Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2167/09 (V. D.-M.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2167/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2167/09, rješavajući zahtjev Vahide Dobrača-Muftić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Vahide Dobrača-Muftić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Vahida Dobrača-Muftić (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je, 9. jula 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-
000396 od 23. aprila 2009. godine. Apelantica je također podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje navedene presude do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-
002830 od 13. marta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-0001422 od 13. marta 2007. godine, obavezan je tuženi Mehmed Muftić (u daljnjem tekstu: tuženi) iseliti iz stana pobliže označenog u dispozitivu presude, vlasništvo apelantice, te ga osloboditi od vlastitih stvari, kao i naknaditi apelantici troškove parničnog postupka.
3. U toku postupka Općinski sud i Kantonalni sud su utvrdili da su apelantica i tuženi bili u braku preko trideset godina, da su predmetni stan stekli u toku trajanja bračne zajednice, da je predmetni stan dodijeljen tuženom od firme «Energoinvest» Sarajevo u kojoj je proveo na radu punih četrdesetpet godina, da apelantica i tuženi imaju troje djece, da je apelantica u toku braka od tuženog dobila pismenu saglasnost na formularu za otkup stana na njeno ime, a da tuženi sve vrijeme koristi stan. Također je utvrđeno da su se apelantica i tuženi razveli Presudom Općinskog suda broj P-1816/02 od 14. novembra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1610/03, kao i da je apelantica težak bolesnik sa invaliditetom 100%. Sudovi su smatrali da je apelantica isključivo pravo vlasništva stekla upisom u javne knjige o nekretninama, uz pismenu saglasnost tuženog, pa je tuženi obavezan da po jačem pravu apelantice iseli iz predmetnog stana.
4. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 065 0-I-08-001702 od 9. maja 2008. godine, donesenom u postupku prinudnog izvršenja presude Općinskog suda, broj 065-0-P-06-002830 od 13. marta 2007. godine, određeno je izvršenje udaljenjem tuženog i uklanjanjem njegovih stvari iz predmetnog stana i predajom u posjed stana apelantici.
5. Prema navodima iz apelacije rješenje o izvršenju je izvršeno.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000396 od 23. aprila 2009. godine uvažena je revizija tuženog, obje nižestepene presude su preinačene i apelanticin tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti. Vrhovni sud je ocijenio da je osnovan revizioni prigovor tuženog da je predmetni stan bračna stečevina apelantice i tuženog, koja još nije podijeljena, pa se apelantica ne može a priori smatrati stavrno isključivim vlasnikom te nekretnine, bez obzira što je upisana u vlasničkoj knjizi sa pravom 1/1 i, na osnovu tako tumačenog jačeg prava-prava vlasništva, tuženog iseliti iz stana. Vrhovni sud je istakao da je tuženi osnovano ukazao u reviziji, a što je isticao i ranije u toku postupka, da njegova data saglasnost na formularu da apelantica otkupi stan na svoje ime, nije sa njegove strane značila i da je apelantica, bez obzira što je u vlasničkoj knjizi upisana sa pravom vlasništva 1/1, isključivi vlasnik stana do momenta valjane podjele bračne tečevine, a posebno da to nije značilo da on ne može koristiti stan, odnosno da iz njega mora iseliti. Po shvatanju Vrhovnog suda, da bi apelantica mogla tražiti iseljenje tuženog na osnovu svog jačeg prava-prava vlasništva, morala je, a što nije, dokazati (član
123. ZPP) postojanje uslova propisanog odredbom člana 254. stav 2. Porodičnog zakona, a to je da je predmetni stan imovina koju je ona za vrijeme trajanja bračne zajednice sa tuženim stekla po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. Porodičnog zakona. Osim toga, tuženi je apelantici dao saglasnost da otkupi stan u vrijeme trajanja njihove bračne zajednice, a on stanuje u tom stanu sve vrijeme, pa bi oduzimanje prava korištenja stana tuženom u ovom postupku, po ocjeni Vrhovnog suda, bila direktna povreda njegovog prava na dom.
7. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu vidi u tom što je Vrhovni sud, prilikom donošenja osporene presude, povrijedio odredbe materijalnog i procesnog prava. Apelantica obrazlaže zahtjev za donošenje privremene mjere time što tuženom, u skladu sa odlukom Vrhovnog suda, pripada pravo da podnese prijedlog za protivizvršenje, a na taj način bi bili ugroženi zdravlje, život i imovina apelantice.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Naime, eventualno protivizvršenje na temelju osporene presude Vrhovnog suda, koje apelantica želi spriječiti donošenjem privremene mjere, se može sastojati u tome da se njenom bivšem suprugu omogući da se vrati u posjed predmetnog stana i nastavi da ga koristi. Ustavni sud zapaža da apelantica nije ničim potkrijepila svoje navode da bi eventualnim ponovnim korištenjem predmetnog stana od strane njenog bivšeg supruga bili ugroženi zdravlje, život i imovina apelantice, odnosno nije obrazložila u čemu bi se to ugrožavanje sastojalo. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoje argumenti i dokazi koji bi prima facie ukazali na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, niti bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da bi donošenje privremene mjere koju apelantica traži bilo u interesu strana ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović