Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1048/09 („Agrooprema“ d.o.o. Gradiška)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1048/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-1048/09, rješavajući zahtjev „Agrooprema“ d.o.o. Gradiška za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „Agrooprema“ d.o.o. Gradiška za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „Agrooprema“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rade Čulibrk, advokat iz Banja Luke podnio je 9. aprila 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 807 od 5. marta 2009. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud)broj 011-0-Gž-08-000 315 od 29. aprila 2008. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 315 od 29. aprila 2008. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji. Apelant je urgirao donošenje odluke 11. juna 2010. godine. Prvobitno angažovani advokat za zastupanje apelanta, Valentina Stanić je 19. maja 2010. godine obavijestila Ustavni sud da više ne zastupa apelanta, a apelant je obavijestio Ustavni sud 25. januara 2010. godine da je angažovao advokata Rada Čulibrka.
2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-07-000 055 od 10. decembra 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja Ljubiše Ercega (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da sud obaveže apelanta da tužitelju vrati plaćenu prekomjernu kaparu u iznosu od 22.000,00 KM sa pripadajućom zateznom kamatom počev od zaključenja kupoprodajnog ugovora do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.560,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant vlasnik teretnog vozila „Volvo“ koje je ugovorom o kupoprodaji, koji su stranke zaključile 24. maja 2005. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) prodao tužitelju. Nadalje, je navedeno da je iz predmetnog ugovora sud utvrdio da je kupoprodajna cijena vozila 80.000,00 KM a da je članom 3. ugovora tužitelj obavezan da apelantu na ime kapare isplati iznos od 30.000,00 KM do 31. maja 2005. godine, dok će ostatak iznosa kupoprodajne cijene od 50.000,00 KM isplatiti do 31. decembra 2005. godine. Navedeno je da su predmetnim ugovorom predviđene posljedice neispunjena obaveza (u članu 3. stav 2.) na način da će se ugovor, ukoliko tužitelj prekorači rok isplate za ostatak kupoprodajne cijene, smatrati raskinutim te da je u tom slučaju tužitelj obavezan vratiti vozilo, dok apelant ima pravo zadržati kaparu. Osnovni sud je naveo da su uslovi zaključenja ugovora potvrđeni i izjavama stranaka (iako je tužilac rekao da se ne sjeća svih članova ugovora). S obzirom na navedeno sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, jer je za nezaključenje ugovora on odgovoran te da stoga apelantu pripada pravo iz člana 80. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno pravo izbora. Apelant je svoje pravo iskoristio tako što je tražio kamion i zadržao kaparu, kako je i regulisano predmetnim ugovorom. Osnovni sud je naveo da je članom 80. stav 4. ZOO regulisano pravo da zainteresovana strana od suda traži vraćanje prekomjerno date kapare, međutim imajući u vidu utvrđene činjenice sud je zaključio da tužitelju to pravo ne pripada jer je i u vrijeme zaključenja ugovora mogao da ugovori na ime kapare iznos u skladu sa svojim mogućnostima. Osnovni sud je takođe naveo da tužitelja niko nije natjerao da pristane na iznos od 30.000,00 KM na ime kapare, kao i da se obaveže da ostatak duga plati do 31. decembra 2005. godine, kada je znao da mu isplata zavisi od kredita koji je odobren u januaru 2006. godine. Osnovni sud je ocijenio navode tužitelja odnosno njegov zahtjev za povrat prekomjerne kapare kao neosnovan, jer niti jednom zakonskom odredbom nije propisan iznos davanja na ime kapare. Takođe, sud se pozvao na odredbu člana 79. stav 1. ZOO te našao da je iznos od 30.000,00 KM jasno dat od strane tužioca apelantu na ime kapare.
4. Okružni sud je, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Osnovnog suda broj 072-0-P-07-000 055 od 10. decembra 2007. godine, donio presudu broj 011-0-Gž-08-000 315 od 29. aprila 2008. godine kojom je žalbu tužitelja djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanta da tužitelju vrati plaćenu prekomjernu kaparu u iznosu od 21.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. januara 2006. godine do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.239,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. aprila 2008. godine do isplate, sve u roku od 30 dana.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je naveo da je kapara tradicionalno poznata ustanova ugovornog prava koja se pojavljuje u praksi ostvarujući nekoliko funkcija. Prema mišljenju Okružnog suda kapara je prije svega znak da je ugovor zaključen, a zatim je kapara u funkciji ispunjenja obaveza nastalih ugovorom, s tim da predstavlja i djelomično ispunjenje obaveze. Okružni sud se pozvao na član 80. stav 1. ZOO ali je našao da kapatra u iznosu od 30.000,00 KM za cjelokupni iznos koji je trebao biti isplaćen od 80.000,000 KM nije u skladu sa sudskom praksom, prema kojoj je primjerena kapara u iznosu od 10 % od ugovorene cijene. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 80. stav 4. ZOO prema kojoj zainteresovana strana ima pravo tražiti od suda da smanji pretjerano veliku kaparu. Okružni sud je zaključio da je dana kapara pretjerano visoka, te je tužiteljev zahtjev osnovan, a kako je apelant tvrdio da je na ime kapare dobio 29.000,00 KM, što tužitelj nije osporio, Okružni sud je obavezao apelanta da vrati 21.000,00 KM tužitelju (a ne 22.000,00 KM koliko je tražio), odnosno razliku između datog iznosa kapare i iznosa kapare u procentu 10% iznosa ugovorene kupoprodajne cijene (što iznosi 8.000,000 KM). Obrazlažući odluku o kamati Okružni sud je, pozivajući se na član 277. ZOO, obavezao apelanta da tužitelju isplati zakonsku zateznu kamatu „počev od 1. februara 2007. godine kada je tužitelj podnio tužbu i pozvao tuženog [apelanta] da mu vrati prekomjerno visoku kaparu“ (mada je u izreci presude navedeno da se kamata na glavni dug dosuđuje od 18. januara 2006. godine)
6. Protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 315 od 29. aprila 2008. godine apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-08-000 807 od 5. marta 2009. godine, djelomično uvažio reviziju apelanta i drugostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati na glavno potraživanje, na način da je odlučio da se kamata dosuđuje od 1. februara 2007. godine do isplate. U ostalom dijelu revizija je odbijena.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da polazeći od činjenica koje je utvrdio prvostepeni sud Okružni sud pravilno odlučio kada je udovoljio tužbenom zahtjevu te je ocijenio neosnovanim revizioni prigovor apelanta o pogrešnoj primjeni prava. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju ugovorena kapara prelazi iznos od 37,5% ugovorene cijene te ukoliko bi se tako ugovorena kapara prihvatila kao rezultat slobodne volje odnosno da nema mjesta njenom snižavanju, kako apelant tvrdi, onda se gubi smisao kapare. Vrhovni sud je naveo da ovo pogotovo proizilazi iz člana 3. stav 2. predmetnog ugovora po kojem kapara predstavlja znak zaključenja ugovora. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim njeno snižavanje na 10% od ukupno ugovorene cijene što je uobičajeno za ovo područje. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je apelant u skladu sa članom 80. stav 1. ZOO i člana 132. stav 1. ZOO, imao mogućnost zahtijevati naknadu ukoliko mu je nanijeta šteta krivnjom tužitelja zbog raskida ugovora. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizioni navod apelanta da je drugostepeni sud trebao zakazati raspravi i saslušati vještaka finansijske struke na okolnosti utvrđivanja realne visine kapare jer po ocjeni Vrhovnog suda nikakvo finansijsko vještačenje ne može dati odgovor na pitanje prekomjerno date kapare. Vrhovni sud je naveo da se ekonomija kao prirodna nauka bavi egzatnim pitanjima a ne pitanjima tradicije i običaja određenog područja pa vještak ne raspolaže konkretnim stručnim znanjima koja sudu nedostaju. Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda neusaglašena u pogledu dosuđene kamate u izreci i obrazloženju, te da je pravilno da se ista dosudi od dana presuđenja u skladu sa članom 277. ZOO od dana podnošenja tužbe (kako je u obrazloženju naveo Okružni sud, ali je u dipozitivu drugostepen presude pogriješio) te je u tom dijelu preinačio drugostepenu presudu.
8. Tužitelj je pokrenuo postupak izvršenja. Osnovni sud je donio rješenje kojim se dozvoljava izvršenje pravosnažne presude broj I 003775 08 I, od 21. januara 2009. godine. Protiv rješenja o dozvoli izvršenja apelant je izjavio prigovor. Apelant nije obavijestio Ustavni sud da li je odlučeno po prigovoru.
9. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant smatra da su sudovi u osporenim odlukama proizvoljno utvrdili činjenično stanje i arbitrarno primijenili materijalno pravo i pravila postupka. Apelant navodi niz neprijatnosti koje je imao sa tužiteljem. Apelant je tražio da sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje pravosnažne presude jer bi njenim izvršenjem bili blokirani svi transakcijski računi apelanta (za koje navodi da su već blokirani od donošenja rješenja o izvršenju), te bi bilo dovedeno u pitanje njegovo poslovanje. Osim toga, obzirom na poljoprivrednu djelatnost apelanta dovelo bi se u pitanje poslovanje svih lica koje posluju sa apelantom u uvezanom lancu poljoprivredne proizvodnje kao strateške grane na području Lijevča polja i šire. Apelant ističe da ima dosta poslovnih kontakata u zemlji i inostranstvu, u prilog čemu je dostavio fakture nekih dobavljača, pa smatra da bi izvršenje štetno uticalo na njegovo poslovanje u svakom smislu.
10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da navodi apelanta da su mu blokirani računi zbog izvršenja pravosnažne presude, te da bi se izvršenjem dovelo u pitanje njegovo dalje poslovanje, kao i lica sa kojim posluje, nisu dovoljni da Ustavni sud donese odluku kojom sprečava izvršenje pravosnažne presude. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović