Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1692/11 (A. M.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1692/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-1692/11, rješavajući zahtjev Adnana Musića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Adnana Musića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Adnan Musić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Emir Suljagić, advokat iz Srebrenika, podnio je 12. aprila 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 97-0- K-000231-10-Kž od 2. februara 2011. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-K-09-000073 od 18. juna 2010. godine. Istovremeno apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odgađanje izvršenja pravomoćne presude Osnovnog suda broj 096-0-K-09- 000073 od 18. juna 2010. godine, odnosno upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-K-09-000073 od 18. juna 2010. godine utvrđeno je da je apelant kriv za krivično djelo – teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 330. stav 4. u vezi sa članom 326. stav 3. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BD) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Na osnovu člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BD) apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka i sudski paušal. Na osnovu člana 198. stav 3. ZKP BD oštećena Ika Čanić je sa svojim imovinsko pravnim zahtjevom upućena na parnicu.
3. Navedeno da je Osnovni sud na osnovu provedenog utvrdio da je apelant 12. jula 2008. godine, u mjestu Donja Skakava na regionalnom putu Brčko-Cerik, upravljajući teretnim motornim vozilom marke „Mitsubishi“, u kojem se kao suvozač nalazila Jasna Mustafić, olako držeći da zabranjena posljedica neće nastupiti, propustio da se kreće desnom stranom kolovoza u pravcu kretanja, postupajući tako suprotno odredbi člana 39. stav 1. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS). Nadalje je navedeno da je apelant svojim vozilom prešao preko isprekidane središnje linije na lijevu polovinu kolovoza, kojom se iz suprotnog smjera pravilno svojom desnom stranom kretalo putničko vozilo marke „Golf“, kojim je upravljao Mario Čanić i s kojim su u vozilu bili njegov otac, majka i brat. Apelant je usljed navedenog kretanja lijevim prednjim uglom i lijevim prednjim točkom svog vozila naletio na lijevu prednju stranu i lijevi prednji točak vozila „Golf“, sa prodorom duž lijeve strane u dubinu vozila „Golf“, nanijevši tako tjelesne povrede vozaču Mariu Čaniću, njegovom ocu i bratu od kojih su ovi i preminuli, dok su Iki Čanić nanesene teške tjelesne povrede.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku saslušao više svjedoka, zatim više sudskih vještaka sudske medicine i saobraćajne struke, izvršio uvid u pismenu dokumentaciju u spisu, zapisnik o uviđaju, crtež lica mjesta i fotodokumentaciju i druge materijalne dokaze. Nakon provedenog dokaznog postupka, te analizom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, Osnovni sud je našao da su se u konkretnom slučaju u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, to jeste da je apelant odsustvom kontrolisanog upravljanja motornim vozilom, ne pridržavajući se propisa iz člana 39. stav 1. ZOBS, propustio da se kreće desnom stranom kolovoza u pravcu kretanja, olako držeći da zabranjena posljedica neće nastupiti, dakle iz nehata, kao sudionik u prometu tako ugrozio javni saobraćaj da je doveo u opasnost život ljudi, usljed čega je nastupila smrt više osoba.
5. Apelant se žalio protiv navedene presude Osnovnog suda. Odlučujući o žalbi Apelacioni sud je donio presudu broj 97-0- K-000231-10-Kž od 2. februara 2011. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
6. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je branilac apelanta žalbu protiv prvostepene presude izjavio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede Krivičnog zakona. Apelacioni sud je o žalbi odlučio nakon održane javne sjednice u kojoj su učestvovali apelant i njegovi branioci i Tužilaštvo Brčko Distrikta BiH. Dalje je naveo da nisu osnovani navodi žalbe da su razlozi pobijane presude nejasni, da je izreka proturječna razlozima presude, te da postoji znatna proturječnost o svjedočenjima datim u postupku i samih zapisnika o tome. Apelacioni sud je obrazložio da je prvostepeni sud u obrazloženju odluke naveo koji su dokazi izvedeni tokom dokaznog postupka, to jeste koji su svjedoci saslušani i koji su materijalni dokazi prezentovani sudu tokom postupka, zatim je ukazao na segmente iskaza saslušanih svjedoka i saslušanih vještaka, te ukazao koje odlučne činjenice je utvrdio na osnovu kojeg iskaza svjedoka i vještaka i koje odlučne činjenice je utvrdio na osnovu materijalne dokumentacije. Po mišljenu Apelacionog suda prvostepeni sud je dao prihvatljive i valjane razloge za svoju odluku. U odnosu na žalbeni navod o povredi Krivičnog zakona, Apelacioni sud je naveo da se u žalbi ne navodi u čemu se eventualno sastoji povreda Krivičnog zakona, niti se iz samog teksta obrazloženja žalbe može zaključiti u čemu bi se sastojala povreda na koju se žalba poziva, zbog čega je Apelacioni sud zaključio da je taj žalbeni razlog neargumentovan i kao takav neosnovan.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Apelant je naveo da je u provedenom postupku činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je učinjena povreda Krivičnog zakona. Posebno je istakao da prvostepena odluka nema razloga koji se odnose na oblik vinosti, niti na njegovu vrstu (svjesni ili nesvjesni nehat). Naime, prvostepeni sud, po mišljenju apelanta, nije obrazložio zbog čega smatra da je apelant krivično djelo koje mu se stavlja na teret počinio iz nehata, čime je počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Apelant se pozvao na praksu Ustavnog suda izraženu u odlukama br. U-39/01, U-25/01, U-29/02, AP-661/04, U- 63/01, AP-5/05, AP-1603/05, AP-2313/05 i AP-381/07, kao i na praksu Evropskog suda za ljudska prava izraženu u presudama De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, Moriera de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2010. godine i Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine. Apelant je istakao da se navedene odluke odnose na pitanja proizvoljne primjene prava, brižljive i savjesne ocjene dokaza, kao i pravnog standrada da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline. Apelant se također pozvao na stav zauzet u odluci Ustavnog suda broj AP-2313/05 (tačka 43.) u kome je navedeno: «Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim presudama postupili suprotno obavezama koje predstavljaju garanciju pravičnog suđenja. U tom smislu Ustavni sud ističe da sudovi nisu obavezni davati detaljnije odgovore na svako pitanje, ali ako je pitanje od suštinske važnosti za ishod postupka sud se u tom slučaju mora posebno pozabaviti njime u svojoj presudi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, str 20). Sudska odluka mora navesti razloge na kojim je zasnovana i ovi razlozi moraju djelovati uvjerljivo. U suprotnom postoji povreda člana 6. Evropske konvencije. Praksa se uglavnom svodi na to da sud u svojoj odluci mora dati obrazloženje, ali ne mora dati detaljan odgovor na svaki argument. Prema zakonskom rješenju u BiH postoji povreda krivičnog postupka ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna, ako presuda nema razloga ili su oni nejasni, protivrječni».
8. U odnosu na zahtjev za donošenje privremene mjere apelant je naveo da imajući u vidu navode iz apelacije, zatim činjenice da je prvostepena presuda postala pravomoćna, te da je apelant redovni student na drugoj godini Ekonomskog fakulteta u Brčko Distriktu BiH, upućivanjem apelanta na izdržavanje kazne zatvora za apelanta bi nastupila nenadoknadiva šteta. Zbog toga je predložio da Ustavni sud na osnovu člana 77. Pravila Ustavnog suda donese traženu privremenu mjeru.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna.
12. Također, Ustavni sud ukazuje da u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine postoje propisi koji regulišu način i postupak za odlaganje izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija («Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine», br. 8/00, 1/01, 19/07 i 36/07). Ovim zakonom je regulisano, između ostalog, u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba može podnijeti takav zahtjev, a što uključuje i obaveze u školovanju (čl. 22. do 24. Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija), na koje apelant ukazuje u obrazloženju zahtjeva za izdavanje privremene mjere. U konkretnom slučaju apelant nije ponudio dokaze da je iskoristio ili da je na nedozvoljen način bio onemogućen u korištenju mogućnost koju ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija, a koja mu stoji na raspolaganju i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović