Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1656/11 (Ž. D.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1656/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1656/11, rješavajući zahtjev Željka Despota za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Željka Despota za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Despot (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Jablan, Laktaši, kojeg zastupa Vesna Rujević advokatica iz Banja Luke, podnio je 11. aprila 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 001713 10 Kž 2 od 19. januara 2011. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 001713 10 K 2 od 20. septembra 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izdržavanje kazne zatvora koja mu je izrečena presudom Kantonalnog suda a potvrđena presudom Vrhovnog suda, obustavio izvršenje ostalog dijela presude i naložio Vrhovnom sudu da apelantu predujmi novčana sredstva za odbranu a sve do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 001713 10 K 2 od 20. septembra 2010.

godine apelant je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo - ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina u koju je uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru počev od 18. marta. 2010. godine pa nadalje. Na osnovu odredbe iz člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBIH) oštećeni su sa imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Osim toga, na osnovu odredbe člana 202. stav 4. ZKP FBiH apelant je oslobođen snošenja troškova krivičnog postupka te je određeno da isti padaju na teret budžetskih sredstava tog suda.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku na osnovu provedenih dokaza koji su pobliže navedeni u presudi, između ostalog i iskaza apelanta koji je unakrsno i direktno ispitan, utvrđeno da je apelant bio pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vojska RS) te da je učestvovao u borbenim dejstvima prilikom, kako je i sam naveo, razbijanja barikade u selu Krasulje i da je tom prilikom bio ranjen te da se nakon ranjavanja nalazio u kući Ejuba Bajramović gdje mu je pružena odgovarajuća pomoć a potom da se nalazio na liječenju u Vojno medicinskom stacionaru u Banja Luci i to od 08. juna 1992.godine do 10. juna 1992.godine kada je premješten u Stacionar M.Stojanović. Utvrđeno je i da je u prvoj polovini augusta 1992. godine tokom rata u Bosni i Hercegovini u vrijeme oružanog sukoba između Armije RBiH i Vojske RS, kao pripadnik Vojske RS, suprotno odredbi iz člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. augusta 1949.godine, u cilju razrješenja okolnosti oko njegovog ranjavanja došao u naselje Krasulje općina Ključ i nakon što je pronašao civile Envera Bahtagića i Ejuba Bajramovića kod njihovih kuća, a koristeći prisutnost Mile Jokića i Bože Gavranovića koji su također bili pripadnici Vojske RS i koji su također bili uniformisani i naoružani, poveo Envera Behtagića i Ejuba Bajramovića, navodno, u Policijsku stanicu Ključ pa kad su došli do raskršća puteva koji vode prema selu Malbaše odnosno Duljkove Bare u blizini naselja Ramići općina Ključ naredio im da skrenu prema selu Malbaše, da bi odmah nakon toga u namjeri da ih liši života ispalio više kraćih rafala iz automatske puške prema njima zbog čega je Enver Bahtagić usljed povrede desne noge i lijeve lopatice a Ejub Bajramović usljed razorenja glave, na licu mjesta ubrzo umrli. Utvrđeno da su ubijeni u vrijeme smrti bili civili, da kod sebe nisu imali bilo kakvog oružja ili oruđa, da su bili u civilnoj odjeći i da su se nalazili kod svojih kuća dok je za apelanta utvrđeno da je bio u uniformi i naoružan automatskom puškom.

4. Nadalje, navedeno je da je posebno na osnovu uvida u zapisnik o uviđaju i ekshumaciji masovne grobnice „Crvena zemlja", zapisnika o obdukciji te na osnovu uvida u zapisnike o utvrđivanju identiteta i prepoznavanju leševa Envera Bahtagić i Ejuba Bajramovića i potom i na osnovu dodatnih iskaza svjedokinja poimenično navedenih u presudi, te dovodeći u vezu sve to sa izvodom iz matične knjige umrlih za navedena lica, Kantonalni sud sud zaključio da su oštećeni Enver Bahtagić i Ejub Bajramović smrtno stradali upravo na način kako je to opisano u presudi i to da je smrt nastala nasilno usljed povreda koje su zadobili ispaljenjem više hitaca u njihovom pravcu, što sve potvrđuje u svom nalazu sudski vještak.

5. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je u članu 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. augusta 1949.godine navedeno da: “u slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica svaka strana u sukobu biće dužna da primjenjuje bar slijedeće odredbe:1. prema osobama koje ne sudjeluju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe onesposobljene za borbu usljed bolesti, rane, lišenja slobode ili zbog bilo kojeg drugog uzroka, postupiće se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože. vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom mjerilu. U tom cilju zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu prema gore navedenim osobama između ostalih i slijedeći postupci: a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu naročito sve vrste ubojstva.“ Navedeno je i da je „odredba člana 3. zajednički član 3. Ženevske konvencije iz 1949.godine i načelna odredba koja predviđa primjenljivost Konvencije tokom trajanja neprijateljstva i karakter tih neprijateljstava uz određivanje svojstva zaštićenih osoba navodi minimum zabranjenih postupaka koji su se potpisnici Konvencije bar moraju pridržavati i obavezujuća je za sve strane u sukobu bilo unutarnjem ili međunarodnom, a bila je važeća za vrijeme rata i na mjestu događaja za koje se optuženi tereti. Kod tumačenja navedene odredbe jasno je da nije neophodno da počinitelj zna za ili da namjerava da krši međunarodne norme već je dovoljno da je samo počinjenje suprotno pravilima međunarodnog prava.“

6. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je oglasio apelanta krivim za krivično djelo

- ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. Pri tom je Kantonalni sud naveo da je apelantu izrečena navedena kazna jer je taj sud uvjerenja da je kažnjavanje ovom vremenskom kaznom nužno radi kazneno pravne zaštite i da se ne može očekivati kako bi manja kazna dovoljno utjecala na optuženog da više ne čini krivična djela. Kantonalni sud je obrazložio i da je odlučujući o vrsti i mjeri kazne cijenio sve okolnosti koje utječu na kaznu tako da je naročito cijenio stepen odgovornosti, pobude iz kojih je djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenih dobara kao i okolnosti pod kojima je djelo počinjeno te da, s tim u vezi, nije našao da bi postojale osobito olakšavajuće okolnosti pa je kaznu apelantu izrekao u okviru propisane kazne za navedeno krivično djelo. Kantonalni sud je naveo i da je naročito cijenio činjenicu da je krivično djelo za koje je apelant „oglašen krivim počinjeno sa direktnim umišljajem, dakle, nesumnjivim znanjem i htijenjem optuženog o karakteru njegovih radnji i nesumnjivim znanjem i htijenjem na posljedicu navedenih radnji tj. svjesno i voljno postupanje optuženog te da kod apelanta nije našao olakšavajuće okolnosti.“ Nadalje je navedeno „Imajući u vidu sve okolnosti ovaj sud zaključuje da izrečena kazna je u skladu sa težinom počinjenog krivičnog djela, stepenom kaznene odgovornosti okolnostima pod kojima je djelo počinjeno, motivu optuženog za počinjenje djela, te sud zaključuje da će se izrečenom kaznom u potpunosti moći ostvariti svrha kažnjavanja u smislu opće i posebne prevencije.“

7. Protiv navedene presude žalbe su Vrhovnom sudu izjavili i Kantonalno tužiteljstvo Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) i apelant. Vrhovni sud je donio presudu broj 01 0 K 001713 10 Kž 2 od 19. januara 2011. godine kojom je obje žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da su neosnovani žalbeni navodi apelantove braniteljice da je apelantu uskraćeno pravo na odbranu jer joj je sud uskratio mogućnosti da preduzme radnje u korist apelanta jer nije mogla pronaći svjedoke na koje joj je apelant ukazao iz razloga jer joj prvostepeni sud nije predujmio sredstava za odbranu apelanta. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da “iz spisa predmeta proizilazi, da je u vezi sa dokazima odbrane braniteljica optuženog Despot Željka, na glavnom pretresu održanom dana 14.06.2010. godine, u uvodnoj riječi navela da će predložiti grafološko vještačenje potpisa optuženog na izjavi od 15.augusta 1992. godine, kao i neuropsihijatrijsko vještačenje optuženog i to u vezi njegovog psihičkog stanja tempore criminis. Tada je u vezi eventualnih svjedoka odbrane izjavila, da joj je optuženi dao dva imena svjedoka, za koje nije uspjela obezbijediti njihove adrese, od kojih jedan svjedok živi u Sloveniji, a drugi u Banja Luci, ne navodeći pri tom njihova imena, niti na koje okolnosti bi odbrana predlagala saslušanje ovih svjedoka (strana 6.zapisnika). Na samom kraju toga glavnog pretresa braniteljica je izjavila da za sada samo najavljuje grafološko vještačenje, a koje će predložiti nakon što tužiteljstvo provede ovaj dokaz -izjavu optuženog. Na slijedećem glavnom pretresu od 07.07.2010. godine braniteljica optuženog je, na direktan poziv predsjednika vijeća da precizira prijedloge odbrane, izjavila, „da je našla sve svjedoke izuzev svjedoka iz Slovenije", pa će zato, kako je navela, predlagati samo grafološko vještačenje (strana 23. zapisnika). Tada je u vezi troškova vještačenja izjavila da od suda nije dobila sredstava za vještačenje, nakon čega joj je predsjednik vijeća objasnio da će troškove vještačenja snositi sud, kako propisuje i zakon, ukoliko sud prihvati njen prijedlog da se obavi to vještačenje, jer kako je naglasio predsjednik vijeća u ovoj fazi postupka sve troškove plača sud. Na glavnom pretresu održanom dana 08.09.2010. godine, kada je predsjednik vijeća, na početku pretresa, konstatovao da „odbrana nije dostavila bilo kakve prijedloge" (strana 3. zapisnika), braniteljica optuženog je predložila da se izvrši grafološko vještačenje ( strana 10. zapisnika), a na pitanje predsjednika vijeća ima li eventualno još nekih dokaznih prijedloga (strana 11.zapisnika), predložila je da se optuženi Despot Željko sasluša u svojstvu svjedoka i najavila da će uložiti u spis medicinsku dokumentaciju o liječenju optuženog u vrijeme predmetnih događaja, a u vezi svjedoka je istakla „ da ona i dalje radi na terenu, pa ako se vremenski uklopi", nakon čega je predsjednik vijeća upozorio da je optuženi u pritvoru i da se mora to uzeti u obzir i voditi predmet bez odugovlačenja tj. „promptno". Tada je braniteljica izjavila da će na slijedeći pretres (20.09.2010.godine) „dovesti jednog svjedoka ako bude zdravstveno dobar" ne navodeći ime tog svjedoka niti na koje okolnosti bi svjedočio (strana 12.zapisnika). Na glavnom pretresu održanom dana 20.09.2010. godine, iako je braniteljica optuženog, prvi put tokom višemjesečnog suđenja, spomenula imena eventualnih svjedoka i to Bore Ljubanića iz Ključa, Sadiković Dursuma iz Krasulja, a koji živi u Ljubljani i Stojković Dragana, nije predlagala njihovo saslušanje, a čak nije ni informativno navela zbog čega bi njihovi iskazi bili bitni za odbranu optuženog, odnosno na koje okolnosti bi svjedočili, već je samo konstatovala da njihove adrese nije pribavila, jer joj sud nije dao predujam za odbranu u ovom predmetu" ( strana 2. zapisnika), a isto je istakla i u završnoj rijeci na istom glavnom pretresu (strana 21. zapisnika). Dakle, polazeći od ovih nespornih konstatacija u zapisnicima o glavnom pretresu, jasno proizilazi da braniteljici optuženog nije bilo uskraćeno pravo da predlaže potrebne dokaze u korist optuženog, što braniteljica de facto nije učinila, pa tako prvostepeni sud nije bio niti u mogućnosti da odlučuje o tim prijedlozima. Pored toga iz istih zapisnika proizilazi da prvostepeni sud od braniteljice nije zahtijevao da ona obavještava svjedoke i pronalazi njihove adrese, a kada se braniteljica ponudila da će obezbjediti prisustvo svjedoka, ako bude zdravstveno sposoban, sud joj je to prihvatio, a sve u interesu neodugovlačenja postupka. Međutim, braniteljica sud nije obavjestila zbog čega taj svjedok nije pristupio na glavni pretres, pa čak ni o njegovom imenu, niti na koje okolnosti bi bio saslušavan. S takvim ravnanjem odbrane prvostepenom sudu je de facto bila uskraćena mogućnost da odlučuje o eventualnim prijedlozima odbrane, odnosno potrebi izvođenja novih dokaza, posebno i zbog činjenice da se braniteljica (prvi put je to učinila u žalbi) nije decidno izjasnila niti na koje okolnosti bi eventualno trebalo provoditi ove dokaze. Zbog toga, prvostepeni sud nije bio u prilici niti da razmatra da li se radi o relevantnim dokazima za predmet, odnosno da li su okolnosti, o kojim svjedoci imaju saznanja, a koje je braniteljica optuženog samo spomenula, značajne za predmet ili su nepotrebne, pa ovisno od toga da eventualno vijeće naloži izvođenje tih dokaza, pronađe njihove adrese i uputi im pozive. Zato je pozivanje braniteljice na neuplaćeni predujam, (uzgred je potrebno napomenuti da za to u spisu ne postoje dokazi, iako je to, kod ovakvog stanja stvari, potpuno irelevantno) kao razlog zbog čega odbrana nije mogla izvesti svoje dokaze potpuno neprihvatljivo. De facto je braniteljica svojim navodima u vezi eventualnog saslušavanja svjedoka dovodila prvostepeni sud u jednu neodređenu situaciju u kojoj je imao u vezi ovih dokaza „vezane ruke" sud, a ne odbrana kako je to neosnovano tvrdila braniteljica u završnoj riječi.“

8. Nadalje, u presudi je navedeno da je neprihvatljiv je i žalbeni prigovor da je prvostepeni sud postupio suprotno odredbi člana 254. stav 2. ZKP FBiH i tako zloupotrijebio pravo u postupku jer nije naložio saslušanje svjedoka poimenično navedenog u presudi pa da je tako uskratio apelantu pravo na provođenje dokaza koji bi mu išli u korist, a čime je, po mišljenju braniteljice, povrijeđeno i načelo pravičnosti postupka. S tim u vezi Vrhovni sud je obrazložio da nije jasno na osnovu čega braniteljica apelanta izvodi zaključak, da bi iskaz ovog svjedoka bio u korist apelanta jer ni iz izjavljene žalbe to nije vidljivo, pa je Vrhovni sud naveo da su ovakvi paušalni žalbeni navodi, kod činjenice da ovog svjedoka nije predlagala ni sama braniteljica apelanta bez ikakvog pravnog osnova i kao takvi se nisu mogli prihvatiti. Pri tom je Vrhovni sud naveo i da je bitna činjenica da je prvostepeni sud sve odlučujuće činjenice koje su se odnosile na sam čin odvođenja oštećenih Envera Bahtagića i Ejuba Bajramovića iz njihovih kuća (a kasnije i ubistva oštećenih) utvrdio na nedvosmislen način i to na osnovu iskaza više svjedoka očevidaca, a procesni zakon ne propisuje da je potrebno saslušati sve svjedoke očevidce, što bi se kao tendenciozan propust prvostepenog suda, na štetu apelanta, mogao računati samo u tom slučaju.

9. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi da prvostepeni sud presudu temelji na nezakonito pribavljenom dokazu - izjavi apelanta od 15. augusta 1992. godine, da ne daje razloge o odlučnim činjenicama odnosno razloge o provedenim dokazima na glavnom pretresu među kojima su i iskazi saslušanih svjedoka, kao i o materijalnim dokazima uloženim u spissnimka na CD-u jer ga prvostepeni sud nije niti reprodukovao na glavnom pretresu, a o njemu ne daje niti razloge u pobijanoj presudi, da ne daje razloge o zakonitosti preduzetih radnji kod Vojnog tužilaštva Banja Luka i Osnovnog javnog tužilaštva Ključ protiv apelanta. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da je prvostepeni sud za svoje činjenične i pravne zaključke dao jasne, ubjedljive i dovoljne razloge o odlučnim činjenicama, koje je kao osnovane prihvatio i Vrhovni sud. Prema obrazloženju Vrhovnog suda prvostepeni sud je u svojoj presudi obrazložio zbog čega svoje zaključke nije mogao temeljiti na izjavi od 15. augusta 1992. godine za koju je Tužiteljstvo tvrdilo da ju je dao apelant, a što je odbrana negirala, predlažući grafološko vještačenje potpisa na toj izjavi koji dokazni prijedlog je prvostepeni sud odbio kao nepotreban sa obrazloženjem, da takvu izjavu sud ne može prihvatiti kao validan dokaz jer nije data niti ovlaštenom licu ni ovlaštenom organu, pa je zaključeno da je iz tih razloga provođenje bilo kakvih dokaza u vezi te izjave nepotrebno iz čega proizlazi, kako to navodi Vrhovni sud, da prvostepeni sud svoju presudu nije ni zasnovao na ovoj izjavi.

10. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori da dokazi koji se nalaze na CD nisu bili provedeni i da u vezi s tim prvostepeni sud nije ni izvršio ocjenu dokaza, koji se odnose na masovnu grobnicu poznatu pod nazivom „Crvena zemlja II“ iz koje su, pored više drugih leševa, bili ekshumirani i posmrtni ostaci usmrćenih Envera Bahtagić i Ejuba Bajramović. Naime, u vezi ovog dokaza Vrhovni sud je obrazložio da je Tužiteljstvo uz CD priložilo i sve dokaze koji su snimljeni na tom CD-u i u pismenom obliku a koje je prvostepeni sud izveo na glavnom pretresu održanom dana 8. septembra 2010. godine i na koje odbrana, kako to proizilazi iz zapisnika o tom glavnom pretresu, nije imala nikakvih primjedbi niti je tražila posebnu reprodukciju toga CD-a uz izjavu da su odbrani bili dostupni ti materijalni dokazi Tužilaštva, da je izvršila uvid u iste i da nema primjedbi u vezi tih dokaza.

11. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni prigovori vezani za nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer iz osporene presude i stanja spisa proizlazi da je isto potpuno i pravilno utvrđeno. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je i taj sud, isto kao i prvostepeni, utvrdio „da iskazi svjedoka, na kojima se zasniva prvostepena presuda, čine jednu zaokruženu cjelinu, da se potpuno dopunjuju, da su u bitnom podudarni, a s obzirom da su potkrepljeni i objektivnim - materijalnim dokazima, posebno medicinskom dokumentacijom za oštećene, te nalazom i mišljenjem vještaka za sudsku medicinu dr. Mešić Pašalić Semire, su tako kvalitetni, jasni i dovoljni da se na osnovu njih izvede zaključak da se predmetni događaj desio na način opisanim u izreci prvostepene presude. Pri tome je potrebno naglasiti da u iskazima svjedoka, na kojima se zasniva pobijana presuda, nema nelogičnosti i kontradiktornosti, kako to neosnovano ističe braniteljica, naprotiv njihovi iskazi, su u bitnom saglasni. Zato se nije moglao prihvatiti, kao osnovan iskaz optuženog, da je predmetno krivično djelo počinio svjedok Jokić Mile. Dakle, po ocjeni ovoga suda, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio odredbe Krivičnog zakona. Pored toga u pogledu ovog žalbenog osnova, koji se odnosi na povredu Krivičnog zakona, braniteljica optuženog ne daje nikakve konkretne razloge, pa se u tom dijelu njena žalba nije ni mogla ispitati.“

12. Prema obrazloženju Vrhovnog suda neosnovani su i žalbeni navodi i Tužilaštva i odbrane vezani za visinu izrečene kazne kao i u vezi olakšavajućih i otežavajućih okolnosti koje su uzete u obzir prilikom izricanja kazne jer je Vrhovni sud utvrdio da je prvostepeni sud optuženom izrekao adekvatnu kaznu s kojom se može postići svrha kažnjavanja kako u pogledu generalne tako i specijalne prevencije i da je pri tom vodio računa o svim okolnostima vezanim za djelo i apelanta.

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava apelant vidi u povredi načela kontradiktornosti jer mu, prema njegovom mišljenju, sudovi nisu omogućili da se suprotstave navodima i tvrdnjama tužioca u pogledu istinitosti i validnosti uloženih i prihvaćenih dokaza jer su odbijeni prijedlozi odbrane za grafološko vještačenje potpisa na apelantovoj izjavi i zbog toga što sud braniteljici apelanta nije predujmio sredstva za njegovu odbranu čime je apelant onemogućen da dovede svjedoke koji bi svjedočili u njegovu korist a što je protivno odredbama ZKP FBiH. Apelant navodi i da niti sud niti tužilac tokom postupka nisu predložili ispitivanje svjedoka Neđe Maleševića čime su zloupotrijebili pravo budući da se dokazivanje pravno relevantnih činjenica pada na stranku koja ih tvrdi a ne na onog ko ih osporava te da je s tim u vezi nepravilna tvrdnja iz osporene drugostepene presude da je braniteljica apelanta trebala predložiti ispitivanje tog svjedoka čime je povrijeđeni princip in dubio pro reo.

14. Apelant navodi i da prvostepeni sud nije izvršio objektivnu ocjenu dokaza vezanih za lokalitet masovne grobnice čime je od krivičnog progona zaštitio Mileta Jokića (za kojeg je apelant tvrdio da je počinio konkretno krivično djelo) jer im je ta osoba trebala kao svjedok a ne kao saizvršilac. Također, apelant navodi da je nesporna činjenica da je sud prihvatio kado dokaz CD zapis sa čijim sadržajem prisutni na glavnom pretresu nisu upoznati a odbrani nije poznat ni do danas kao i da nije izvršena radnja prepoznavanja apelanta. Osim toga, apelant navodi da sudovi nisu odgovorili ni na pitanja vezana za Mileta Jokića za koja smatra da su bitni za postupak (njegovo bračno stanje, postojanje drugih svjedoka, njegovo kretanje i sl). Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Također apelant traži da Ustavni sud donese privremene mjere kojim će „prekinuti izdržavanje kazne zatvora“ po osporenim presudama „kao i izvršenje ostalog dijela presude do pravosnažnog okončanja ovog postupka“ te naloži Vrhovnom i Kantonalnom sudu da „predujme novčane troškove za odbranu apelanta“.

15. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

16. Apelant u konkretnom slučaju, kako proizilazi iz navoda apelacije, traži da Ustavni sud donese više privremenih mjera. U tom kontekstu apelant prvo traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojim će „prekinuti izdržavanje kazne zatvora“ po osporenim presudama „kao i izvršenje ostalog dijela presude do pravosnažnog okončanja ovog postupka“. U vezi sa ovim zahtjevom apelanta, Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanja kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu.

17. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

18. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo niti jedan konkretan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremenih mjera opravdano i neophodno radi sprječavanja nastanka nenadoknadivih štetnih posljedica koje se nikako ne bi mogle otkloniti, odnosno da su ta mjera neophodna u interesu postupka i stranaka u postupku. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali da je osporenim presudama povrijeđeno negovo pravo na pravično suđenje u krivičnom postupku. Međutim, apelant osim navoda da Ustavni sud treba da donese privremene mjere kojim bi do donošenja konačne odluke po apelaciji obustavio izvršenje dijela presuda koji se ne odnosi na izrečenu kaznu zatvora ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremenih mjera, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi ne donošenjem privremene mjera nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogla otkloniti, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere.

19. S druge strane vezano za apelantov zahtjev kojim traži da Ustavni sud naloži nadležnim sudovima da „predujme troškove za odbranu apelanta“, Ustavni sud ukazuje da se ovako postavljen zahtjev za donošenje privremene mjere implicira da su apelantovi navodi o povredi ustavnih prava osnovani te se u svojoj konačnici svodi na donošenje odluke o merituma predmeta, o kojem Ustavni sud u ovoj fazi postupka ne može odlučivati jer bi u suprotnom prejudicirao ishod postupka o apelaciji.

20. S obzirom na naprijed navedeno Ustavni sud smatra da navodi apelanta o kršenju ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere budući da Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremenih mjera cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije.

21. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant, dakle, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta nije dostavio argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za donošenje privremenih mjera koje je tražio.

22. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

23. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1656/11 (Ž. D.) | Sudska praksa | Aktio