marta 2004. godine postigli poravnanje, tako da je dijete povjereno na odgoj i izdržavanje predlagateljici, da je apelantu dopušteno nesmetano kontaktiranje sa djetetom jednom sedmično, srijedom od 16.30 do 18.30 sati, te da će apelant preuzimati dijete ispred kuće predlagateljice. Nakon toga, apelant je od maja do jula 2004. godine na više mjesta presretao predlagateljicu i njene roditelje i vrijeđao ih, odnosno 14. maja 2004. godine fizički je napao majku predlagateljice zbog čega mu je u krivičnom postupku izrečena uvjetna osuda za krivično djelo nasilja u porosici. Dalje, navedeno je da je Rješenjem Centra od 2. maja 2007. godine apelantu odobreno nesmetano kontaktiranje sa djetetom, i to srijedom od 10.30 do 11.20, ali u prostorijama Centra, da se predlagateljica obratila Centru zahtjevom da se izvrši zabrana kontakta apelanta i djeteta, jer je 30. maja 2007. godine u prostorijama Centra došlo do fizičkog obračuna između nje, apelanta i njene majke, zbog čega je protiv apelanta podignuta optužnica za porodično nasilje i zbog čega je predlagateljica pokrenula postupak za oduzimanje roditeljskog prava. Iz zaključka Centra od 25. februara 2008. godine slijedi da je Centar prekinuo postupak po zahtjevu predlagateljice radi utvrđivanja zabrane održavanja kontakta apelanta i djeteta, te da će se postupak nastaviti po okončanju ovog postupka. Pošto apelant nije izvršavao obavezu izdržavanja koja mu je utvrđena pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 21. januara 2005. godine, to je predlagateljica podnijela zahtjev za izvršenje, nakon čega je 9. februara 2009. godine donesen zaključak kojim je određena javna prodaja apelantovih pokretnih stvari radi izvršenja ove obaveze.
10. Osnovni sud je, dalje, naveo da je u postupku izvršeno psihijatrijsko vještačenje, te da iz nalaza i mišljenja vještaka slijedi da je predlagateljica sa djetetom bila na pregledu u Kliničkom centru Banja Luka, na Klinici za psihijatriju, gdje je izjavila da je tokom 2004. godine prestala živjeti sa apelantom koji je nakon toga često stvarao incidentne situacije, „kružio“ oko njene kuće i fizički napadao i nju i njenog oca, da je više puta „otimao“ dijete i ostavljao ga u MUP-u ili na travnjaku na raskršću, da je ona 26. januara 2005. godine pokrenula parnični postupak protiv apelanta zbog neplaćanja alimentacije, da je apelant 30. juna 2006. godine osuđen uvjetno radi nasilja u porodici, da je podnosila šest prekršajnih prijava protiv apelanta, te da od 25. februara 2008. godine postoji prekid kontakta apelanta sa djetetom. Predlagateljica je, dalje, izjavila da je u navedenom periodu dijete lošije spavalo, vrištalo u snu, da je govorilo da ga apelant tuče, da je često tražilo da ne viđa apelanta, te da je bilo povučeno. Dalje, navedeno je da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je dijete izjavilo da mu je ranije bilo lijepo kod apelanta sa kojim se igrao, ali da se apelant dva puta tukao u Centru, te da se zbog toga ne bi volio viđati s njim, te da ga apelant tuče i da ga se boji. Iz nalaza, dalje, slijedi da službene zabilješke Centra ukazuju da su u Centar dolazila oba roditelja, pojedinačno, i da su se žalila na probleme prilikom preuzimanja i vraćanja djeteta, da se predlagateljica žalila da je apelant verbalno i fizički napadao njene roditelje, da se nije pridržavao termina za vraćanje djeteta, a da je apelant negirao njene navode tako što je tvrdio da se oni ponašaju kao da dijete nije njegovo i da nastoje da ga dijete potpuno zaboravi, da su predlagateljica i apelant podnosili prijave MUP-u, da su pozivani na razgovore u Centar, gdje su demonstrirali vrlo konfliktan odnos, da je apelant odbijao sarađivati sa radnicima Centra, te da nije poštivao rješenje o kontaktiranju tako što nije vraćao dijete na vrijeme.
11. Osnovni sud je, dalje, naveo da iz nalaza vještaka slijedi da je nalaz djelomično urađen, budući da se apelant nije javio na pregled, da su djetetova osjećanja prema majci pozitivna, dok su prema apelantu ambivalentna (mijenjanje mišljenja), jer je dijete uplašeno njegovom fizičkom agresijom, da dijete za sada ne ispoljava psihopatološka obilježja, ali da posljedice dugotrajne izloženosti djeteta nasilnim modelima komunikacije mogu biti prikrivene i mogu se ispoljiti kada dijete uđe u period adolescencije, a ponekad i kasnije. Dalje je navedeno da u procjenjivanju i vještačenju djeteta na okolnosti lošeg apelantovog utjecaja na psihičko zdravlje djeteta, odnosno na okolnosti oduzimanja roditeljskog prava, pored psihološkog testiranja i psihijatrijskog pregleda djeteta, potrebno je obaviti intervjue sa roditeljima pojedinačno i sa roditeljskim parom, kao i opservirati komunikaciju djeteta sa roditeljima pojedinačno i sa roditeljskim parom, najmanje tri puta.
12. Osnovni sud je istakao da je prihvatio ovaj nalaz kao objektivan i realan, budući da su ga sačinila stručna lica, iskaze svjedoka (radnika Centra) iz kojih proizlazi da su odnosi između apelanta i predlagateljice poremećeni i da imaju stalne verbalne i fizičke sukobe, te ostale provedene dokaze (rješenja, obavijesti i zapisnike Centra, presude u krivičnim postupcima, te novinske članke) nakon čega je zaključio da su se, u smislu člana 106. Porodičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) stekli uvjeti za oduzimanje roditeljskog prava, jer roditelju koji zlostavlja dijete, zloupotrebljava roditeljsko pravo, ili koji napusti dijete, zanemari brigu o djetetu i roditeljske dužnosti, oduzima se roditeljsko pravo. Osnovni sud je konstatirao da se odluka zasniva na odredbama čl. 86. i 89. Zakona o vanparničnom postupku.
13. Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 V 005937 09 Gž od 29. maja 2009. godine apelantova žalba je djelomično uvažena, rješenje prvostepenog suda preinačeno u dijelu o troškovima postupka, tako da se apelant obavezuje da predlagateljici naknadi troškove postupka u iznosu od 3.180,00 KM umjesto 4.278,00 KM. Obrazlažući svoju odluku, Okružni sud je naveo da je, upravo suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno utvrdio sve bitne činjenice, tj. da je apelant duže vrijeme verbalno vrijeđao predlagateljicu prilikom preuzimanja i viđanja djeteta, da je zbog toga odlukom Centra određeno da će apelant dijete viđati u prostorijama Centra, da je apelant 30. maja 2007. godine u prostorijama Centra rekao predlagateljici: „Šta će ova životinja ovdje“, da je tada pokušao da izvede dijete iz prostorija Centra i da se tada fizički obračunao sa predlagateljicom i njenom majkom u djetetovom prisustvu, da je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je apelant u periodu od maja do juna 2004. godine u više navrata presretao predlagateljicu i njene roditelje, da je psovao i prijetio im da će ih ubiti, čime je počinio krivično djelo nasilja u porodici, zbog čega je uvjetno osuđen. Dalje, da apelant nije izvršavao svoju obavezu plaćanja izdržavanja djetetu iako je to mogao kao mlad i zdrav čovjek, da iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještačenja slijedi da dijete nema psiholoških obilježja kao posljedice dugotrajne izloženosti nasilnoj komunikaciji, ali da postoji opasnost da ispolji psihopatologiju ukoliko se i dalje nastavi nasilna komunikacija.
14. Okružni sud je zaključio da je apelant grubo zanemario svoju roditeljsku dužnost tako što ne doprinosi izdržavanju djeteta u iznosu od 100,00 KM, da je dugogodišnjim kontinuiranim verbalnim vrijeđanjem predlagateljice u djetetovom prisustvu provodio psihičko nasilje nad djetetom, da postoji opasnost da bi bilo ugroženo djetetovo fizičko i psihičko zdravlje ukoliko bi nastavio verbalno vrijeđati njegovu majku, tj. predlagateljicu prilikom viđanja djeteta, te da postoji pravni osnov, u smislu člana 106. st. 1. i 2. Porodičnog zakona, da se apelantu oduzme roditeljsko pravo, jer se na taj način otklanja opasnost ugrožavanja psihičkog i fizičkog zdravlja djeteta.
15. U odnosu na apelantove žalbene navode da on ne može doprinositi izdržavanju djeteta zato što je nezaposlen, Okružni sud je naveo da je navedeno neprihvatljivo zato što je on mlad i zdrav čovjek zbog čega ima mogućnost da kao nadničar ostvaruje prihode potrebne za svoje izdržavanje, kao i izdržavanje svoga sina. Dalje je navedeno da je nesporno da apelant voli dijete, te da ga želi viđati, ali da je neprihvatljivo da ne doprinosi izdržavanju, te da nasilno komunicira sa majkom, tj. predlagateljicom, kao i njenom majkom, kao licima koja se staraju o djetetu, prilikom viđanja djeteta. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je djetetov interes važniji u odnosu na apelantov. Vezano za apelantove navode da su nalaz i mišljenje vještaka manjkavi zato što ga vještaci nisu pregledali, a on nije mogao doći u kliniku, jer nije imao novca za putne troškove, Okružni sud je naveo da su neosnovani, jer apelant nikada nije obavijestio sud da nema novca, te da je te troškove mogla predujmiti predlagateljica (ovo je predlagateljica navela u odgovoru na žalbu), kao i zbog toga što je činjenično stanje dovoljno utvrđeno. Vezano za rješenje o pritvoru od 25. marta 2009. godine, kojim je apelantu određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo oduzimanja maloljetnog lica iz člana 205. stav 1. KZRS u stjecaju sa krivičnim djelom nasilja u porodici iz člana 208. istog zakona, koje je predočila predlagateljica, Okružni sud je istakao da se navedeno ne može uzeti u obzir, jer navedena djela treba da se dokažu u krivičnom postupku.
16. Apelant je 5. augusta 2009. godine podnio zahtjev za ponavljanje postupka, te je Okružni sud donio Rješenje broj 80 0 V 005937 10 Gvl od 14. oktobra 2010. godine kojim je odbio kao neosnovan prijedlog za ponavljanje postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
18. Apelant smatra da su odluke sudova nezakonite, jer su članom 106. Porodičnog zakona decidirano propisani razlozi i uvjeti za oduzimanje roditeljskog prava jednom od roditelja, koje sud mora iscrpno i sa velikom odgovornosti utvrditi, budući da to može imati dalekosežne posljedice na djetetov psihički i fizički razvoj. Apelant navodi da su sudovi donijeli neprimjerene odluke kojim je dijete lišeno njegove ljubavi i pažnje, te mogućnosti razgovora o svim pitanjima vezanim za njegovo odrastanje i djetinjstvo.
19. Apelant ističe da nalaz i mišljenje vještaka ukazuju da je za oduzimanje roditeljskog prava potrebno obaviti intervjue sa roditeljima pojedinačno i sa roditeljskim parom najmanje tri puta, ali da je sud prihvatio djelomični nalaz vještaka koji su samo izvršili pregled predlagateljice i djeteta, te da se on nije mogao izjasniti o nalazu, jer mu je uručen na samom pretresu u prvostepenom postupku. Dalje je istakao da je bilo potrebno da ga ispita i sasluša Komisija ljekara Klinike za psihijatriju kako bi se moglo dati objektivno mišljenje o predmetnoj situaciji, a on nije mogao otići na pregled, jer sredstva za odlazak mora osigurati predlagateljica. Apelant, dalje, navodi da je postojao nesporazum između njega i njegove nevjenčane supruge u vezi sa ostvarivanjem roditeljskih prava koji su nastali nakon prekida njihove zajednice života tokom 2004. godine, da nije tačno da se on ponašao neodgovorno, da nije mogao doprinositi izdržavanju djeteta, jer je ostao bez posla, ali su njegovi roditelji učestvovali u izgradnji kuće u Bijeljini, koju je morao napustiti i otići u podstanare, tako da je na taj način osigurao da njegovo dijete ima uvjete za stanovanje zajedno sa predlagateljicom. Dalje, apelant ističe da nije pravilno utvrđeno da se on nasilno ponašao, budući da su predlagateljica i njena majka inscenirale verbalne napade i njega provocirale sve sa ciljem da mu se onemogući da viđa svoje dijete.
20. Apelant je uz apelaciju dostavio dvije napravosnažne presude iz krivičnog postupka, i to Presudu od 25. februara 2009. godine kojom je predlagateljica proglašena krivom zbog toga što je počinila krivično djelo oduzimanja maloljetnog lica iz člana 205. stav 1. KZRS, jer je u periodu od 6. juna 2007. godine do 17. decembra 2008. godine odbila dovoditi dijete u Centar svake srijede da se vidi sa apelantom, što je bila obavezna po rješenju Centra od 2. maja 2007. godine. Predlagateljici je izrečena uvjetna osuda. Drugom presudom od 18. novembra 2008. godine apelant i majka predlagateljice proglašeni su krivim zato što su počinili krivično djelo nasilja u porodici iz člana 208. stav 1. KZRS. Apelantu i majci predlagateljice izrečena je uvjetna osuda.
b) Odgovor na apelaciju
21. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana.
22. Osnovni sud je istakao da je apelant pozvan na svako ročište, da mu je bilo omogućeno da iznosi svoje prijedloge, kao i da se izjasni o nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, te da je apelant svjesno odugovlačio postupak, da je vršio opstrukcije, između ostalog, nije želio otići na vještačenje zajedno sa djetetom. U skladu sa navedenim, Osnovni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi da nije imao pravično suđenje.
23. Predlagateljica je istakla da je apelantu bilo omogućeno da pristupi u Kliniku za psihijatriju kako bi bila obavljena potpuna eksploracija (ispitivanje), ali da je apelant svojom voljom navedeno izbjegao pod izgovorom da je ona trebalo da osigura njemu putne troškove, da nije tačno da apelant nije mogao plaćati izdržavanje jer je nezaposlen, kada je konstantno angažirao advokate, tako da su ga u jednom dijelu postupka zastupala tri advokata. Predlagateljica navodi da je apelantu ostavljeno dovoljno dugo vremena da se izjasni na nalaz i mišljenje, te da njegovo samovoljno izbjegavanje ljekarskog pregleda nije povreda prava na pravično suđenje. Vezano za povredu prava na privatni i porodični život, predlagateljica ističe da apelant nije naveo niti jedan precizan razlog zbog čega smatra da mu je povrijeđeno ovo pravo, da je apelantovo ponašanje u više odluka okarakterizirano kao nasilje u porodici, da apelant sve vrijeme ističe svoja prava, ali ne i obaveze, budući da je osnovna obaveza roditelja da izdržava svoje dijete, a on ga nikada nije izdržavao. Centar je bio maksimalno tolerantan prema apelantu, tako da je apelant u prvo vrijeme imao potpuno pravo na viđanje djeteta, a zatim mu je uskraćivao ovo pravo zbog njegovog ponašanja, te da je na sve moguće načine stvarao konfliktnu situaciju u djetetovom prisustvu.
24. Centar smatra da apelacija nije osnovana, da je njegov predstavnik bio prisutan ročištima, da je postupak korektno vođen, te da apelantovi navodi nisu osnovani.
V. Relevantni propisi
25. U Porodičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 54/02) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Republika Srpska osigurava posebnu zaštitu porodici, majci i djetetu u skladu sa međunarodno priznatim ljudskim pravima i osnovnim slobodama.
Oduzimanje roditeljskog prava i dužnosti Član 106.
(1) Roditelju koji zlostavlja dijete, zloupotrebljava roditeljsko pravo, ili je napustio dijete, zanemario brigu o djetetu i zanemario svoje roditeljske dužnosti sud će u vanparničnom postupku oduzeti roditeljsko pravo.
(2) Roditelj zloupotrebljava roditeljska prava i dužnosti:
1.ako sprovodi fizičko ili psihičko nasilje nad djetetom, 2.ako seksualno iskorištava dijete, 3.ako eksploatira dijete prisiljavajući ga da pretjerano radi ili da obavlja rad neprimjeren njegovom uzrastu, 4.ako djetetu dopušta uživanje alkoholnih pića, droga ili drugih opojnih supstanci ili ga na to navodi, 5.ako navodi dijete na bilo koji oblik društveno neprihvatljivog ponašanja, 6.ako na bilo koji drugi način grubo krši prava djeteta.
(3) Roditelj grubo zanemaruje roditeljske dužnosti i prava:
1.ako napusti dijete, 2.ako ne brine duže od mjesec dana o djetetu s kojim ne živi, 3.ako u roku od godinu dana ne stvori uvjete za zajednički život s djetetom koje je smješteno u drugu porodicu ili ustanovu, a za to nema nikakav razlog, 4.ako je zanemario staranje o osnovnim životnim potrebama djeteta s kojim živi ili se ne pridržava mjera koje je radi zaštite prava i dobrobiti djeteta prethodno donio nadležni organ.
(4) Sud može roditeljsko pravo vratiti roditelju, ako prestane razlog zbog kojeg mu je to pravo oduzeto.
Član 107.
Postupak radi oduzimanja roditeljskog prava pokreće organ starateljstva, roditelj, odnosno usvojitelj.
26. U Zakonu o vanparničnom postupku ( „Službeni list SRBiH“ broj 10/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 74/05) relevantne odredbe glase:
Oduzimanje i vraćanje roditeljskog prava Član 86.
U postupku oduzimanja i vraćanja roditeljskog prava sud odlučuje o oduzimanju i vraćanju roditeljskog prava kada je to zakonom propisano.
Postupak iz prethodnog stava je hitan.
Član 87.
Postupak za oduzimanje i vraćanje roditeljskog prava pokreće se na prijedlog roditelja, odnosno usvojitelja koji ima roditeljsko pravo ili organa starateljstva, a postupak za vraćanje roditeljskog prava pokreće se i na prijedlog roditelja kome je bilo oduzeto to pravo.
Član 88.
Ako postupak nije pokrenut na prijedlog organa starateljstva, sud će bez odlaganja obavijestiti ovaj organ o pokretanju postupka i pozvati ga da učestvuje u postupku. Član 89.
Sud će po službenoj dužnosti utvrditi sve činjenice koje su bitne za donošenje rješenja. Radi utvrđivanja bitnih činjenica, sud će održati ročište na koje će pozvati predlagatelja, organ starateljstva, oba roditelja i staratelja osobe čijem se roditelju oduzima, odnosno vraća roditeljsko pravo.
Sud je obavezan saslušati roditelje, a maloljetnik se saslušava samo kada je to neophodno i nije štetno za njegovo duševno zdravlje.
Pri donošenju rješenja o oduzimanju i vraćanju roditeljskog prava, sud će uzeti u obzir i želje maloljetnika, ako je sposoban da ih izrazi.
27. U Konvenciji o pravima djeteta iz 1989. godine relevantne odredbe glase:
Član 1.
Za potrebe ove konvencije, dijete je ljudsko biće koje nije navršilo osamnaest godina života, ako se, na osnovu odnosnog zakona, punoljetstvo ne stječe ranije.
Član 3.
1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta. Bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.
2. Države članice obavezuju se djetetu osigurati takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i preduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.
Član 9.
1. Države-potpisnice će se pobrinuti da dijete ne bude protiv svoje volje odvojeno od svojih roditelja, osim kada nadležne vlasti koje podliježu sudskom ispitivanju odluče, u skladu sa odgovarajućim zakonima i procedurama, da je takvo odvajanje potrebno u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti potrebna u određenim slučajevima kao što su zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od roditelja, ili gdje roditelji žive odvojeno i mora se donijeti odluka o djetetovom mjestu stanovanja .
2. U bilo kakvim postupcima koji proizilaze iz stava 1. ovog člana, sve zainteresirane strane će dobiti priliku da učestvuju u postupku i izraze svoje poglede.
3. Države-potpisnice će poštovati pravo djeteta koje je odvojeno od jednog ili oba roditelja da održava lične veze i neposredni dodir s oba roditelja redovno, osim kada je to suprotno interesima djeteta.
Član 19.
Države članice preduzimaju sve odgovarajuće zakonske, administrativne, socijalne i obrazovne mjere radi zaštite djeteta od svih oblika fizičkog ili mentalnog nasilja, povreda ili zloupotrebe, zanemarivanja ili nemarnog odnosa, maltretiranja ili eksploatacije, uključujući i seksualnu zloupotrebu, dok je na brizi kod roditelja, zakonskih zastupnika ili nekog drugog lica kome je povjerena briga o djetetu.
Član 27.
Države-potpisnice priznaju pravo svakog djeteta na životni standard koji odgovara djetetovom fizičkom, mentalnom, duhovnom, moralnom i društvenom razvitku.
Roditelj(i) ili drugi odgovorni za dijete imaju prvenstvenu odgovornost da osiguraju, u okviru svojih sposobnosti i finansijskih mogućnosti, uvjete života potrebne za djetetov razvitak.
VI. Pravni argumenti izneseni na sjednici
a) Argumenti prema kojima osporene presude Okružnog i Osnovnog suda nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom
28. Prema iznesenim stavovima, odlukama redovnih sudova na osnovu kojih je apelantu oduzeto roditeljsko pravo povrijeđeno je apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Naime, redovni sudovi nisu proveli dokaze na osnovu kojih bi sa sigurnošću mogli utvrditi odlučne činjenice, niti su dali odgovarajuće obrazloženje svojih odluka u ovom pravcu kako u pogledu izdržavanja djeteta, tako i u pogledu provođenja psihičkog nasilja nad djetetom. Konstatirano je da je za izricanje mjere oduzimanja roditeljskog prava potrebno utvrditi da roditelji svjesno „loše“ postupaju, odnosno da propuštaju da se brinu o potrebama djece kada imaju mogućnosti da zadovolje sve potrebe djece. Međutim, redovni sudovi nisu proveli dokaze na osnovu kojih bi utvrditi apelantove sposobnosti, odnosno finansijske mogućnosti da izdržava dijete, odnosno da je bilo potrebno provođenje dokaza na ovu okolnost (da li je apelant radio, u kojem periodu, da li je otpušten, da li je tražio posao, odnosno da li je njegova imovinska situacija takva da je mogao doprinositi izdržavanju djeteta). Dalje je konstatirano da nisu provedeni dokazi niti u odnosu na utvrđivanje provođenja psihičkog nasilja nad djetetom. Naime, većina dokaza odnosila na utvrđivanje činjenice o poremećenim odnosima između apelanta i predlagateljice, a ne na utvrđivanje činjenice kakav je odnos apelanta i djeteta kada su sami, odnosno što se događa kada nije prisutna predlagateljica. Dalje je konstatirano da nisu preduzimane sve mjere kako dijete ne bi bilo odvojeno od apelanta protiv njegove volje, odnosno nije utvrđeno kakav je uopće njihov odnos, a da bi se navedeno moglo utvrditi, potrebno je, između ostalog, upravo ono na što nalaz vještaka ukazuje „opservirati komunikaciju djeteta sa roditeljima pojedinačno i sa roditeljskim parom i djetetom najmanje tri puta“. Dakle, provođeni su dokazi na okolnosti poremećenih odnosa apelanta i predlagateljice, a ne dokazi na osnovu kojih bi se moglo dokazati psihičko nasilje nad djetetom. Konstatirano je da se ne spori da su očito poremećeni odnosi između apelanta i predlagateljice, jer su protiv apelanta, predlagateljice i njene majke vođeni i krivični postupci. Pošto se radi o najrigoroznijoj mjeri u ovoj oblasti, u kojoj je više nego inače potrebna zaštita od proizvoljnog miješenja u ovo pravo, izneseno je da sve navedeno ukazuje da je odlukama redovnih sudova povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
b) Argumenti prema kojima su osporene presude Okružnog i Osnovnog suda u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom
29. Međutim, suprotno navedenim stajalištima, izneseni su stavovi da nema povrede prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zato što odluke redovnih sudova daju dovoljno jasno obrazloženje u pogledu razloga za oduzimanje roditeljskog prava, tj. da sadrže odgovore na suštinsko pitanje zašto je apelantu oduzeto roditeljsko pravo. Naime, jasno je da apelant više godina od kada mu je utvrđena obaveza, ne doprinosi izdržavanju, da utvrđeni iznos od 100,00 KM nije iznos koji nije moguće osigurati, te da je navedeno nedopustivo, odnosno da je grubo zanemario svoju roditeljsku dužnost. Dalje, jasno je da presude ukazuju da je čak u prostorijama Centra došlo do fizičkog obračuna između apelanta, predlagateljice i njene majke, da je dijete izjavilo da ga otac tuče i da ga se boji, da je odluka o oduzimanju roditeljskog prava, između ostalog, zasnovana i na nalazu vještaka iz kojeg proizlazi da postoji opasnost za ispoljavanje psihopatologije kod djeteta ukoliko se i dalje nastavi nasilna komunikacija. Konstatirano je da je za procjenu oduzimanja roditeljskog prava potrebno „opservirati komunikaciju djeteta sa roditeljima pojedinačno i sa roditeljskim parom i djetetom najmanje tri puta“. Međutim, teško se može prihvatiti da apelant kojem je u interesu da mu se ne oduzme roditeljsko pravo nije mogao osigurati potrebna sredstva za odlazak na Kliniku za psihijatriju. Izneseno je da nije izvršena navedena opservacija, jer je očito da je apelant izbjegavao ovaj pregled, navodeći da nije imao novca. Uostalom, relevantne odredbe Porodičnog zakona propisuju mogućnost vraćanja roditeljskog prava kada prestanu razlozi zbog kojih je oduzeto. Konstatirano je da Ustavni sud nije sud četvrte instance koji ima nadležnost nalagati redovnim sudovima kako treba da provode dokaze na osnovu kojih će utvrđivati činjenično stanje, odnosno navedenim postupanjem bi izašao iz okvira svoje nadležnosti. Izneseno je da odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
c) Donošenje odluke
30. Imajući u vidu da je u radu i odlučivanju u ovom predmetu učestvovalo osam sudija, jer jedan sudija nije izabran, te da ni za jedan prijedlog odluke nije identično glasalo pet sudija, Ustavni sud je na konkretan slučaj primijenio član 40. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, kojim je regulirano:
3. Izuzetno, kada u plenarnoj sjednici u donošenju odluke učestvuje manje od ukupnog broja od devet sudija, i to zbog razloga navedenih u članu 93. stav 1. ili članu 90. stav 6. ovih pravila, kao i kada nisu izabrane sve sudije, ili kada je sudija/sudije u dužem periodu, zbog bolesti, spriječen da vrši svoju funkciju, ukoliko najmanje pet sudija ne glasa identično o prijedlogu odluke o zahtjevu/apelaciji, smatra se da je donesena odluka kojom se zahtjev/apelacija odbija.
4. Obrazloženje Odluke iz stava 3. ovog člana sadrži navode o svim pravnim stavovima koji su izneseni na sjednici.
31. Zbog navedenih razloga, u skladu s članom 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda, smatra se da je apelacija odbijena. U skladu sa članom 40. stav 4. Pravila Ustavnog suda, ova odluka sadrži sve pravne stavove koji su izneseni na sjednici Ustavnog suda prilikom rasprave o ovom predmetu.
VII. Zaključak
32. Budući da ni za jedan prijedlog odluke nije identično glasalo najmanje pet sudija, smatra se da je odbijena apelacija podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 V 005937 09 Gž od 29. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 V 005937 07 V od 19. marta 2009. godine.
33. Na osnovu člana 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović