Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2436/09 (R. Đ.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2436/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2436/09, rješavajući zahtjev Radmile Đajić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Radmile Đajić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Radmila Đajić (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je, 29. jula 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 052504 09 Gž od 11. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 052504 02 P od 30. januara 2009. godine. Apelantica je 23. novembra 2010. godine dopunila apelaciju i podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio sve radnje u izvršnom postupku u predmetu broj 71 0 I 065995 09 I do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 052504 02 P od 30. januara 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 0525404 09 Gž od 11. maja 2009. godine, apelantica je obavezana da tužitelju Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu. tužitelj) preda u posjed ispražnjen stan pobliže označen u dispozitivu presude u roku od 30 dana od dana donošenja presude (stav I izreke), odbačena je tužba tužitelja u dijelu kojim se traži utvrđenje ništavosti odluke Komisije tužitelja za za rješavanje stambenih potreba korisnika penzije Opštine Banjaluka broj 02-411/1-902 od 2. Oktobra 1992. godine o dodjeli spornog stana na privremeno korištenje, te ugovora o privremenom korištenju koji je zaključila apelantica sa SIZ stanovanja Banjaluka kao pravnim prednikom Zavoda za izgradnju a.d. Banjaluka, broj 03/03-

1585/92 od 24. novembra 1992. odine (stav II izreke). Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana i da se suprotna strana obaveže s njom da zaključi ugovor o zakupu stana i omogući joj otkup istog (stav III izreke), odbijen je zahtjev za preinačenje protivtužbe označavanjem kao tužene Republike Srpske (stav IV izreke), prihvaćeno je učešće Miroslave Mehić kao umješača na starni tužitelja (stav V izreke), obavezana je apelantica da tužitelju naknadi troškove postupka (stav VI izreke) , te je odbijen zahtjev umješača za naknadu troškova parničnog postupka (stav VII izreke).

3. Iz obrazloženja prvostepne presude proizlazi da je Osnovni sud nakon provednog postupka na osnovu izvedenih dokaza utvrdio: da je na osnovu Odluke o dodjeli stana na privremeno korištenje od 2. oktobra 1992. godine apelantici, kao pripadniku Vojske Republike Srpske dodijeljen sporni stan iz Stambenog fonda korisnika penzije Opštine Banjaluka, da je apelantica na osnovu ove odluke sa SIZ-om stanovanja zaključila ugovor o privremenom korištenju spornog stana 4. novembra 1992. godien; da je nalogom nadležnih organa tužitelja od 5. septembra 2001. godine zatraženo od stručnih službi tužitelja da mu se vrate stanovi koje koriste lica koja nisu korisnici penzije, odnosno nisu radnici tužitelja; da se kod Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banjaluka, vodi postupak za povrat stana po zahtjevu Miroslave Mehić, kao člana porodičnog domaćonstva ranijeg nosioca stanarskog prava Amalije Zovko, da se Miroslava Mehić prijavila na adresi predmetnog stana 12. Februara 1992. godine, da je prije toga bila prijavljena na drugoj adresi počev od 1975. godine; da je u braku koji nije prestao sa Dušanom Mehićem, koji je nosilac stanarskog prava na drugom stanu; da uzravni postupak po navedenom zahtjevu za povrat predemtnog stana još nije okončan, da je apelantica u sporni stan uselila 24. juna 1992. godine, što je utvrđeno na osnovu iskaza apelantice saslušane u svojstvu parnične stranke, da je sve vrijeme u posjedu spornog stana i da nje ostvarila stanarsko pravo na drugom stanu; da je imala pravni osnov privremenog korištenja stana sve do ostvarivanja raskidnog uslova tj. apelanticine demobilizacije, kada su se ostvarili uslovi da tužitelj podnese tužbu za predaju u posjed predmetnog stana.

4. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da tužitelj u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništavosti odluke i ugovora o korištenju stana nema pravnog interesa kao procesne pretpostavke dopuštenosti utvrđujuće tužbe, s obzirom da su se u konkretnom slučaju stekli uslovi za primjenu odredbe člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnike RS“broj 38/98 do 96/03). Nadalje, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana osnovan, jer je raniji nosilac stanarskog prava Amalija Zovko umrla 18. decembra 1991. godine i apelantica nije ostvarila pravo na nadovjeru spornog ugovora u skladu sa propisom određenim Uputstvom o provjeri zakonitosti korištenja stanova nakon 1. aprila 1992. godine i postupku utvrđivanja prava na obnovu ugovora o korištenju stana („Službeni glasnik RS“ broj 11/02). S obzirom da je apelantica sporni stan koristila na osnovu privremenog ugovora o korištenju stana koji je bio na nazi do povratka apelantice sa ratišta nije osnovan protivtužbeni zahtjev apelantice za utvrđenje da je stekla stanarsko pravo na spornom stanu protekom roka od osam godina od useljenja zbog nastupanja prekluzije prava tužitelja na zahtjev za predaju stana u posjed, jer od jula 1996. godine kada je demobilisana i od kada je tužitelj mogao da podnese zahtjev za predaju u posjed stana do stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova nije protekao rok od osam godina.

5. U obrazloženju drugostepene presudeje Okružni sud je istakao da je prvostepena presuda u pobijanom dijelu pravilna, ali ne iz razloga koje je dao prvostepeni sud. Naime, Okružni sud je smatrao da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o ptrestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini, već da se u konkretnom slučaju za rješenje predmetnog spora mogu primijeniti samo odredbe Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ broj 14/84-prečišćeni tekst, broj 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99, u daljnjem tekstu: ZSO). Naime, odredbom člana 27. stav 2. navedenog zakona propisano je da se ugovor o korištenju stana može zaključiti na određeno vrijeme samo u dva slučaja: ako se stan dodjeljuje do obezbjeđenja drugog ugovornog stana ili ako se nalazi u zgradi koja se ima rušiti u roku koji nije duži od tri godine od dana zaključenja ugovora. Osim u navedenim slučajevima ugovor o korištenju stana zaključen na određeno vrijeme je ništav kao protivan prinudnom propisu, u skladu sa odredbom člana 103 Zakona o obligacionom odnosima („Službeni list SFRJ“ br.29/78 39/85i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br.17/93, 3/96 39/03 i 74/04). U konkretnom slučaju, s obzirom da je apelanici predmetni stan privremeno dodijeljen za vrijeme rata i neposreden ratne opasnosti kao mobilisanom borcu do povratka sa ratišta, sporna odluka o dodjeli stana na privremeno korištenje i ugovor o privremenom korištenju stana su protivni zakonu i samim tim ništavi u smislu odredbe člana 103. ZOO. Imajući u vidu da je posljedica zaključenja ništavog ugovora uspostava ranijeg stanja prema odredbi člana 104. ZOO, te da se u ovom slučaju radi o ništavim pravnim aktima, zahtjev za predaju stana u posjed je osnovan kraj nesporne činjenice da je tužitelj davalac stana na korištenje i da apelantica nema pravnog osnova za njegovo korištenje. Ovakva pravni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Srpske u sličnoj pravnoj situaciji u svojoj odluci broj Rev-19/05 od 19. decembra 2006. godine. Konačno, Okružni sud je zaključio da su neosnovani apelanticini navodi da je stekla pravo na korištenje predmetnog stana na osnovu člana 30. ZSO kojim je propisano da, u slučaju nezakonitog korištenja stana, deložacija je moguća u roku od tri godine od strane stambenog organa ili u daljnjem roku od pet godina koji rok se odnosi n vlasnika stana. Naime, apelantica je u predemtni stan uselila na osnovu odluke davaoca stana na korištenje i na osnovu tog akta je zaključila ugovor o korištenju stana. Znači u vrijeme useljenja u predmetni stan tužitelj kao davalac stana na korištenej raspoalgao je sa stanom na navedeni način i nije mogao prije završetka rat 19. juna 1996. godine podniejti zahtjev za apelanticino iseljenje iz stana, a od prestanka rata 19. Juna 1996. godiene do stupanja na snagu Zakona o privatizaciji sdržavnih stanova nije protekao rok od osam godina propisan odredbom člana 30. ZSO. Slijedom navednog, Okružni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi u skladu sa odredbom člana 30 ZSO da se utvrdi da je protekom roka od osam godina bespravnog korištenja stana apelantica stekla pravo trajnog i nesmetanog korištenja spornog stana.

6. Tužitelj je 26. juna 2009. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog radi izvršenja Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 052504 02 P od 30. januara 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 052504 09 Gž od 11. maja 2009. godine.

7. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 0065995 09 I od 10. novembra 2010. godine usvojen je tužiteljev prijedlog i određeno je izvršenje prinudnim iseljenjem apelanta iz predmetnog stana.

8. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navednih prava vidi u pogrešnoj proizvoljnoj materijalnog prava, tj. odredbi ZSO. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantica je navela da bi se izvršenjem pravosnažne Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 052504 02 P od 30. januara 2009. godine nastavilo sa kršenjem njenih ljudskih prava i bila bi joj pričinjena enormno velika i nenadoknadiva šteta.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“

10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2436/09 (R. Đ.) | Sudska praksa | Aktio