Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2550/09 (Zavod za izgradnju a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2550/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-2550/09, rješavajući zahtjev Zavoda za izgradnju a.d. Banjaluka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev Zavoda za izgradnju a.d. Banjaluka za donošenje privremene mjere.

Nalaže se Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove, područna jedinica Banja Luka da u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, koja se vodi za katastarsku opštinu Banja Luka 6 u listu broj 12739 izvrši zabilježbu zabrane raspolaganja odnosno otuđenja ili opterećenja na stanu u ulici Rade Vrenješević broj 2 u Banjoj Luci, na kojem je kao nosilac prava u dijelu 1/1 upisana Mitheta Turčinhodžić.

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije

OBRAZLOŽENJE

1. Zavod za izgradnju a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Čedo Savić, direktor, podnio je, 6. avgusta 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 034312 09 Gž od 13. maja 2009. godine Apelant je, također, 21. januara 2011. godine podnio prijedlog za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Midheti Turčinhodžić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) da raspolaže stanom u Banjaluci u ulici Rade Vranješević broj 2 odnosno da navedeni stan otuđi ili optereti do donošenja odluke o apelaciji, uz zabilježbu zabrane u Knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja luka.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 034312 06 P od 20. januara 2009. godine u stavu I je utvrđeno da je pravno ništavo rješenje Državnog trgovačkog preduzeća „Mateks“ Banjaluka broj 04-1151/98 od 9. novembra 1998. godine o dodjeli stana na trajno korištenje Drašku Radulović (u daljnjem tekstu: prvotuženi), koji stan se nalazi u Banjaluci u ulici Rade Vranješević broj 2, suteren, što su prvotuženi, TP „Mateks““ A.D. Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Zavod za izgradnju A.D. Banjaluka (u daljnjem tekstu: trećetuženi) dužni priznati. U stavu II je utvrđeno je da je pravno ništav ugovor o korištenju stana zaključen između prvotuženog i trećetuženog broj 0303-183/99 od 20. januara 1999. godine, predmetom kojeg je bio stan u Banjaluci u ulici Rade Vranješević broj 2, suteren, što su tuženi dužni priznati. U stavu III je utvrđeno da je ništav ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen u Banjaluci 28. februara 2002. godine između prvotuženog i drugotuženog ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem Ov-3352/03 5. marta 2003. godine, što su tuženi dužni priznati, da se izvrši brisanje upisa prava vlasništva prvotuženog na predmetnom stanu-garsonjeri iz Knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova i lista o uloženim ugovorima o otkupu stambenih zgrada i stanova broj 2207 k.o. Banjaluka 6, kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Područne jedinice Banjaluka pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U stavu IV prvotiuženi i drugotuženi su obavezani da tužiteljici solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.740,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja odluke pa do konačne isplate, a sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom V tužiteljica je odbijena sa zahtjevom da joj trećetuženi naknadi troškove postupka zajedno sa prvotuženim i drugotuženim. Stavom VI tužba tužiteljice kojom je tražila da joj se preda predmetni stan u posjed odbačena je zbog nenadležnosti suda.

3. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli prvotuženi, drugotuženi i tužiteljica. Okružni sud je presudom broj 71 0 P 034312 09 Gž od 13. maja 2009. godine žalbu prvotuženog i drugotuženog na odluku o troškovima parničnog postupka odbio i prvostepenu presudu potvrdio u usvajajućem dijelu (stav I, II, III i IV izreke prvostepene presude). Žalba tužiteljice na odbijajući dio odluke o troškovima parničnog postupka (stav V izreke prvostepene presude) je uvažena te je prvostepena presuda preinačena u tom dijelu tako da je trećetuženi obavezan da zajedno sa ostalim tuženim (prvotuženim i drugotuženim) solidarno naknadi tužiteljici na ime troškova parničnog postupka iznos od 5.740,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. januara 2009. godine pa do isplate. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

4. U obrazloženju presude Okružnog suda se navodi da u smislu člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) žalba tužiteljice pravilno zaključuje da je trećetuženi bio stranka u postupku pred sudom kao i u postupku zaključenja svih ugovora. Istaknuto je da iz spisa proizlazi da je trećetuženi dao odgovor na tužbu (pismeni odgovor od 11. februara 2005. godine) kojim je osporio zahtjev tužiteljice u pogledu utvrđivanja ništavosti ugovora o korištenju stana od 28. januara 1999. godine kao i istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije na svojoj strani. Stoga je Okružni sud zaključio da je trećetuženi aktivno učestvovao u predmetnoj parnici. Nadalje je navedeno da iz spisa proizlazi da je trećetuženi pozivan na rasprave na kojima je prisustvovao, isticao prigovore, pa je time dao povoda za podnošenje tužbe i vođenje postupka jer je donio nezakonita rješenja kojim se predmetni stan dodjeljuje prvotuženom. S obzirom na navedeno po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud je izveo pogrešan zaključak da trećetuženi nije ničim doprinio nastanku ovog postupka pa ga je zbog toga oslobodio obaveze polaćanja troškova postupka.

5. Istaknuto je da se predmetni postupak zbog prirode pravnog odnosa trebao i morao riješiti jedinstveno prema svim tuženim shodno odredbi člana 362. tačka 1. ZPP u vezi sa odredbom člana 206. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnejm tekstu: ZOO). Prema tome po mišljenju Okružnog suda trećetuženog je valjalo obavezati da naknadi troškove tužiteljici. Okružni sud je naveo da tuženi imaju imaju položaj formalnih suparničara jer su samostalne stranke u sporu, radnje svakog od njih su pojedinačne i nezavisne od radnji drugih suparničara, a potraživanje tužiteljice se zasniva prema svim tuženim na istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu. Stoga po ocjeni Okružnog suda nije bilo razloga odvojeno promatrati obavezu na naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na trećetuženog.

6. Rješenjem Osnovnog suda o izvršenju broj 71 0 I 092952 10 I od 29. decembra 2010. godine određeno je izvršenje protiv trećetuženog kao izvršenika, predloženo od strane tužiteljice kao tražioca izvršenja, radi naplate troškova parničnog postupka u iznosu od 5.740,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. januara 2009. godine do isplate, po osnovu presude Okružnog suda broj 71 0 P 034312 09 Gž od 13. maja 2009. godine.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Po mišljenju apelanta Okružni sud je učinio povredu pravila postupka na način što je onemogućio apelanta da raspravlja pred sudom što je dovelo do povrede odredbe člana 5. i 207. ZPP. Ističe da obrazloženje drugostepene presude u dijelu koji se odnosi na troškove postupka sadrži više proizvoljnih razloga koji nemaju uporište u dokaznoj građi niti proizlaze iz stanja spisa. Nadalje navodi da apelant nije donosio bilo kakva rješenja o dodjeli stana prvotuženom već da je prvotuženom stan dodjeljen od strane drugotuženog, kao nosioca prava raspolaganja.

8. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant navodi da u vrijeme podnošenja apelacije tužiteljica nije bila vlasnik predmetnog stana, te da apelant iz navedenog objektivnog razloga nije mogao podnijeti prijedlog za donošenje privremene mjere zajedno sa apelacijom. Nadalje, navodi da je tužiteljica pravo vlasništva na predmetnom stanu stekla na osnovu Ugovora o otkupu stana broj OSUg-44/10/0505948105009 od 17. novembra 2010. godine, koji je ovjeren pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci broj Ov110/10 od 23. novembra 2010. godine, u prilog čemu je dostavio kopiju predmetnog ugovora, te da je nakon toga izvršila uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu, u prilog čemu je dostavio Izvod iz knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova broj 12739. Takođe, navodi da tužiteljica živi u Švedskoj te da postoji opravdana bojazan da apelant u slučaju uspjeha u postupku po apelaciji neće moći u postupku protivizvršenja naplatiti iznos koji će u postupku izvršenja biti „zaplijenjen“ na računu apelanta u korist tužiteljice. Navedeno iz razloga što tužiteljica nakon izvršenog otkupa može slobodno raspolagati predmetnim stanom.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud podsjeća da je član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na temelju razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice, tj. da je privremenu mjeru potrebno donijeti u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud zapaža da apelant kao razlog za donošenje privremene mjere navodi da bi izvršenje pravosnažne presude Okružnog suda proizvelo štetne posljedice za njega, te da u slučaju apelantovog uspjeha po apelaciji apelant neće moći u postupku protivizvršenja naplatiti iznos koji će biti „zaplijenjen“ na njegovom računa u postupku izvršenja u korist tužiteljice. U prilog ovoj tvrdnji apelant ističe da je tužiteljica već uknjižena kao vlasnik stana, da sa njim može slobodno raspolagati odnosno otuđiti ga, kao i da živi u Švedskoj. Iz apelantovih navoda proizilazi da je predmetni stan jedina imovina tužiteljice koja bi mogla da posluži kao obezbjeđenje za namirenje eventualno neopravdano naplaćenih sredstava sa njegovog računa.

12. U konkretnom slučaju, imajući u vidu razloge koje je apelant istakao u prilog donošenja privremene mjere (otežano protivizvršenje u slučaju eventualnog uspjeha po apelaciji ukoliko tužiteljica, kao vlasnica predmetne nekretnine, u međuvremenu proda ili optereti predmetnu nekretninu a imajući u vidu nespornu činjenicu da tužiteljica živi u Švedskoj) Ustavni sud smatra da su se u okolnostima konkretnog slučaja stekli razlozi za donošenje privremene mjere. Naime, Ustavni sud je mišljenja da je u konkretnom slučaju donošenje privremene mjere u interesu pravilnog vođenja postupka u smislu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, a iz razloga što će se usvajanjem privremene mjere održati na snazi postojeće stanje do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji, a da pri tom neće biti prouzrokovane štetne posljedice u odnosu na tužiteljicu. Ustavni sud napominje da je apelant predložio da se privremenom mjerom tužiteljici nametne zabrana raspolaganja odnosno prodaje ili opterećenja predmetne nekretnine. Međutim, Ustavni sud je mišljenja da se svrha usvajanja privremene mjere, u konkretnom slučaju, jedino može ostavariti ukoliko se privremenom mjerom naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove (kao nadležnom organu za vođenje evidencije privatiziranih-otkupljenih stanova u Republici Srpskoj) da izvrši zabilježbu zabrane raspolaganja odnosno prodaje ili opterećenja predmetne nekretnine na kojoj je nosilac prava tužiteljica, obzirom da se samo na ovaj način može postići postići da predmetna zabrana bude transparentna tj. da bude dostupna evenutalno zainteresovanim trećim licima.

13. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.

14. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud ne odluči drugačije

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović