Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-134/11 (A. L. i S. A.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-134/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 134/11, rješavajući zahtjev Amira Lošića i Sanele Antolović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Amira Lošića i Sanele Antolović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Amir Lošić i Sanela Antolović (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su, 9. januara 2011. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0-P-001540 09 Rev od 2. decembra 2010. godine. Apelanti su također podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje navedene presude do donošenja odluke o apelaciji. Apelanti su 23. februara 2011. godine ponovo podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere.
2. Presudom Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0-P-001540 05 od 31. decembra 2007. godine obavezani su Opština Brod (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Republika Srpska (u daljnjem tekstu: drugotužena) da apelantima sagrade porodičnu kuću sa karakteristikama i na parceli u vlasništvu apelanata pobliže označenim u dispozitivu presude, ili da isplate apelantima iznos od 29.221,00 KM na ime naknade imovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. maja 1998. godine do isplate, kao i da naknade apelantima troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da su apelanti do izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini živjeli i koristili stambeni objekat u Bosanskom Brodu/Brodu, za koje traže naknadu materijalne štete, da je Sekretarijat za prostorno uređenje i stambene poslove prvotužene 18. maja 1998. godine donio Rješenje broj 07-111-33/15-98 o rušenju stambenog objekta vlasništvo apelanata, da je navedeni stambeni objekat bio sagrađen na označenoj parceli, da su ostaci materijala od porušenog objekta odvezeni na deponiju, a temelji uklonjeni i zemljište poravnato, da su apelanti, u vezi sa rušenjem stambenog objekta, podnijeli prijavu Domu za ljudska prava Bosne i Hercegovine, da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, Odlukom broj CH/00/5964 od 10. septembra 2004. godine utvrdila da je rušenjem objekta apelanata došlo do povrede prava na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, da je u istoj odluci naloženo drugotuženoj da apelantima isplati 10.000,00 KM za srušeni objekat (kuću) i po 3.000,00 KM za svakog od apelanata na ime kompenzacije za nemogućnost korištenja njihove imovine i za pretrpljenu nematerijalnu štetu. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbi čl. 37. i 43. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Sližbeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90 i «Službeni glasnik RS» broj 38/93, u daljnjem teksru:ZOSPO), čl. 154, 172 stav 1, 186, 187, 277, 388 i 399 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 29/78, 39/85 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» broj 17/93 do 74/04, u daljnjem tekstu. ZOO), Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude. Po shvatanju Osnovnog suda, prvotužena je nezakonitim radnjama nanijela materijalnu štetu apelantima u visini vrijednosti porušenog objekta, a ta nezakonitost se ogleda u tome da apelantima nije data mogućnost da učestvuju u upravnom postupku u kojem je doneseno rješenje da se objekat sruši. Naknada štete u iznosu od 29.221,00 KM dosuđena je na osnovu prihvatanja pismenog nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Prigovor tuženih u pogledu zastarjelosti, Osnovni sud je odbio pozivajući se na odredbe člana 388. ZOO, smatrajući da je podnošenjem prijeva Domu za ljudska prava Bosne i Hercegovine prekinut tok zastarjelosti potraživanja naknade štete iz člana 376. ZOO i da je ona počela iznova teći (član 392. stav 1. ZOO) 10. septembra 2004. godine kada je Komisija za ljudska prava donijela odluku po prijavi apelanata, pa da je stoga tužba od 5.oktobra 2005. godine blagovremeno podnijeta. Osnovni sud je također smatrao da nije osnovan prigovor presuđene stvar, jer se odlukom Komisije ne dosuđuje naknada materijalne štete za porušene objekte, već dosuđeni iznosi iz te odluke predstavljaju naknadu za povredu ljudskih prava apelanata.
4. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 p 001540 08 od 13. maja 2009. godine žalbe tuženih su djelimično uvažene i prvostepana presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na drugotuženu, dok je prvotužena obavezana isplatiti apelantima iznos od 29.221,00 KM na ime naknade materijalne štete sa zakonskim zateznim kamatama počev od 18. maja 1998. godine do isplate uz naknadu troškova postupak.
5. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da drugotužena ne može biti pasivno legitimisana u konkretnoj parnici, jer između njenih radnji ili propusta nema uzročne veze sa štetom koju su apelanti pretrpjeli rušenjem objekta. U pogledu obaveze prvotužene da sagradi porušeni objekat, Okružni sud je zaključio da je takva obaveza neizvršiva i da nema uporišta u odredbi člana 185. stav 1. ZOO. Okružni sud je smatrao da je pravilno utvrđeno pravo na isplatu naknade materijalne štete kao protuvrijednosti porušenog stambenog objekta, vlasništvo apelanata, kao i pravo na zateznu kamatu na dosuđeni iznos naknade počev od dana nastanka štete prema odredbi člana 186. i 277. ZOO.
6. Presuda Okružnog suda je u cijelosti izvršena i apelantima su isplaćeni dosuđeni iznosi u cijelosti.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 84 0 P 001540 09 Rev od 2. decembra 2010. godine uvažena je revizija tuženih, preinačena je presuda Okružnog suda tako što je žalba tužbenih uvažena i tužbeni zahtjev apelanata je odbijen u cijelosti. Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da nije zastupila zastara potraživanja. Vrhovni sud je istakao da su apelanti za nastupanje štete rušenjem saznali najkasnije 23. oktobra 2000. godine kada su podnijeli prijavu Domu za ljudska prava, upravo zbog rušenja kuće. Od tog momenta njima počinje teći trogodišnji subjektivni rok za isticanje zahtjeva za naknadu štete, saglasno odredbi člana 376. stav 1. ZOO koji je istekao 23. oktobra 2003. godine. Objektivni rok zastarjelosti od pet godina kojeg propisuje odredba člana 376. stav 2. ZOO počeo je teći danom izvršenja rješenja o rušenju kuće apelanata, tj. od 18. maja 1998. godine kada je kuća srušena. Da je kuća apelanata srušena tog datuma potvrđeno je iskazom svjedoka Zlate Lošić, majke apelanata, koju je telefonom nazvala koleginica i rekla joj da su došli bageri da se kuća ruši. Vrhovni sud je dalje istakao da se subjektivni rok zastarjelosti računa u okviru objektivnog roka od pet godina, pa imajući u vidu da je šteta nastala 18. maja 1998. godine, od dana podnošenja tužbe 5. oktobra 2005. godine protekao je objektivni rok od pet godina, te se zastara nije mogla računati primjenom subjektivnog roka iz člana 376. stav 1. ZOO. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, sve i kada bi se rok zastarjelosti računao primjenom subjektivnog roka od tri godine, prigovor zastarajelosti je osnovan s obzirom da je tužba podnesena prvostepenom sudu 5. oktobra 2005. godine. Okolnost podnošenja prijave o kršenju ljudskih prava Domu za ljudska prava 23. oktobra 2000. godine, po ocjeni Vrhovnog suda, nije radnja povjerioca pred sudom ili nadležnim organom preduzeta u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja, propisanog odredbom člana 388. ZOO. Naime, tom odredbom je propisano da se zastarijevanje prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarivanja potraživanja. Saglasno odredbi člana 2. Aneksa VI Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini nadležnost Doma za ljudska prava se proteže na utvrđivanje navodnih ili očiglednih povreda ljudskih prava i navodnu ili očiglednu diskriminaciju u uživanju tih prava (član 2. i 8. Aneksa VI). Ukoliko po provedenom postupku utvrdi postojanje povrede ljudskih prava ili diskriminacije u uživanju tih prava, donosi odluku koja sadrži korake koje će tužena strana preduzeti u ispravljanju povreda, a može sadržavati novčanu naknadu (član 11 Aneksa VI). Iz ovakve pravne prirode i nadležnosti Doma za ljudska prava Vrhovni sud je našao da to tijelo nije nadležni organ iz člana 388. ZOO, jer se pred njim ne utvrđuje i obezbjeđuje, niti ostvaruje potraživanje naknade štete, već se isključivo razmatra pitanje povrede ljudskih prava, uključujući mogući nalog za plaćanje novčane kompenzacije. S druge strane, odgovornost prvotužene za nastalu štetu je pravni osnov parnice za naknadu štete, o čemu se nije odlučivalo u postupku pred Domom za ljudska prava. U prilog ovom zaključku Vrhovni sud je istakao i činjenicu da se novčana kompenzacija koju je Dom za ljudska prava dodijelio apelantima odnosi na na rušenje kuće (10.000,00 KM) i na nemogućnost korištenja imovine i nematerijalnu štetu zbog kršenja prava (3.000,00 KM), a ne i na utvrđenje, obezbjeđenje ili ostvarivanje naknade štete. Kako dakle, Dom za ljudska prava nije nadležno tijelo iz člana 388. ZOO, to pokretanje postupka pred njim nema dejstvo prekida zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete. Usljed toga, donošenjem odluke Komisije za ljudska prava, po ocjeni Vrhovnog suda, rok zastarjelosti nije počeo teći iznova u smislu odredbe člana 392. stav 1. ZOO.
8. Na osnovu presude Vrhovnog suda prvotužena je 19. januara 2011. godine podnijela prijedlog za protivizvršenje radi povrata novčanih sredstava koja su apelantima isplaćena u postupku izvršenja presude Okružnog suda.
9. Apelanti se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u tome što je Vrhovni sud, po njihovom mišljenju, pogrešno primijenio odredbe ZOO kada je utvrdio da je nastupila zastarjelost njihovog potraživanja za naknadu štete koja im je pričinjena zbog rušenja njihove kuće. Apelanti prvobitno nisu posebno obrazlagali zahtjev za donošenje privremen mjere. U zahtjevu za donošenje privremene mjere od 23. februara 2011. godine su istakli da nisu u mogućnosti da vrate primljena novčana sredstva, a smatraju da ih nisu ni dužni vratititi. Pored toga navode da tražilac protivizvršenja predlaže da sud dozvoli pljenidbu nepokretnosti i drugih stvarnih prava, zbog čega mogu nastati štetne posljedice i mogu biti izazvati nesrazmjerni troškove za apelante.
10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“
11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanat za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović