Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1882/10 (I. Š.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1882/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-1882/10, rješavajući zahtjev Ismeta Šljoke za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Ismeta Šljoke za donošenje privremene mjere.
Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da odloži izvšenje pravosnažne Presude tog suda broj P-3513/04 od 19. januara 2007. godine.
Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Šljoka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 21. maja 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000710 od 10. marta 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
3513/04 od 19. januara 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda broj P-3513/04 od 19. januara 2007. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj P-3513/04 od 19. januara 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-000710 od 10. marta 2010. godine, apelantu, Dževadu Čauševiću i Mirsadu Jusufoviću, kao tuženim, naloženo je da isele iz poslovnog prostora vlasništvo „Vranice“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) koji se nalazi u ulici Alije Nametka broj 13 b i prostor slobodan od lica i svojih stvari predaju tužitelju u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetnih poslovnih prostorija u ulici Alije Nametka broj 13 B koje bez pravnog osnova koristi apelant i ostali tuženi. Istaknuto je da je sud donio presudu u smislu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima jer vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Navedeno je da je tužitelj kao vlasnik dokazao da na poslovni prostor tj. 3 sobe od po 22 m2, čiji povraćaj traži, ima pravo vlasništva kao i da se apelant i ostali tuženi nalaze u faktičkoj vlasti tog poslovnog prostora.
4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primjenjeno materijalno pravo konkretno Zakon o vlasničko-pravnim odnosima i da pri tome nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka. Istaknuto je da je u toku postupka za zaštitu prava vlasništva vlasnik tražio povrat individualno određene stvari, a to je poslovni prostor u Sarajevu u ulici Alije Nametka broj 13b kojeg apelant i ostali tuženi koriste još od rata u BiH. Po mišljenju Kantonalnog suda apelant i drugi tuženi nisu dokazali da imaju pravni osnov za korištenje poslovnog prostora kao izbjegle i raseljene osobe. Navedeno posebno što je dopisom Ministarstva za rad i socijalnu politiku Kantona Sarajevo od 14. decembra 1996. godine utvrđeno da su kolektivni smještaji za izbjeglice i raseljene osobe ukinuti još 1. juna 1996. godine i da su svi stanari izmješteni iz objekta koje su do tada koristili. Prigovor apelanta i drugih tuženih da korištenje poslovnog prostora kojeg koriste kao stambeni trebaju nastaviti zbog loših ekonomskih i zdravstvenih prilika u kojima se nalaze po mišljenju Kantonalnog suda nije od značaja u predmetnom postupku jer tužitelj ne može snositi posljedice zbog nezavidnog ekonomsko-socijalnog položaja u kojem se apelant i drugi tuženi nalaze.
5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je među strankama nesporno da je apelant uselio u predmetni stan-prostor početkom rata u BiH u svojstvu raseljenog lica i to na osnovu odluke nadležnog organa. Nadalje ističe da je nesporno utvrđeno da apelant živi u predmetnom stanu-prostoru od 1992. godine do danas odnosno preko 18 godina, te da nema drugog doma. Također navodi da je lošeg zdravstvenog stanja i nije sposoban za rad. U vezi zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant je naveo da postoji „izvjesna opasnost“ od neposrednog izvršenja pravosnažne prvostepene presude u kratkom roku.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud podsjeća da je član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na temelju razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice, tj. da je privremenu mjeru potrebno donijeti u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka.
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da okolnosti ovog predmeta otvaraju pitanje kršenja apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Stoga, kod postojanja ovakvih okolnosti, a posebno uzimajući u obzir apelantove navode da je među strankama nesporno da je apelant uselio u predmetni stan-prostor početkom rata u BiH u svojstvu raseljenog lica i to na osnovu odluke nadležnog organa, te da živi u predmetnom stanu-prostoru preko 18 godina, kao i da nema drugog doma, zatim navode da je lošeg zdravstvenog stanja i nesposoban za rad, Ustavni sud je mišljenja da je u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka da se naloži Općinskom sudu da odloži izvršenje pravosnažne Presude tog suda broj P-3513/04 od 19. januara 2007. godine.
9. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
10. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud ne odluči drugačije
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović