Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1886/11 (Energoinvest-Termoaparati» d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1886/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1886/11, rješavajući zahtjev «ENERGOINVEST-TERMOAPARATI» d.d.

Sarajevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev «ENERGOINVEST- TERMOAPARATI» d.d. Sarajevo za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. «Energoinvest-Termoaparati» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija «Mujarić&Gagula» iz Sarajeva, podnio je 25. aprila 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 St 142104 10 Pz od 12. aprila 2011. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 St 142104 10 St od 25. februara 2011. godine, te protiv rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 St 142104 10 Pz od 11. januara 2011. godine i rješenja Općinskog suda broj 65 0 St 142104 10 St od 14. oktobra 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio postupanje po osporenim rješenjima do odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Zaposlenici apelanta, koji su prema odluci Sindikata metalaca BiH – sindikalna organizacije E-TAT u štrajku, podnijeli su 3. juna 2010. godine Općinskom sudu prijedlog za pokretanje stečajnog postupka nad apelantom. Općinski sud je, rješenjem od 5. jula 2010. godine, pokrenuo prethodni postupak za utvrđivanje uvjeta za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom i za privremenog stečajnog upravnika je imenovao Hamdiju Muratovića (u daljnjem tekstu: stečajni upravnik) iz Sarajeva. Protiv ovog rješenja žalba nije bila dopuštena. Apelant je ipak izjavio žalbu koju je Općinski sud, rješenjem od 14. oktobra 2010. godine, odbacio kao nedopuštenu, pa je apelant protiv tog rješenja izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je, rješenjem od 11. januara 2011. godine, ovu apelantovu žalbu odbio, obrazloživši da je članom 11. Zakona o stečajnom postupku izričito propisano protiv koje određene odluke je žalba dozvoljena. Budući da navedenim zakonom nije izričito propisano da je dozvoljena žalba protiv odluke o pokretanju postupka radi utvrđivanja postojanja uslova za otvaranje stečajnog postupka, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilna odluka kojom je apelantova žalba odbačena.

3. Nakon toga, Općinski sud je, rješenjem broj 65 0 St 142104 10 St od 25. februara 2011. godine, otvorio stečajni postupak nad apelantom kao stečajnim dužnikom, imenovao stečajnog upravnika i pozvao povjerioce da prijave potraživanja u roku od 30 dana od dana objavljivanja oglasa o otvaranju stečajnog postupka u «Službenim novinama FBiH». Također, sud je pozvao povjerioce da u istom roku obavijeste stečajnog upravnika o tome koja prava osiguranja potražuju na predmetima apelantove imovine, a dužnike da svoje dugove prema apelantu izmire bez odlaganja. Sud je odredio i upis zabilježbe o otvaranju stečajnog postupka u sudskom registru Općinskog suda, a odredio je i da će se oglas o otvaranju stečajnog postupka istaći na oglasnoj tabli tog suda 25. februara 2011. godine i objaviti u službenom glasilu. Istim rješenjem je zakazano ročište za ispitivanje prijava potraživanja za dan 27. april 2011. godine.

4. U obrazloženju prvostepenog rješenja, Općinski sud je naveo da je, postupajući po prijedlogu, zakazao ročište za saslušanje apelanta za 23. juni 2010. godine. Na tom ročištu, apelantov direktor Amar Gorčić, kao zakonski zastupnik, izjasnio se da nije u mogućnosti ući u posjed imovine i dokumentacije, te da se ne može izjasniti o navodima iz prijedloga. Nakon toga, Općinski sud je donio rješenje o pokretanju prethodnog postupka, pa je privremeni stečajni upravnik sačinio izvještaj i dostavio ga sudu 5. augusta 2010. godine. Dalje, sud je naveo da je održao ročište radi utvrđivanja postojanja uslova za otvaranje stečajnog postupka 22. februara 2011. godine, na koje apelant nije pristupio iako mu je poziv za ročište uručen 14. februara 2011. godine uz izvještaj privremenog stečajnog upravnika. Sud je dalje naveo da je apelant, na dan održavanja ročišta, dostavio podnesak označen kao «molbu za odgodu ročišta», u kojem je navedeno da punomoćnik apelanta ne može pristupiti zbog zdravstvenih problema, a dostavljena je i medicinska dokumentacija. Ovu molbu sud je odbio zato «što uz molbu nije dostavljen razumljiv nalaz ljekara sa potpisom i pečatom», te zato što je «punomoćnik molbu za odgodu ročišta očigledno pisala nakon EMG snimka, obzirom da se u samoj molbi pominje ovaj snimak, što ukazuje da je punomoćnik [apelanta] bila sposobna toga dana obavljati određene poslove». Također, sud je naveo da je cijenio i činjenicu da je punomoćnica apelanta i ranije podnosila molbu za odgodu ročišta održanog 23. juna 2010. godine, te da u zajedničkoj advokatskoj kancelariji pored nje radi još jedan advokat i jedan advokatski pripravnik «koje je mogla angažovati i uputiti na ročište radi obrazloženja molbe za odgodu ročišta».

5. U podnesku koji je apelant dostavio sudu 22. februara 2011. godine, navedeno je i da je raniji direktor i dalje upisan u sudskom registru, ali da je imenovan novi direktor Goran Čahtarević koji bi se mogao izjasniti o prijedlogu za pokretanje stečajnog postupka, u skladu sa članom 9. Zakona o stečajnom postupku. Sud je obrazložio da nije mogao prihvatiti apelantove navode da bi bez saslušanja novog direktora došlo do kršenja odredaba Zakona o stečajnom postupku, zato što je, kako je sud naveo, apelant kao stečajni dužnik, odnosno direktor apelanta Amar Gorčić, saslušan na ročištu od 23. juna 2010. godine «o čemu je ocjenu dao i Kantonalni sud odlučujući o žalbi [apelanta] protiv rješenja ovog suda od 14. oktobra 2010. godine». Sud je također obrazložio da je Amar Gorčić i dalje upisan kao direktor i zakonski zastupnik apelanta, da «upis u sudski registar ima konstitutivno značenje», te da je «upisano lice uvijek zakonski zastupnik dok se ne izvrši promjena upisa u sudskom registru».

6. Općinski sud je zaključio da je prijedlog za otvaranje stečaja nad apelantom osnovan jer su ispunjena dva zakonom propisana uslova: prvo, apelant je platežno nesposoban u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stečajnom postupku; i, drugo, apelantova imovina prema predviđanju je dovoljna da pokrije troškove stečajnog postupka u smislu člana 43. stav 4. Zakona o stečajnom postupku, što je sud utvrdio iz izvještaja privremenog stečajnog upravnika.

7. Kantonalni sud je, rješenjem broj 65 0 St 142104 10 Pz od 12. aprila 2011. godine, odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjane razloge za svoju odluku, te da te razloge u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Nadalje je sud naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi o tome da je počinjena bitna povreda postupka zato što od dana dostavljanja poziva za ročište do dana održavanja ročišta nije protekao rok od 8 dana «jer to ne proizlazi iz stanja spisa». Naime, Kantonalni sud je zaključio da iz spisa proizlazi da je poziv za ročište od 22. februara 2011. godine sud «otpremio strankama dana 08.02.2011. godine i da je punomoćnik povjerilaca poziv za ročište primio 09.02.2011. godine, a punomoćnik [apelanta] je poštu podigao dana 14.02.2011. godine i to oba punomoćnika putem faha, što znači da je i punomoćnik [apelanta] poštu iz svog faha mogao podići istog dana 09.02.2011. godine». Također, Kantonalni sud je odbio i apelantove žalbene navode o tome da apelant nije saslušan, jer iz spisa, kako je naveo sud, nesumnjivo proizlazi da je 23. juna 2010. godine saslušan apelantov zakonski zastupnik Amar Gorčić «koji je izjavio da se ne može izjasniti na prijedlog povjerilaca jer ne može doći u posjed dokumentacije». Kantonalni sud je odbio i apelantov prigovor da mu nije dostavljen izvještaj privremenog stečajnog upravnika, jer je utvrdio da na dostavnici o uručenju poziva za ročiše od 22. februara 2011. godine stoji napomena da se poziv dostavlja uz izvještaj stečajnog upravnika.

8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je nezakonito rješenje Kantonalnog suda od 11. januara 2010. godine kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda o odbacivanju žalbe protiv rješenja o pokretanju prethodnog postupka za utvrđivanje uvjeta za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom, što detaljno obrazlaže. U suštini, apelant smatra da je shodnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) žalba u konkretnom slučaju bila dopuštena, te da je navedeno rješenje nezakonito. Dalje, apelant također ističe da je pravo na pravično suđenje prekršeno i zato što je rješenje o otvaranju stečajnog postupka nezakonito budući da nije data mogućnost apelantu kao stečajnom dužniku da se izjasni. Apelant navodi da su štrajkači blokirali apelantove prostorije i da su direktoru Amaru Gorčiću štrajkači onemogućavali pristup uredu i dokumentaciji. Također, apelant navodi da je štrajk bio nezakonit što je utvrđeno presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 151984 10 Rz od 24. novembra 2010. godine. Dalje, apelant navodi da su apelantovi računi blokirani upravo u periodu štrajka, te da je štrajk insceniran.

9. Apelant je, kako dalje navodi, «100% privatno društvo», te da ne mogu «zaposlenici kako stečajni predlagatelji u Društvu uzeti privremenog stečajnog upravnika u Društvu i sami mu pokazivati dokumentaciju koju oni smatraju da mu trebaju prezentovati, a sud to potvrdi». Također, apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi i u tome što stečajni sud nije, u smislu člana 16. stav

6. Zakona o stečajnom postupku, zatražio saglasnost apelantovog direktora za uvid i pregled poslovnih knjiga «jer mu to može dozvoliti samo direktor». Dalje, apelant smatra da je nezakonito i to što je sud proveo ročište od 22. februara 2011. godine u odsustvu opravdano odsutnog apelantovog punomoćnika, te da je zabrinjavajuće što je sud prihvatio «neozbiljne navode» punomoćnika predlagatelja o tome da je na ročište mogao pristupiti neko drugi iz advokatske kancelarije, kao i zaključci u vezi sa zdravstvenim stanjem apelantovog punomoćnika. Dalje, apelant smatra da je sud propustio po službenoj dužnosti utvrditi da li je od dana dostavljanja poziva za ročište do dana održavanja ročišta protekao rok od 8 dana kako to Zakon o stečajnom postupku propisuje. Naročito, apelant ukazuje da je neprihvatljivo da Kantonalni sud u obzir uzima datum kada je apelant mogao podići poštu i poziv za ročište, jer je to proizvoljan zaključak i «nema dodirne tačke» sa relevantnim odredbama ZPP-a, već predstavlja «nakaradnu pravnu analogiju». Apelant smatra da sve ovo pokazuje da se nalazi u neravnopravnom položaju u odnosu na predlagatelje, što je suprotno pravu na pravično suđenje. Iz istih razloga, apelant smatra da je prekršeno i pravo na imovinu.

10. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant nije posebno obrazložio osim što je naveo da stečajni upravnik, na osnovu osporenih rješenja, raspolaže apelantovom imovinom čija vrijednost je «cca 50.000.000,00 KM», a da dospjela potraživanja pojedinaca iznose «cca 8.000.000,00 KM», te da «ne postoji nikakva bojazan da stečajni postupak bude prekinut» dok Ustavni sud ne odluči o apelaciji koju apelant smatra «očigledno osnovanom». Apelant smatra da zbog ovoga «može doći do otuđenja imovine koja bez obzira na odluku bilo kojeg pa i Ustavnog suda BiH, za treća lica koja imovinu steknu u stečajnom postupku, neće imati posljedice, tj. neće se moći od tih lica tražiti povrat iste». Također, apelant navodi da za radnike-predlagatelje neće doći do štetnih posljedica jer je apelantova imovina više nego dovoljna za izmirenje svih obaveza «a osim toga predlagatelji nemaju pravo na platu za svo vrijeme dok štrajk traje, nego samo zaostale plate do dana stupanja u štrajk, što znači platu za pet mjeseci, a što svakako nije vrijedno pokretanja stečaja i uništavanja pravnog subjekta ovolike privredne veličine».

11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant traži da Ustavni sud privremenom mjerom spriječi postupanje po rješenju o otvaranju stečajnog postupka, što u suštini znači da traži da Ustavni sud privremenom mjerom traži obustavljanje stečajnog postupka do donošenja odluke o apelaciji. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije, osim navoda o kršenju prava na koja se poziva, naveo bilo kakve razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je zahtjev za privremenu mjeru osnovan, osim što je izrazio bojazan da njegova imovina u toku stečajnog postupka može biti otuđena. Međutim, ovi navodi nisu dovoljni da Ustavni sud dovedu do zaključka da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju spriječilo neku nenadoknadivu štetu ili da bi bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1886/11 (Energoinvest-Termoaparati»… | Sudska praksa | Aktio