Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1091/09 (A. D.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1091/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine u predmetu broj AP 1091/09, rješavajući zahtjev Aziza Dizdarevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Aziza Dizdarevića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Aziz Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orčeve Luke, Općina Velika Kladuša, kojeg zastupa advokat Fahrija Karkin, iz Sarajeva, podnio je 10. aprila 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KŽ-05/03 od 11. decembra 2008. godine i presude Suda BiH broj X-K-05/03 od 4. februara 2008. godine. Apelant je također u apelaciji postavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Suda BiH broj X-K-05/03 od 4. februara 2008. godine apelant je sa optuženim M. T. oglašen krivim za počinjeno krivično djelo krijumčarenja osoba iz člana 189. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), te su apelant i M.T. osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po tri godine i novčanu kaznu u iznosu od po 10.000,00 KM.

3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je u toku postupka na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant, na osnovu ranijeg dogovora sa njemu poznatim osobama, u cilju sticanja finansijske dobiti ilegalno prebacio grupu kineskih državljana. Naime, kako je navedeno u presudi, apelant i drugi saučesnici su početkom aprila 2005. godine dogovorili prihvat grupe od 22 kineska državljanina na njima poznatoj lokaciji, nakon što je ta grupa stigla u BiH na legalan način preko Međunarodnog aerodroma Sarajevo na dan 3. i 4. aprila 2005. godine. Nakon što je A. A. preuzeo 12 kineskih državljana i odlučio da ih zadrži, on ih je sakrio u svojoj kući i drugim nepoznatim lokacijama. On je angažovao lice Z. da mu pomogne da ih proda radi sticanja nezakonite dobiti. Nakon toga i nakon što su otkrili šta je uradio A. A, apelant i M. T. su tražili 12 nestalih kineskih državljana, unajmljujući vozača i druge osobe da ih traže i ispitujući S. K. gdje se oni nalaze. Apelant je 13. aprila 2005. godine je nazvao telefonom gore navedeno lice Z. iz Republike Srbije da prenese poruku A. A. da oslobodi 12 kineskih državljana iz zatočeništva ili će biti loših posledica. Međutim, napori optuženog A. A. i M. T. da ih pronađu bili su uzaludni.

4. Tokom krivičnog postupka izvedeni su dokazi optužbe kao i oni koje je predložila odbrana. Pored saslušanja velikog broja svjedoka optužbe i odbrane, na prijedlog Tužilaštva, Sud BiH je 14. juna 2007. godine preslušao CD audio snimke koji sadrže razgovore između lica koja se bave krijumčarenjem, a koji su relevantni za ovaj predmet. U pogledu korištenja ovih dokaza, Sud BiH je detaljno obrazložio zašto se ovi dokazi mogu koristiti kao dokazni materijal relevantan za konkretni krivični postupak, nalazeći ove dokaze potpuno objektivnim i uvjerljivim. Sud BiH navodi da je razmotrio sve dokaze u skladu sa zakonskim odredbama na način koji najviše ide u prilog pravičnom presuđenju u ovom predmetu, te u skladu sa načelom in dubio pro reo. Kako je zaključio Sud BiH, prilikom ocjene dokaza imao je u vidu i ostale izvedene dokaze tokom glavnog pretresa koji su prihvaćeni u skladu sa članom 15. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH). Međutim, iako je u spis uvršten veliki broj dokaza, Sud BiH se nije oslanjao na one za koje je ocijenio da nisu pouzdani ili koje je smatrao irelevantnim za donošenje odluke. U tom smislu je obavljeno više razgovora sa D.T. koji je na ovom predmetu radio u MUP-u Srbije u sprovođenju istrage koja je vođena u Republici Srbiji, a u vezi presretnutih telefonskih razgovora. Sud je naveo da je van razumne sumnje dokazano da su u okviru ranije pomenute grupe u BiH ušla 22 kineska državljanina. Sud BiH je naveo da je jedan od ključnih dokaza u rasvjetljavanju krivičnopravnih radnji apelanta te događaja i okolnosti pod kojim su te radnje počinjene jeste svjedočenje S.K., lica koje je bilo direktni učesnik u organizaciji prebacivanja kineskih državljana. Od važnosti za dokazivanje činjenica u ovom predmetu, po ocjeni suda, bilo je i svjedočenje R. M, koji je takođe bio umješan u operaciju prebačaja pomenute grupe kineskih državljana u Republiku Hrvatsku. Konačno, na osnovu svih dokaza i svjedočenja u vezi pitanja prijema, predaje, smještaja i kretanja kineskih državljana, te organizacije prebacivanja u Republiku Hrvatsku, Sud BiH nalazi dokazanim da je apelant, zajedno sa saučesnikom M. T, svojim radnjama kao primarni organizatori, u smislu člana 189. stav 1. KZ BiH, stvorili uslove odnosno omogućili nelegalan prelazak državne granice ovih lica sa motivom koristoljublja. Prilikom utvrđivanja kazne zatvora, Sud BiH je na strani apelanta kao olakšavajuću okolnost cijenio životnu dob apelanta, kao i činjenicu da se radi o roditelju malodobne djece. Takođe, sud je imao u vidu i to da se optuženi ne vodi u krivičnoj evidenciji, kao i njegovo korektno držanje pred sudom. Od otežavajućih okolnosti sud je cijenio upornost u izvršenju krivično-pravne radnje, kao i broj lica koja su prokrijumčareni preko granice BiH, a sve radi sticanja imovinske koristi.

5. Presudom Suda BiH broj X-KŽ-05/03 od 11. decembra 2008. godine, odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH i apelanta. Apelant je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o krivično-pravnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi, sa prijedlogom da Apelaciono vijeće Suda BiH uvaži žalbu, ukine prvostepenu presudu i odredi pretres ili preinači prvostepenu presudu u odluci o kazni i optuženom izrekne uslovnu osudu bez novčane kazne i odluke o oduzimanju imovinske koristi. Vijeće Suda BiH je utvrdilo da nisu osnovani žalbeni prigovori apelanta da se pobijana presuda zasniva na dokazima na kojima se po odredbama ZKP BiH ne može zasnivati, čime je navodno učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1 tačka i) ZKP BiH. Ispitujući, u okviru pomenutih žalbenih prigovora, zakonitost navedenih dokaza Vijeće Suda BiH je imalo u vidu da su ove dokaze, po prethodnom zahtjevu Tužilaštva BiH, policijski organi Republike Srbije dostavili policijskim organima BiH. Činjenica da navedeni dokazi nisu u smislu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) dostavljeni iz Republike Srbije u Bosnu i Hercegovinu putem nadležnih Ministarstava obje države ili eventualno putem Interpola, po ocjeni suda, ne dovodi u pitanje zakonitost ovih dokaza u smislu člana 10. ZKP BiH. Apelaciono vijeće Suda BiH je takođe odbilo žalbeni prigovor apelanta da je u konkretnom predmetu prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 273. stav 2 ZKP BiH, jer je odlučio da se na glavnom pretresu pročitaju zapisnici o iskazima iz istrage svjedoka M. i S.D. Naime, iskazi ovih svjedoka, kako to navodi sud, ne predstavljaju jedine ili ključne dokaze na kojima se u odlučujućem dijelu zasniva prvostepena presuda, nego se iskazima ovih svjedoka samo potkrepljuju iskazi ostalih svjedoka koji su saslušani na glavnom pretresu. Navedeno je da Apelaciono vijeće nije utvrdilo nelogičnost i nekonzistentnost u iskazima ostalih svjedoka kada opisuju učešće apelanta u izvršenju radnje predmetnog krivičnog djela. Nadalje, u pogledu žalbenog navoda da je u konkretnom slučaju povrijeđen krivični zakon, Apelaciono vijeće je ocijenilo da u žalbi nisu navedeni bilo kakvi razlozi iz kojih se može zaključiti da je došlo do povrede krivičnog zakona. Nadalje je navedeno da je po ocjeni žalbenog vijeća prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio krivični zakon, kada je radnje izvršenja apelanta kvalifikovao kao krivično djelo krijumčarenja iz člana 189. KZ BiH. Apelaciono vijeće Suda BiH je utvrdilo da je prvostepeni sud navedenim olakšavajućim i otežavajućim okolnostima dao odgovarajući značaj tako da su iste u dovoljnoj mjeri došle do izražaja u izrečenoj kazni zatvora u trajanju od tri godine i novčanoj kazni kao sporednoj kazni u iznosu od 10.000,00 KM.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da se pobijane presude zasnivaju na dokazima na kojima se ne mogu zasnivati, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1 tačka i) ZKP BiH, a time i povreda prava na pravično suđenje. Navedeno je da je Sud BiH je osuđujuću presudu protiv apelanta u velikoj mjeri gradio na snimkama zabilježenih razgovora koje je on navodno obavljao telefonskim putem sa trećim licima, a koji razgovori su snimani po naredbi sudskih organa Republike Srbije. Apelant smatra da se radi o nezakonitim dokazima pribavljenim protivno odredbama Evropske konvencije i suprotno Ugovoru o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima između Bosne i Hercegovine i Republike Srbije kao i odredbama ZKP BiH. U toku krivičnog postupka su po apelantu učinjene i druge bitne povrede koje su uticale na zakonitost pobijanih presuda, kao što je povreda pravia in dubio pro reo. To se prvenstveno odnosi na dokazu vještačenjem glasa apelanta na snimcima upoređivanjem njegovog glasa koji je navodno zabilježen na predmetnim snimcima i snimcima nespornog glasa apelanta na suđenju. Apelant takođe prigovara i iskazima svjedoka M. i S. D. koje je sud uzeo kao validne, premda je u konkretnom slučaju nezakonito odstupljeno od načela neposrednog provođenja dokaza, čime je povrijeđena i jednakopravnost stranaka u postupku. Pobijanom prvostepenom presudom se, kako se navodi u apelaciji, van zahtjeva tužitelja apelantu izriče obaveza isplate imovinske koristi. Apelant zaključuje da okolnosti krivičnog dijela nisu istinito i potpuno utvrđeni, jer se odgovornost apelanta zasnivala na iskazima dva svjedoka S.K i R.M. Stoga je apelant predložio da Ustavni sud donese odluku kojom će se utvrditi povreda prava na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije. Obrazlažući zahtjev za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je osuđen na kaznu zatvora te da bi nastavljanjem izdržavanja kazne zatvora prije konačne odluke po apelaciji bilo „nastavljeno kršenje ljudskih prava sa nesagledivim posljedicama, što bi dovelo i do nastanka štete koja se ne bi mogla nadoknaditi, niti na drugi način spriječiti.“ Stoga apelant zahtijeva donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio prekid izvršenja kazne zatvora apelantu po pravomoćnoj presudi Suda BiH broj X-K-05/03 od 4. februara 2008. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH po ovoj apelaciji.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera –prečišćen tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 12/10) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 131-135). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koju je imao na raspolaganju prema navedenim zakonskim odredbama.

10. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere ne nudi posebno obrazloženje ili dokaze, pa proizilazi da apelant smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje na koje je u apelaciji ukazao, a koje pravo se tiče merituma predmeta, predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1091/09 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio