Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1931/10 (AD za proizvodnju i promet roba i usluga «Žito» Višegrad)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1931/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1931/10, rješavajući zahtjev AD za proizvodnju i promet roba i usluga «Žito» Višegrad za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev AD za proizvodnju i promet roba i usluga «Žito» Višegrad za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. AD za proizvodnju i promet roba i usluga «Žito» Višegrad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radomir Tanasković advokat iz Višegrada, podnio je, 20. maja 2010 godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000806 od 23. februara 2010. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud, obustavio izvršenje presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000806 od 23. februara 2010. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-1755/04-III od 19. oktobra 2005. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Pž-06-000156 od 22. maja 2007. godine, utvrđeno je da je apelant suvlasnik sa 10/1000 dijelova na nekretninama upisanim u ZK.UL. broj XLVIII/97 KO Sarajevo, po novom premjeru upisanim u PL 1047 KO Centar Sarajevo, k.č. 2077 i 2079/1 u naravi dva poslovna prostora na drugom katu lamela C UPI poslovna zgrada u Sarajevu, ul. Branilaca Sarajeva broj 20 i to kancelarija broj 17 površine 18,30m2 i kancelarija broj 18 površine 17,20m2 što je UPI-Poslovni sistemi d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan priznati i trpjeti da se apelant uknjiži kao suvlasnik sa 10/1000 dijelova na istim kao i osloboditi predmetne nekretnine od stvari i osoba uz naknadu troškova postupka u iznosu od 5.426,00 KM.
3. Općinski sud je odbacio prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta jer je prema izvršenom uvidu u odgovarajuću registraciju utvrđeno da je izvršena registracija apelanta nakon privatizacije-promjenom strukture kapitala u skladu sa tada važećim propisima o privatizaciji. Općinski sud je istakao da je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka koji su potvrdili navode apelanta u pogledu sticanja prava na predmetnim poslovnim prostorijama a posebno je cijenjen navod punomoćnika apelanta jer je potvrđen svim ostalim provedenim dokazima i ničim nije doveden u sumnju. Navedeni svjedok je istakao da su imali predstavništvo u Sarajevu, da su pred sam rat kupili dvije kancelarije u UPI poslovnom prostoru na drugom katu kao i da su u toj zgradi poslovne prostorije imali i UPI Bosna i da su na isti način kupili kancelarije. Svjedok je naveo da se u to vrijeme imovina sticala na dva načina, jedan je preuzimanje radnika a drugi je kupovinom tih kancelarija. Općinski sud je istakao da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da je između stranaka zaključen Ugovor o prodaji nekretnina (u daljnjem tekstu: Ugovor) 8. novembra 1991. godine, kojim je tuženi na apelanta prenio pravo korištenja i raspolaganja (vlasništvo) na dva kancelarijska prostora koji su predmet ovog spora uz plaćanje naknade u iznosu od 1.371.630,00 dinara. Općinski sud je utvrdio da je plaćena dogovorena cijena i da je Ugovor ostao na snazi sve do podnošenja tužbe jer ničim nije osporena njegova valjanost. Obzirom da je nesporno da poslovni prostor koji je bio predmet ugovaranja posjeduje tuženi to je i njegova pasivna legitimacija nesporna i isti je obavezan da trpi da se predmetne poslovne prostorije apelantu priznaju u vlasništvo i predaju u posjed. Što se tiče same nomenklature one su nesporno utvrđene i nesporne prema stanju na terenu i njihova bliža oznaka je utvrđena i u samom ZK ulošku .
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta jer je apelant pravni slijednik lica koje je sa tuženim zaključilo kupoprodajni ugovor. Kantonalni sud je ukazao da se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti Zakon o pretvorbi društvene svojine, Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini, Zakon o početnom bilansu jer su navedeni zakoni doneseni nakon što je kod apelanta izvršena registracija privatizacije kapitala obzirom da je 5. novembra 1991. godine registrovan kao dioničko društvo u mješovitoj svojini, dakle prije zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora (8. novembra 1991. godine). U odnosu na žalbeni prigovor da Ugovor o imovinskom razgraničenju (određivanje suvlasničkih dijelova) nije mogao proizvesti pravno dejstvo jer ga nisu potpisale sve ugovorne strane a razvrgnuće zajedničkog prava vlasništva je izvršeno tek mnogo godina poslije rata, Kantonalni sud je istakao da je nebitno da li se tuženi u zemljišnim knjigama upisao kao vlasnik na spornim nekretninama na osnovu Ugovora o razgraničenju ili po drugom pravnom poslu. Bitno je da je tuženi zaključio sporni ugovor sa apelantom i da je upisan kao vlasnik na spornim nekretninama. Kantonalni sud je također naveo da su neosnovani i žalbeni prigovori da je sporni ugovor od 8. novembra 1991. godine, ništav zbog nedostatka pravnog osnova koji se odnosi na to da o potpisivanju Ugovora nije mogao odlučiti direktor nego organ upravljanja a apelant nije prezentirao takav osnov u pismenoj formi. U konkretnom slučaju radi se o rušljivom ugovoru pa u slučaju da ne postoji odobrenje organa upravljanja za njegovo potpisivanje, poništenje tog spornog ugovora u zakonom propisanom roku mogao je tražiti tuženi kao (zaštićena) ugovorna strana ili nadležni državni organ ukoliko to zahtijevaju interesi društva. Kantonalni sud je dalje istakao da tuženi nije tražio raskid ugovora, primljeni novac koji mu je apelant platio na ime kupoprodaje spornih kancelarija nije vratio apelantu pa je neprihvatljiv žalbeni prigovor da je sporni ugovor o kupoprodaji ništav što bi tuženom omogućilo da zadrži i kancelarije i novac apelanta koji je dobio na ime kupoprodaje čime bi bilo ugroženo osnovno pravo apelanta na imovinu odnosno njenu zaštitu a što je u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija)
5. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio tuženi, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-000806 od 23. februara 2010. godine, reviziju tuženog uvažio, obje nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev apelanta odbio. Apelant je dužan tuženom naknaditi troškove postupka u iznosu od 4.510,00 KM u roku od 30 dana.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je apelant tužbom tražio da se utvrdi da je suvlasnik na predmetnim poslovnim prostorima koji su državna svojina a kao nosilac prava raspolaganja upisan je tuženi. Budući da nitko ne može prenijeti na drugog više prava nego što ga sam ima to ni tuženi u ovoj situaciji na apelanta ne može prenijeti suvlasništvo na predmetnim poslovnim prostorima koji su državna svojina sve dok i sam ne ostvari to pravo u odgovarajućem postupku pred nadležnim organom
7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Apelant je istakao da se iz obrazloženja osporene odluke ne vidi koje su povrede od strane Kantonalnog suda učinjene niti se vidi koje je to materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Apelant je također naveo da je tuženi iste navode iz revizije navodio i u žalbi o čemu je drugostepeni sud dao razloge. Apelant je dalje naveo da Vrhovni sud nije odlučivao u granicama revizionih navoda već mimo njih a što nije u skladu sa članom 241. Zakona o parničnom postupku. Apelant je istakao da je nesporno da je pravni slijednik UPI «Žito» iz Višegrada, koji je bio u sistemu SOUR UPI Sarajevo, kao i to da je 5. novembra 1991. godine izvršena promjena statusa apelanta u dioničarsko društvo o čemu postoji i odluka. Nižestepeni sudovi su utvrdili da je kupoprodajna cijena plaćena i da je kupoprodajni ugovor važeći. Apelant je dalje naveo da je Okvirni zakon stupio na snagu mnogo kasnije u odnosu na kupovinu spornog poslovnog prostora i s obzirom na njegov status nije ni potpadao pod navedeni Okvirni zakon jer se ne može privatizovati privatni kapital obzirom da je isti već privatizovan. Na osnovu ugovora o imovinskom razgraničenju (određivanju suvlasničkih dijelova) poslovnih prostora u poslovnoj zgradi UPI iz januara 1992. godine utvrđene su površine poslovnih prostorija po brojevima a i suvlasničkim dijelovima i kao takvi su upisani u ZK ul pa je tako upisan i tuženi sa suvlasničkim djelom na spornim poslovnim prostorima i to kancelarijama broj 17 i broj 18., dakle upisani su kao etažna svojini. Vrhovni sud je zauzeo pogrešan stav da se radi o državnoj svojini jer za to nije bilo osnova pa je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Navedene prostorije nisu bile državna svojina jer se u tom slučaju isti ne bi mogli upisati u zemljišne knjige. Moguće je, nastavio je dalje apelant, da su parcele na kojima je izgrađena predmetna poslovna zgrada bile upisane kao državna svojina ali to ne znači da su poslovni prostori u istoj državna svojina jer se jasno vidi da su ti poslovni prostori finansirani od strane više investitora odnosno vlasnika i naručilaca. Kada bi i bilo tačno da se radi o državnoj svojini, Vrhovni sud nije mogao odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti već je na osnovu utvrđenih činjenica trebao da održi dio tužbenog zahtjeva i da naloži tuženom da oslobodi poslovne prostorije i preda na korištenje apelantu jer je tuženi iste koristio i imao upisano pravo raspolaganja pa to pravo može prenijeti na apelanta. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju osporenu odluku ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
8. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant nije na bilo koji način obrazložio osim što je istakao da je na osnovu pravosnažne prvostepene presude stupio u posjed predmetnih poslovnih prostorija pa je predložio da se osporena presuda ne izvršava i da ostane u poslovnim prostorijama do donošenja odluke o apelaciji.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudo takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović