Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1840/09 (J. Z.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1840/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-1840/09, rješavajući zahtjev Jadranke Zurovac za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Jadranke Zurovac za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Jadranka Zurovac (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Dragan Pudar, advokat iz Mostara, podnijela je 12. juna 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 079 od 19. marta 2009. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje Presude Osnovnog suda u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P: 87/02 od 7. marta 2003. godine kao i obustavio naplatu sudskih taksi do donošenja odluke o apelaciji.
2. Tužitelj S. Č. (u daljnjem tekstu: tužitelj) je podnio Osnovnom sudu tužbu protiv apelantice i M.T. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi poništenja ugovora.
3. Presudom Osnovnog suda broj P: 87/02 od 7. marta 2003. godine, donesenom u ponovnom postupku, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-357/03 od 6. novembra 2003. godine, je utvrđeno da je pismeni kupoprodajni ugovor broj OV: 350/95 od 30. juna 1995. godine zaključen između apelantice kao prodavca i drugotuženog (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) kao kupca, apsolutno ništav. Drugim stavom izreke navedene presude obavezan je drugotuženi da tužitelju preda u posjed nekretnine označene kao KČ 293/19, šuma Podgaj u površini od 790m2 KO Miljevac (novi OP.KČ 1786 KO Miljevac) koja u naravi predstavlja vikend-objekat (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Apelantica i drugotuženi su obavezani da tužitelju naknade troškove parničnog postupka.
4. Tužitelj u tužbi je naveo da apelantica nije mogla raspolagati spornim nekretninama koje je prodala drugotuženom jer su sporne nekretnine vlasništvo tužitelja. Navedeno je da među parničnim strankama nisu sporne činjenice da je tužitelj zemljišno knjižni vlasnik sporne nekretnine 1/1, da je apelantica kao supruga pokojnog Miroslava Zurovca predmetnim ugovorom prodala sporne nekretnine drugotuženom za cijenu od 10.000,00 DM te da se drugotuženi po osnovu po osnovu predmetnog ugovora nalazi u posjedu spornih nekretnina. Sud je dalje naveo da je u konkretnom postupku sporna činjenica da li je tužitelj navedene nekretnine prodao suprugu apelantice početkom 1992. godine, odnosno da li postoji kupoprodajni ugovor o tome, jer je isti navodno bio napisan na komadu papira i bio je sačinjen samo u jednom primjerku. Utvrđujući činjenice spora i provodeći neophodne dokaze, Osnovni sud je naveo da nije na pouzadan način mogao utvrditi da postoji navedeni kupoprodajni ugovor. Navedeno je da je članom 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da je ugovor pravni osnov sticanja svojine za koju je potrebna uknjižba. Osnovni sud je zaključio da apelantica nije uspjela dokazati da je njen pokojni suprug kupio sporne nekretnine od tužitelja, pa nije ni mogla da se pojavi kao ugovorna strana u predmetnom kupoprodajnom ugovoru od 30. juna 1995. godine, jer nije nikad ni bila upisana kao vlasnik na navedenoj nekretnini u zemljišnim knjigama, već je to bio tužitelj. Osim toga sud je naveo da, u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“, 38/78, 29/90), predmetni ugovor nije ovjeren kod nadležnog suda što je sve razlog da takav ugovor, po mišljenju Osnovnog suda, bude poništen iz kojih razloga je sud u cjelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u izreci.
5. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-126/04 od 30. novembra 2005. godine revizija apelantice i M. T. je uvažena, te je ukinuta Presuda Okružnog suda broj Gž-357/03 od 6. novembra 2003. godine i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je zaključio da revidenti osnovano ističu da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navedeno je da je članom 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Ugovor koji je zaključen protivno navedenim odredbama ne proizvodi pravno dejstvo. Izuzetno, prema članu 9. stav 4. predmetnog zakona, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru. Na temelju ovih zakonskih propisa, Vrhovni sud je naveo da se ne može suditi da je sa stanovišta člana 104. ZOO osnovan zahtjev tužitelja da mu drugotuženi preda nekretnine u posjed ako nije utvrđeno da li je prethodno postojao ugovor o kupoprodaji zaključen pred svjedocima između tužitelja i muža apelantice. Navedeno je da nije utvrđeno da li taj ugovor o kupoprodaji ispunjava uslove iz člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, jer u spisu postoje pismene izjave određenih svjedoka od 29. maja 1995. godine kojima se potvrđuje da je 25. aprila 1992. godine zaključen ugovor o kupovini sporne nekretnine za 13.000,00 DEM. Vrhovni sud je istakao da zbog pogrešnog pravnog shvatanja nižestepeni sudovi nisu utvrdili važne okolnosti što je odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava iz člana 104. ZOO za pitanje uspostavljanja obostrane restitucije, odnosno načina vraćanja po osnovu oba ugovora o kupoprodaji, radi čega je odlučeno kao u izreci revizije.
6. Presudom Okružnog suda broj 115-0-Gž- 06-000 029 od 11. oktobra 2007. godine žalba apelantice i drugotuženog je odbijena i Presuda Osnovnog suda broj P-87/02 od 7. marta 2003. godine potvrđena. U ponovnom postupku, a postupajući po uputama Vrhovnog suda, sud je utvrdio da svjedok R. Ž. nije potpisao nikakvu izjavu o postojanju kupoprodajnog ugovora niti da je njemu lično poznate da li su stranke sklopile ikakav ugovor. Kako u postupku nije dokazano postojanje bilo kakvog kupoprodajnog ugovora, Okružni sud je zaključio da je apelantica odnosno njen pokojni muž na drugotuženog prenio prava koja ne posjeduje, to jest prodao mu sporne nekretnine koje nisu njegove, radi čega prvostepeni sud pravilno nalazi da je sporni ugovor između parničnih stranaka ništav i da ne proizvodi pravne posljedice. Konačno, Okružni sud je zaključio da se ne radi o nikakvoj restituciji jer je tužbenim zahtjevom, a i izrekom same presude, drugotuženi obavezan da spornu nekretninu vrati tužitelju, radi čega je Okružni sud zaključio da je odluka prvostepenog suda donesena na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu materijalnog prava bez primjene člana 104. ZOO.
7. I konačno, Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 079 od 19. marta 2009. godine, revizija apelantice i drugotuženog je odbijena. Kako je zaključio Vrhovni sud, iz rezultata provedenog postupka je utvrđeno da između tužitelja i prednika apelantice nije zaključen ugovor o prodaji spornih nekretnina „početkom rata“ i da je tužitelj vlasnik tih nekretnina, te da stoga proizilazi da apelantica nije mogla raspolagati spornim nekretninama zaključenjem predmetnog ugovora sa drugotuženim, jer nije na njega mogla prenijeti više prava nego što ih sama apelantica ima. Naprijed navedeno, kao i činjenica da ugovor nije zaključen u zakonom propisanoj formi iz člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, tužbeni zahtjev tužitelja, prema zaključku prvostepenog suda, čini osnovanim. Ovakav zaključak prvostepenog suda, navodi Vrhovni sud, koji je prihvatio drugostepeni sud, a koji je u svemu usvojio i revizioni sud proizilazi iz provedenih dokaza: iskaza tužitelja koji je naveo da je pregovarao sa prednikom apelantice ali da nije postigao nikakav dogovor. Pošto je zbog ratnih okolnosti napuštao mjesto svog boravka, predniku apelantice je odobrio da stanuje u spornim nekretninama-vikend kući, a da nije sačinjen nikakav ugovor i da tužitelj nije primio nikakva sredstva ni po kom osnovu. Navedeno je da je za sticanje prava svojine neophodan pravni osnov - ugovor, što apelantica nije uspjela da dokaže, a s druge strane tužitelj je dokazao činjenice odlučne za odluku o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani revizioni navodi revidenata (apelantice i drugotuženog) te da nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje revidenti ukazuju i na koje sud pazi po službenoj dužnosti zbog čega je odbio reviziju.
8. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iznoseći hronološki tok događaja, apelantica smatra da je postojao ugovor između tužitelja i prednika apelantice o kupoprodaji spornih nekretnina-vikendice, i da su odluke sudova kojima se to osporava nezakonite i nepravilne. Zbog svega, apelantica predlaže da se utvrdi povreda ustavnih prava na koje se pozvala, ukinu osporene odluke i naloži provođenje novog sudskog postupka - a sve sa obaveznim uputama i stajalištima o bitnim pitanjima konkretnog slučaja.
9. Apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje pravomoćne Presude Osnovnog suda broj P: 87/02 od 7. marta 2003. godine kao i obustavio naplatu sudskih taksi do donošenja odluke o apelaciji. Obrazlažući ovaj zahtjev apelantica je navela da je „iz konkretne situacije višestruki gubitnik . Njena imovina je umanjena za 13.000 KM, a sasvim izvjesno biće i za 10.000 KM …[drugotuženom]. Svako daljnje i drugo opterećivanje njene imovine imalo bi nenadoknadivih posljedica za njeno pravo na imovinu i vodilo bi njenom neopravdanom osiromašenju.“
10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica nije navela niti jedan konkretan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremene mjere opravdano i neophodno radi sprječavanja nastanka nenadoknadivih štetnih posljedica koje se nikako ne bi mogle otkloniti, odnosno da je ta mjera neophodna u interesu postupka i stranaka u postupku. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica žali da su osporenim presudama povrijeđena njena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, apelantica osim navoda da Ustavni sud treba da donese privremenu mjeru kojom bi odgodio izvršenje pravomoćne Presude Osnovnog suda broj P: 87/02 od 7. marta kao i obustavio naplatu sudskih taksi donošenja konačne odluke po apelaciji, ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi ne donošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogla otkloniti, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Stoga Ustavni sud smatra da navodi apelantice o kršenju ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere budući da Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović