Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1471/11 (D. M.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1471/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-1471/11, rješavajući zahtjev Davorina Milanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Davorina Milanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Davorin Milanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Zufer Pjano advokat iz Goražda, podnio je, 28. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 000796 10 Rev od 17. februara 2011. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud «stavio van snage presudu Vrhovnog suda» do donošenja odluke o apelaciji.

2. Apelant je Osnovnom sudu u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv Republike Srpske Ministarstva pravde-Kazneno popravnog zavoda Foča (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa. U tužbi je naveo da je protiv njega pokrenut disciplinski postupak radi navodne teže povrede radne dužnosti iz člana 3. stav 1. tačka 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik), nakon čega je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa. Budući da su tokom disciplinskog postupka načinjeni propusti koji su po apelantovom mišljenju takve prirode da rješenja o prestanku radnog odnosa čine ništavim, podnio je tužbu i zatražio da se navedena rješenja ponište u sudskom postupku.

3. Osnovni sud je presudom broj 94 0 P 000796 08 P od 10. aprila 2009. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnejm tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 000796 09 Gž od 14. aprila 2010. godine, poništio kao nezakonita rješenja tuženog od 8. oktobra i 22. novembra 2007. godine (prvostepeno i drugostepeno) i obavezao ga da apelanta vrati na radno mjesto i rasporedi na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa, kao i da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa počev od 8. oktobra 2007. godine pa do ponovnog vraćanja na rad. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je apelantu izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa i da je proglašen odgovornim jer je nesavjesno vršio svoju službu je od osuđenih lica G.R., Đ.N. i M.R. pozajmljivao novac u različitim iznosima. Među strankama je nesprno da je apelant radnik tuženog koji je obavljao poslove stražara za vanjsko obezbjeđenje. Nadalje je utvrđeno da, prema Pravilniku, disciplinska komisija donosi prijedlog odluke o disciplinskoj odgovornosti a da je u konkretnom slučaju ona donijela odluku, čime je po mišlejnju Osnovnog suda prejudicirala ishod postupka. Pored toga, Pravilnikom je propisano da se u toku disciplinskog postupka obavezno razmatra mišljenje Sindikale organizacije. Prvostepeni sud je ocijenio da je u konkretnoj situaciji došlo do formalno pravne nezakonitosti vođenja disciplinskog postupka i da je prvostepena disciplinska komisija odbila apelantov prijedlog za saslušanje svjedoka M.R. ne navodeći jasne razloge zbog kojih je to učinjeno. Što se tiče materijalno-pravnih nezakonitosti, kako je dalje navedeno, disciplinka mjera je nezakonita ako u njoj nedostaju podaci o vremenu, mjestu i načinu izvršenja povrede radne obaveze, krivici i uslovima za izricanje mjere. U izreci rješenja čije je poništenje apelant zatražio, nije utvrđena vinost apelanta odnosno njegova krivica, niti je na precizan način izdiferencirana radnja apelanta za svaki prekršaj posebno, zbog čega je izreka nejasna, nerazumljiva i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

4. Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 000796 09 Gž od 14. aprila 2010. godine prvostepena presuda je potvrđena, a razloge prvostepenog suda u cijelosti je kao svoje prihvatio Okružni sud.

5. Vrhovni sud je presudom broj 94 0 P 0'00796 10 Rev od 17. februara 2011. godine, reviziju tuženog usvojio, preinačio presudu Okružnog suda na način da je žalbu tuženog usvojio i preinačio presudu Osnovnog suda tako što je zahtjev apelanta za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i zahtjev za vraćanje na rad odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je ocijenio da je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku tuženi osnovano ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, kako je dalje obrazloženo, radnje koje je izvršio apelant tako što je više puta kao radnik tužene, u svojstvu stražara za vanjsko obezbjeđenje, od osuđenih lica posuđivao novac, nesumnjivo predstvljaju težu povredu radne obaveze propisanu odredbom člana 91. stav 1. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07; u daljnjem tekstu: ZOR) odnosno članom 3. stav 1. tačka 1. Pravilnika, koju je s obzirom na radno mjesto koje je obavljao i svojstvo lica od kojih je posuđivao novac, mogao učiniti samo s umišljajem. Također je po ocjeni Vrhovnog suda, osnovano revizijom ukazano na pravilnst discipinskog postupka koji je prethodio donošenju izrečene disciplinske mjere. Prije svega, kako je dalje navedeno, tužena je postupak pokrenula i provela u rokovima propisanim u odredbama čl. 47. i 48. Pravilnika u vezi sa odredbom člana 92. stav 1. ZOR-a. Činjenica da je prvostepena disciplinska komisija svoj prijedlog formulisala kao odluku kojom apelanta proglašava odgovornim za težu povredu radne obaveze nije povreda postupka koja bi izrečenu disciplinsku mjeru činila nezakonitom. Pravna shvatanja prvostepenog i drugostepenenog suda po mišljenju Vrhovnog suda nisu pravilna, jer je u odredbi člana 113. stav 1. tačka 1. ZOR-a propisano da poslodavac može dati otkaz ugovora o radu radniku ako on izvrši težu povredu radnih obaveza, a težom povredom se smatra svako ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca (član 91. stav 2. tačka

9. ZOR-a). Radi navedenog, kako je zaključio Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su morali cijeniti navedena rješenja kako u smislu Pravilnika tako i odredaba ZOR-a, a kako to u konkretnom slučaju nije učinjeno, materijalno pravo je pogrešno primijenjeno zbog čega je žalba tuženog usvojena i prvostepena presuda preinačena..

6. Apoelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnejm tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije i pravom na rad. Istakao je da je Vrhovni sud svoju presudu zasnivao na nezakonitoj ocjeni dokaza koji su izvedeni u toku prvostepenog postupka, a kao posljedica pogrešne ocjene dokaza pogrešno je primijenjeno materijalno pravo. U prijedlogu za donošenje privremene mjere, apelant je zatražio da se «presuda Vrhovnog suda stavi van snage» do donošenja konačne odluke o apelaciji.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži «stavljanje van snage» pravosnažne sudske odluke, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1471/11 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio