Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1978/11 (S. K.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1978/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1978/11, rješavajući zahtjev Siniše Katanića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Siniše Katanića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Siniša Katanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjih Cerana - Derventa, kojeg zastupa Slobodan S. Bilić, advokat iz Dervente, podnio je 3. maja 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 000531 10 Kž od 24. februara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 000531 10 K od 4. maja 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odredio da se osporene presude neće izvršavati do okončanja postupka pred Ustavnim sudom po podnesenoj apelaciji“.

2. Okružno tužilaštvo u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) je podiglo Optužnicu broj Kt- 713/08 od 8. oktobra 2009. protiv S.M., N.C., D.M., apelanta i M.B. zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo polno nasilje nad djetetom iz člana 195. stav 4 u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 22/00, 33/00 i 37/01, u daljnjem tekstu: KZ RS), te S.D. zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo polno nasilje nad djetetom u pomaganju.

3. Okružni sud je donio Presudu broj 13 0 K 000531 10 K od 4. maja 2010. godine, kojom je apelanta oglasio krivim da je, zajedno sa S.M., D.M. i N.C., radnjama pobliže opisanim u dispozitivu presude, počinio krivično djelo polno nasilje nad djetetom iz člana 195. stav 4 u vezi sa stavom 2. KZ RS, te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci. Na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) apelant je obavezan da na ime paušala plati iznos od 150,00 KM kao i troškove krivičnog postupka koji će naknadno biti utvrđeni posebnim rješenjem. Osim toga, na osnovu člana 108. stav

3. ZKP RS oštećena je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnicu.

4. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant, tačno neutvrđenog datuma u junu 2002. godine, u vremenskom periodu od 01,00 do oko 06,00 časova, u mjestu navedenom u dispozitivu, počinio predmetno krivično djelo. Naime, Okružni sud je utvrdio da su optuženi, nakon što su prethodno bili u ugostiteljskom objektu-diskoteci „Imperija“ u društvu sa oštećenom, rođenom 17 juna 1989. godine, upotrebom sile, na način precizno opisan u dispozitivu, oštećenu - dijete prinudili na obljubu. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je oštećena svjedočila u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti svjedoka i da je saslušana u posebnoj prostoriji, putem uređaja za prijenos slike i zvuka, nakon što je klinički psiholog Ljiljana Stanković navela da kod nje postoje simptomi posttraumatskog stresa i da predstavljaju kumulaciju traumatskih životnih događaja,te da je više puta pokušala suicid i ukoliko bi došlo do njenog susreta sa optuženima, da bi došlo do neprijatnih scena. Navedeni nalaz je Okružni sud prihvatio kao objektivan, tačan i dat u skladu sa pravilima struke. Također, sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da oštećena nema bolesti koje bi je činile nesposobnom da bi dala vjerodostojan iskaz.

5. Okružni sud je u presudi interpretirao iskaze oštećene i drugih saslušanih svjedoka kao i optuženih koji su svjedočili u svoju korist, te je istovremeno naveo šta iz kojeg iskaza proizilazi. U pogledu odbrane apelanta sud je istakao da nije prihvatio njegov iskaz jer je u suprotnosti sa iskazima suoptuženih S.M. i D.M. datim u toku istrage a naročito sa iskazom oštećene. Okružni sud je naveo da tokom postupka uračunljivost optuženih nije bila ničim dovedena u pitanje zbog čega u tom pravcu nisu bili ni provođeni dokazi.

6. Protiv presude Okružnog suda, žalbu je, zbog svih razloga previđenih odredbama ZKP RS podnio apelant.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 13 0 K 000531 10 Kž od 24. februara 2011. godine, žalbu apelanta (i drugih optuženih) odbio kao neosnovanu i potvrdio osuđujući dio presude Okružnog suda. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je u dispozitivu ožalbene presude vrijeme i mjesto izvršenja predmetnih krivičnih djela dovoljno precizno određeno za pravilnu primjenu materijalnog prava te da je zahtjev apelanta za preciznijim određenjem nepotreban. Naime, Vrhovni sud je naglasio da je, bez obzira na moguću odbranu alibijem, priroda ovog krivičnog postupka takva da nije bilo moguće preciznije odrediti tačno vrijeme događanja, a da je određenje kako je izvršeno u pobijanoj presudi u skladu sa odredbama čl. 9. i 10. KZ RS. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan i žalbeni navod apelanta da je u prvostepenom postupku počinjena povreda člana 7. ZKP RS jer odbrani nije ostavljeno dovoljno vremena za pripremu, obzirom da nije navedeno u čemu se sastoji uticaj „ove povrede“ na zakonito i pravilno donošenje pobijane presude. Vrhovni sud je naglasio da su neosnovani i žalbeni prigovori apelanta o nedostacima transkripta audio zapisa, zatim prigovori koji se odnose na razmještaj lica unutar sudnice i saslušanja oštećene u drugoj prostoriji. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da odnos medija prema datom krivičnom postupku i njihov odnos prema pretpostavci nevinosti, koje je otvoreno apelantovom žalbom, nije dovedeno u vezu sa zakonitošću pobijane presude.

8. Vrhovni sud je naglasio da se žalbama svih optuženih pokušava dovesti u pitanje iskaz oštećene da su se predmetni događaji odigrali 2002. godine kada je oštećena u krivično-pravnom smislu bila dijete, a ne 2004. godine, kako tvrde optuženi u iskazima datim na glavnom pretresu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da branioci optuženih iz izjave oštećene izdvajaju samo jedan dio, bez da uzimaju i analiziraju cjelokupni njen iskaz. Po ocjeni Vrhovnog suda, nema mjesta oštrom suprostavljanju izjava oštećene iz istrage i sa glavnog pretresa jer su u najvećoj mjeri saglasne obzirom da u obje izjave oštećena tvrdi da je u inkriminisano vrijeme imala 13 godina i da je to bilo 2002. godine, dok je njen dio izjave da je tada završavala deveti razred dat pod rezervom. Navedeno je da je neosnovana tvrdnja iz žalbi da određivanje godine u kojoj su se predmetni događaji odvijali, kao i druge činjenice od značaja u ovoj krivičnoj stvari proizilaze samo iz izjava oštećene. Naime, Vrhovni sud je naveo da se gubi se iz vida da se većina optuženih u svojim izjavama, koje su dali u istrazi, a koje su korištene u toku njihovog ispitivanja u skladu sa odredbom člana 288. stav 1 ZKP RS (i koje predstavljaju dio dokazne građe u ovom predmetu), izjasnila o svojim kontaktima sa oštećenom i jasno ih vremenski locirali u 2002. godini. Vrhovni sud je naglasio da predmetne izjave nisu jednake; da sadrže osporavanje ili umanjivanje značaja vlastitog učešća u događaju; neke su date i pred braniocem ali ono što im je svima zajedničko, sa izuzetkom izjave apelanta, je to da se predmetni događaj desio upravo 2002. godine. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da činjenično utvrđenje da se inkriminisani događaj desio 2002. godine a ne 2004. godine nije sa uspjehom doveden u pitanje ni drugim provedenim dokazima koje je Okružni sud na ispravan način cijenio.

9. Navedeno je da je prilikom ocjene iskaza bilo kojeg svjedoka a naročito oštećene u krivičnom predmetu kao što je ovaj, pretjerano tražiti potpunu preciznost, dosljednost i tačnost svakog detalja o kojem svjedok daje iskaz. Vrhovni sud je naveo da je u vezi s tim i teza apelanta da oštećena u spornom periodu nije živjela u istoj kući gdje i on, iako dokazana nije dovoljna za odbacivanje cjelokupnog iskaza oštećene. Nadalje je navedeno da nije sporno da oštećena jedno vrijeme zaista stanovala sa [apelantom] u istoj kući, međutim eventualni kontakti između njih dvoje unutar kuće u kojoj su živjeli iz tog perioda nisu predmet ovog krivičnog postupka. S druge strane, činjenica da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret proizilazi i iz drugih dokaza pa je stoga Okružni sud pravilno postupio kada je i apelanta oglasio krivim za predmetno krivično djelo.

10. Vrhovni sud je istakao da određivanje načina utvrđivanja pojedinih činjenica, koje su od značaja za ishod krivičnog postupka, leži na strani koja želi ili treba da ih dokaže. To se odnosi i na vrijeme izvršenja krivičnog djela, koje je u konkretnom slučaju Tužilaštvo dokazalo na način koji je prihvatio prvostepeni sud a i Vrhovni, kao drugostepeni sud. Prigovor iz žalbe apelanta da je prilikom utvrđivanja ove činjenice trebalo zatražiti odgovarajuće informacije od folklornog društva (kada su imali goste iz Srbije i kada su organizovali sporni događaj u ugostiteljskom objektu „Imperija“), je po zaključku Vrhovnog suda neosnovan, obzirom da Tužilaštvu očigledno nije trebao ovaj dokaz. Navedeno je da to svakako nije sprečavalo odbranu da sama prikupi takve dokaze.

11. Također je Vrhovni sud istakao da je neosnovana tvrdnja iz žalbe apelanta da oštećena na ovaj način lažno tereti apelanta i želi da od njega iznudi novac. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da prije svega da se za ovakav stav ne nudi bilo kakav dokaz već da se radi samo o prostoj nepotkrijepljenoj tvrdnji. Osim toga, Vrhovni sud je ponovio da nije samo oštećena tā koja tereti apelanta nego da to proizilazi i iz iskaza optuženog S.M. koji je on dao u istrazi 22. maja 2008. godine iz koje proizilazi da je apelant skupa sa drugim optuženim imao seksualni odnos sa oštećenom. U pogledu visine izrečene krivične sankcije, Vrhovni sud je istakao da je, uzimajući u obzir da su u ovom predmetu žalbe podnesene samo u korist optuženih, utvrdio da smanjenjem kazni ne bi bila postignuta svrha kažnjavanja propisana odredbom člana 31. KZ RS, pa je u tom dijelu žalbe branilaca svih optuženih odbio kao neosnovane.

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U veoma opširnoj apelaciji, apelant je ponovio hronologiju predmetnog krivičnog postupka i utvrđene činjenice. Apelant je naveo da smatra da prvostepena presuda nije zakonita, te da se nezakonitost osporene presude ogleda u kršenju osnovnih principa krivičnog prava sadržanih u odredbama ZKP RS, što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant navodi da je istaknuti stav sadržan u žalbi koju je blagovremeno uputio Vrhovnom sudu te je u apelaciji ponovio navode iz žalbe a koji su za posljedicu, prema njegovom navodu imali kršenje člana 6. Evropske konvencije. Apelant, prije svega ističe da je članom 7. ZKP RS propisano da se optuženom mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane. U vezi s tim, apelant navodi da mu Okružni sud nije „obezbijedio“ dovoljno vremena za pripremu odbrane. Naime, inkriminisani događaj se „ navodno“ desio u junu 2002. godine a optužnica je podignuta 8. oktobra 2009. godine a glavni pretres je počeo 9 aprila 2010. godine. Također, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i iz razloga što je tražio od Okružnog suda da mu se dostavi transkript audio-zapisa ali takvom zahtjevu nije udovoljeno nego se odbrana mogla koristiti audio-zapisom i skraćenim zapisnikom koji se tretira kao transkript.

13. Apelant tvrdi da je predmetni krivični postupak počeo sa „enormnim“ interesom javnosti i da su brojni mediji, pored objektivnog izvještavanja, u ne malom broju, suprotno pretpostavci nevinosti, vršili neprimjeren pritisak na sud. Apelant je naveo da pravo na nepristrasan i nezavisan sud čini okosnicu u skladu sa članom 6. 1. Evropske konvencije i članom 14. Međunarodne povelje o građanskim i političkim pravima. Apelant navodi da je tokom postupka u više navrata došlo do povrede prava na nepristrasan sud iz razloga što je sud nebrojeno puta tolerisao Tužilaštvu sugestivna pitanja njihovim svjedocima i što je tolerisao intervencije tužioca usmjerene na prekid svjedočenja kada bi svjedok svjedočio drugačije od onog što je iskazivao u istrazi. Apelant navodi da zaključak o pristrasnosti prvostepenog suda ne umanjuju kasnije reakcije suda iznuđene od strane odbrane optuženih. Apelant prigovara i činjenici što u optužnici nije navedeno tačno vrijeme i mjesto inkriminisanog događaja niti je takvo što utvrđeno od suda na glavnom pretresu. Time je, prema njegovom mišljenju on uskraćen da adekavtno pripremi odbranu u smislu obezbjeđivanja alibija. Osim toga, apelant prigovora i da mu nisu dostavljeni svi dokazi koje je prikupilo Tužilaštvo i ističe da smatra da su „osim priloga optužnice odbranama nisu dostupni drugi materijali Tužilaštva, posebno ukoliko idu u prilog optuženima. U konkretnom slučaju od apelanta i ostalih optuženih su skrivani materijali koji im idu u prilog i nisu im takvi materijali učinjeni dostupnim“. Nadalje je apelant u apelaciji izvršio analizu pojedinačnih dokaza Tužilaštava te iznio svoje zaključke o tome šta iz kojeg dokaza proizilazi te kontradiktornosti koje prema njegovom mišljenju proizilaze iz njih, suprotno činjeničnom utvrđenju redovnog suda.

14. Apelant također navodi da Okružni sud nije udovoljio njegovom zahtjevu od 28. aprila 2010. godine da od Suda BiH zatraži dio dokaznog materijala – svjedočenja iz predmeta K.54/08 „dio zapisnika ukupno 25 redova zapisnika na kojim ova svjedokinja opisujući događaj koji je predmet suđenja u Doboju osam puta u dvadeset pet reda drugačijimanji broj učesnika istog ovog događaja za koji je osuđen apelant". Apelant smatra da mu je i na ovaj način povrijeđeno pravo na odbranu. Osim toga, apelant ističe da je sud u konkretnom slučaju, nakon ocjene provedenih dokaza trebao primijeniti načelo in dubio pro reo.

15. Apelant navodi da je Okružni sud, nakon prijema osporene presude Vrhovnog suda, presude odmah dostavio Osnovnom sudu u Derventi radi izvršenja koji je aktom broj 84 0 K 033 379 11 Iks od 29. marta 2011. godine pozvao apelanta da se javi 20. aprila 2011. godine, radi upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, mada apelant još uvijek nije bio dobio presudu Vrhovnog suda (dostavljena mu je naknadno). Po ocjeni apelanta, postupak Okružnog suda da pokreće postupak izvršenja presude bez da je dostavljena onom na koga se odnosi predstavlja nastavak postupanja suprotnog članu 6. Evropske konvencije. Apelant ističe da on trenutno živi i radi u u inostranstvu i kao državljanin BiH ima namjeru da u cjelosti prihvati sve konsekvence vođenog sudskog postupka, uključujući i odlazak na izdržavanje kazne zatvora koja mu je izrečena. Međutim, obzirom da apelant smatra da je njegova apelacija argumentovana i prihvatljiva, predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odrediti da se osporena presuda neće izvršavati do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

16. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

17. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

18. Po mišljenju Ustavnog suda, apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudo Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

19. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/10) reguliše postupak odlaganja izvršenja kazne zatvora (član 69.). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnost koju je imao na raspolaganju prema citiranoj odredbi navedenog Zakona, niti je obrazložio zbog čega smatra da postoje razlozi koji bi opravdali njegov zahtjev za donošenje privremene mjere.

20. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

21. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

22. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1978/11 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio