Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1476/10 (D. B.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1476/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1476/10, rješavajući zahtjev Dušanke Bjelošević za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Dušanke Bjelošević za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušanka Bjelošević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Stanara, podnijela je 23. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 000581 09 Gž od 9. marta 2010. godine. Apelantica je, takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio suprotnoj stranci iz predmetnog sudskog postupka da preduzima bilo kakve radnje pred redovnim sudom do donošenja odluke o apelaciji.
2. Apelantica je prvobitno zajedno sa Danicom Kitić podnijela tužbu Osnovnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Rade Janjića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi osporavanja valjanosti ugovora. U toku postupka apelantica i Danica Kitić su uredile tužbu na način da su na strani tužiteljica označile i Ljubicu Petković. Također u toku postupka su Danica Kitić i Ljubica Petković (u daljnjem tekstu: tužiteljice) precizirale tužbeni zahtjev te isti usmjerile na redukciju ugovora o poklonu
3. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 000581 08 P od 30. juna 2009. godine, u stavu prvom izreke, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Opštine Doboj (u daljnjem tekstu: Uprava) počinila povrede odredaba člana 75. Zakona o opštem upravnom postupku, da se utvrdi da je tuženi počinilac krivičnih djela iz čl. 172, 177. i 239. Krivičnog zakona Republike Srpske, da se poništi Ugovor o poklonu koji je zaključen 8. maja 2002. godine između tuženog i Milke Janjić kao i da se poništi rješenje Uprave te da se pokrene postupak poštenog nasljeđivanja po ostaviteljima Bošku Janjiću i Milki Janjić (tzv. presuda na osnovu odricanja). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. S druge strane, stavom drugim izreke presude je udovoljeno tužbenom zahtjevu ostale dvije tužiteljice na način da je utvrđeno da je Ugovorom o poklonu koji je zaključen 8. maja 2002. godine između tuženog i Milke Janjić povrijeđeno pravo ostale dvije tužiteljice na nužni nasljedni dio, te je slijedom toga utvrđeno da su ove tužiteljice suvlasnici sa dijelovima 1/6 na nekretninama koje predstavljaju zaostavštinu iza umrle Milke Janjić. Sud je također odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude prvostepeni sud je prvenstveno naveo hronologiju predmetnog postupka te istakao da se u odnosu na prvobitno podnesenu tužbu apelantica odrekla tužbenog zahtjeva iz kojih je razloga, primjenom odredbe člana 181. Zakona o parničnom postupku, odbio tužbeni zahtjev apelantice istaknut u prvobitno podnesenoj tužbi. Nasuprot tome, budući da tuženi nije sporio tužbeni zahtjev preostale dvije tužiteljice jer se isti odnosi na nužni nasljedni dio, sud je udovoljio preciziranom tužbenom zahtjevu tužiteljica.
4. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Rješenje broj 85 0 P 000581 09 Gž od 9. marta 2010. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka tako što je obavezao apelanticu da naknadi tuženom troškove postupka u iznosu od 3.848,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema rješenja, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelantica 18. avgusta 2008. godine podnijela predmetnu tužbu i da je tek nakon tri održana ročišta uredila tužbu, te da se na ročištu održanom 1. juna 2009. godine odrekla postavljenog tužbenog zahtjeva. Okružni sud je naveo da je neosporno da je tuženi imao troškove u toku postupka i to povodom davanja odgovora na tužbu i pristupanja na četiri ročišta, za koje radnje je angažovao punomoćnika. Takođe, Okružni sud je naveo da je neosporno da je te troškove prouzrokovala apelantica svojom krivicom jer je podnijela sudu neurednu tužbu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da je odredbama člana 388. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je stranka, koja je svojom krivicom prouzrokovala troškove, dužna te troškove naknaditi protivnoj stranci, bez obzira na ishod spora. Pored toga, Okružni sud je istakao da tuženom pripada pravo na naknadu troškova i u smislu odredaba člana 386. stav 1. ZPP, budući da je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen u cjelosti. S obzirom na to, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu presude shodno odredbama člana 397. st. 1. i 2. ZPP.
5. Apelantica se žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da u predmetnom sudskom postupku nije bila aktivno legitimisana, te smatra da nije odgovorna za nastale troškove postupka. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelantica je zatražila od Ustavnog suda da zabrani tuženom da preduzima bilo kakve radnje pred Osnovnim sudom do donošenja odluke o apelaciji (očigledno u vezi izvršenja odluke o troškovima postupka), ne obrazlažući posebno svoj zahtjev.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelantice tokom postupka koji je rezultirao osporenom odlukom, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelantica mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine, objavljene na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović