Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1129/10 (B. D.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1129/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1129/10, rješavajući zahtjev Bože Drinića i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Bože Drinića, Bogdana Drinića, Mire Kostadinović i Jasminka Kostadinovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Božo Drinić (u daljnjem tekstu. prvoapelant) i Bogdan Drinić, Mira Kostadinović i Jasminko Kostadinović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Gradiške, koje zastupa Miroslav Drinić advokat iz Gradiške, podnijeli su, 30. marta 2010. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 003862 09 Gž od 28. januara 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 003862 07 P od 30. aprila 2009. godine. Prvoapelant i apelanti su također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja Osnovnog suda broj 72 0 P 003862 07 P od 30. aprila 2009. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 P 003862 07 P od 30. aprila 2009. godine, usvojena je tužba Dragiše Đakovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv prvoapelanta i Slavka Kostadinovića (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanata) te je utvrđeno da su prvoapelant i pravni prednik apelanata smetali tužitelja u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnina pobliže navedenih u stavu I dispozitiva rješenja. Stavom II dispozitiva rješenja naloženo je prvoapelantu i pravnom predniku apelanata da u roku od osam dana uklone postavljenu ogradu te se zabranjuje svako dalje ili slično smetanje posjeda tužitelja pod prijetnjom novčane kazne i obavezuju se prvoapelant i prednik apelanata da solidarno nadoknade troškove postupka tužitelju u iznosu od 1.792,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužitelja za pružanje posjedovne zaštite parcele k.č. broj 209/3 upisane u PL 185. k.o. Nova Topola. Prema činjeničnim navodima tužbe, kako je dalje istakao Osnovni sud, tužitelj je ometen u posjedu navedene parcele tako što su prvoapelant i pravni prednik apelanata 11. jula 2007. godine, između sporne parcele i parcele tužitelja k.č. broj 209/1 upisane u PL. 1176 k.o. Nova Topola, postavili žičanu ogradu i to granicom pristupnog puta k.č. broj 209/3 a kraj granične linije sa parcelom tužitelja k.č. broj 209/1 dužine od 25 m, visine od 1m fiksiranu za asfaltiranu podlogu željeznim stupčićima 0,04x0,04m. Odlučujući o navedenom tužbenom zahtjevu, ocjenom izvedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj koristio spornu parcelu kao pristup do svog objekta-supermarketa i da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvoapelanta i pravnog prednika apelanata. Naime, Osnovni sud je pojasnio da je pravni prednik apelanata angažovao preduzeće «Montaža inženjering» na postavljanju metalne ograde za šta je prvoapelant dao saglasnost pa je zaključio da je tužitelj ometen od strane prvoapelanta i pravnog prednika apelanata u posjedu sporne parcele. Prema mišljenju Osnovnog suda za navedeni zaključak nije od uticaja činjenica da su prvoapelant i pravni prednik apelanata za postavljanje navedene ograde pribavili urbanističku saglasnost a s obzirom da na temelju iste nisu ishodili odobrenje za građenje, čime nije isključena protivpravnost u postupanju prvoapelanta i pravnog prednika apelanata, pa je u smislu čl. 75. do 80. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 6/08, 36/90 i «Službeni glasnik RS» broj 38/03) udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja.
4. Odlučujući o žalbama koje su protiv prvostepenog rješenja izjavili tužitelj, prvoapelant i pravni prednik apelanata, Okružni sud je rješenjem broj 72 0 P 003862 09 Gž od 28. januara 2010. godine, žalbu tužitelja u cijelosti i žalbu prvoapelanta i pravnog prednika apelanata, djelomično uvažio, rješenje Osnovnog suda broj 72 0 P 003862 07 P od 30. aprila 2009. godine, ukinuo u dijelu odluke o troškovima postupka i u ovom dijelu predmet vratio na ponovni postupak. Žalbe prvoapelanta i pravnog prednika apelanata u ostalom dijelu su odbijene i označeno prvostepeno rješenje u dijelu odluke o glavnoj stvari potvrđeno.
5. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud u izvedenim dokazima (saslušanje svjedoka J.D, K.S, P.Z. i D.A te uvidom u ugovor od 9. novembra 2005. godine) a sa kojim dokazima je saglasan iskaz tužitelja, imao valjano uporište za zaključak da je tužitelj sve do 11. jula 2007. godine, bio u posjedu sporne parcele zajedno sa prvoapelantom i pravnim prednikom apelanata. Prvostepeni sud je na valjan način obrazložio zašto nije prihvaćen iskaz svjedoka G. R. a drugačiji zaključak u pogledu posjeda sporne parcele ne može proizilaziti iz službene zabilješke Policijske stanice od 23. jula 2007. godine jer se iz iste jedino može zaključiti da je između stranaka 11. jula 2007. godine, došlo do sukoba vezano za postavljanje sporne ograde. Okružni sud je dalje istakao da ne stoje žalbeni navodi da izvedenim dokazima nije utvrđeno da su prvoapelant i pravni prednik apelanata postavljali spornu ogradu jer iz iskaza pravnog prednika apelanata koji je dao u svojstvu parnične stranke proizilazi drugačije, pa je i pravilan zaključak prvostepenog suda da je pravni prednik apelanata za postavljanje sporne ograde angažovao radnike preduzeće «Montaža inženjering» a uz suglasnost prvoapelanta kao vlasnika sporne parcele. Okružni sud je dalje istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je ponašanje prvoapelanta i pravnog prednika apelanata protivpravno bez obzira na nesporno pribavljenu urbanističku suglasnost za postavljanje ograde obzirom da nije bila pribavljena građevinska dozvola. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud ocjenom svih izvedenih dokaza pravilno utvrdio da je tužitelj bio u suposjedu sporne parcele i da je 11. jula 2007. godine, u suposjedu dotadašnjeg načina korištenja parcele ometen od strane prvoapelanta i pravnog prednika apelanata tako što su između sporne parcele i parcele tužitelja postavili žičanu ogradu (označenu na skici vještaka geometra od 5. decembra 2008. godine) pa kako je tužba podnesena u okviru zakonskog roka iz člana 77. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima to je pravilno tužitelju u smislu čl. 75. i 79. navedenog zakona pružena posjedovna zaštita.
6. Prvoapelant i apelanti smatraju da im je rješenjima redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i da im je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U okviru kršenja prava na pravično suđenje i imovinu navode očigledno pogrešnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Istakli su da je sud pružio posjedovnu zaštitu osobi koja nikada nije bila u mirnom i faktičkom posjedu parcele k.č. 209/3 koja je isključivo vlasništvo pravnog prednika apelanata. Navedena parcela nije nikada služila za prilaz objektu tužitelja a činjenica zajedničkog asfaltiranja površine koja obuhvata posjed zemljišta-vlasništvo tužitelja i djelomično površinu parcele k.č. 209/3 ne znači da je tužitelj bio u suposjedu te parcele. Ograda za koju tužitelj tvrdi da ga je smetala u prilazu njegovom objektu je postavljena u skladu sa izdatom urbanističkom saglasnošću nadležnog organa, dakle na osnovu odluke nadležnog organa, te nema samovlašća niti protivpravnosti u radnji postavljanja predmetne ograde na k.č. 209/3. Prvoapelant i apelanti su istakli da upotreba prilaza od strane tužitelja, a kako to dozvoljava sud, znači da taj prilaz privatnoj imovini se pretvara u javnu površinu na kojoj je moguće da se parkiraju vozila za istovar robe, parkiraju vozila od strane trećih lica koja dolaze u kafić i supermarket pa su na taj način trajno ograničeni u privatnoj svojini bez opravdane svrhe.
7. U zahtjev za donošenje privremene mjere prvoapelant i apelanti su istakli da bi uklanjanjem postavljene ograde za njih imalo posebno štetne posljedice materijalne prirode jer uklanjanje ograde podrazumijeva obezbjeđene finansijskih sredstava. Također su istakli da bi uklanjanje ograde imalo i psihičke posljedice a što se ogleda u trpljenju korištenja njihove privatne imovine od strane tužitelja i trećih lica koji dolaze u njegove prodajne objekte, zaustavljanje teretnih vozila, slaganje gajbi i praznih flaša na tom prostoru, čime bi se onemogućio prilaz kući. Istakli su da «ovako postavljena ograda ne dozvoljava takvo ponašanje te njeno zadržavanje bi značilo određenu sigurnost i zaštitu».
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da prvoapelant i apelanti nisu ponudili takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev prvoapelanta i apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović