Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1677/10 (B. P.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1677/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1677/10, rješavajući zahtjev Boška Petrovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Boška Petrovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Boško Petrović (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 8. maja 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog dužine trajanja postupka pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljenja lica Republike Srpske. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «zabranio zaključenje bilo kakvog ugovora o otkupu stana u Banjaluci, u Ulici Save Ljuboje broj 20/IV» do donošenja odluke o apelaciji. Apelacija je dopunjena 26. juna 2010. godine.
2. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: OMI Banjaluka) broj sl 05050-02-02-15/2002 od 6. septembra 2002. godine apelantu je naloženo da predmetni stan sa članovima svog porodičnog domaćinstva oslobodi i isprazni od svih stvari u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je OMI, rješavajući po službenoj dužnosti, u toku provedenog postupka utvrdio da apelant koristi predmetni stan na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenim sa SIZ stanovanja Banjaluka broj 03-03-1948/94 od 22. jula 1994. godine. Dalje je navedeno da je službenom provjerom utvrđeno da nije podnesen zahtjev za povrat predmetnog stana, a apelant, kao privremeni korisnik nema pravo na alternativni smještaj u smislu člana 24 b tačka 5. Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine, jer je domicilno lice.
3. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-P581/09 od 9. decembra 2009. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja OMI Banjaluka broj sl 05050-02-02-15/2002 od 6. septembra 2002. godine i navedeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je u toku postupka pred prvostepenim organom pravilno utvrđeno da se apelant smatra privremenim korisnikom predmetnog stana, jer je stan koristio na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenom 22. jula 1994. godine koji je, s obzirom da je zaključen u spornom periodu, prestao da važi. Isto tako je utvrđeno da je riječ o domicilnom stanovniku koji je na na području opšine Banjaluka na dan 30. april 1991. godine živio kao podstanar, a da ima roditeljsku kuću u Verićima kod Banjaluke. Dakle, po ocjeni Ministarstva, prvostepeni organ je imao uporište u zakonskim odredbama da pokrene postupak iseljenja apelanta po službenoj dužnosti, jer to predviđaju odredbe člana 112. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku i odredbe člana 24. stav 3. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenoj imovini, a radi korištenja stana za potrebe alternativnog smještaja za izbjegla i raseljena lica kojima to pravo pripada prema odredbamaa Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini.
4. Apelant je protiv rješenja Ministarstva pokrenuo upravni spor, koji je, prema stanju spisa, još uvijek u toku.
5. Apelanta se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini. Povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom i pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Zahtjev za donošenje privremene mjere posebno ne obrazlaže, osim što ističe da postoji mogućnost da za apelanta nastupi nenadoknadiva šteta ne navodeći u čemu se sastoji ta šteta.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Apelant kao razlog za donošenje privremene mjere navodi da bi mu mogla biti nanesena nenadoknadiva šteta, pa traži da Ustavni sud usvoji njegov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud zabraniti otkup spornog stana do donošenja odluke o apelaciji.
10. Prema tome, u konkretnom slučaju, Ustavnom sudu osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović