Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3377/09 (A. L.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3377/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-3377/09, rješavajući zahtjev Aide Lederhaus za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Aide Lederhaus za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Aida Lederhaus (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Danijela Saller-
Osenk, advokat iz Sarajeva, podnijela je 29. oktobra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog dužine trajanja postupka povrata stana pred Upravom za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) i Ministarstvom stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo stambene politike).
2. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom će Upravi za stambena pitanja biti naloženo da je uvede u posjed stana koji se nalazi u ul. Zagrebačka broj 7, Sarajevo (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
3. Apelantica je 23. septembra 1998. godine podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana koji je bio potpuno devastiran.
4. Uprava za stambena pitanja je rješenjem broj 23/6-372-5168/98 od 24. oktobra 2001. godine potvrdila da je D.L. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu te da se apelantici, kao članu njegovog porodičnog domaćinstva dozvoljava vraćanje u posjed predmetnog stana. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, istaknuto da je do sanacije, stan onesposobljen za stanovanje.
5. Apelantice je Upravi za stambena pitanja podnijela prijedlog za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja broj 23/6-372-5168/98 od 24. oktobra 2001. godine.
6. Protiv rješenja Uprave za stambena pitanja broj 23/6-372-5168/98 od 24. oktobra 2001. godine žalbu je izjavio F.S. 8. juna 2004. godine, a kome je ovo rješenje uručeno 4. juna 2004. godine.
7. Ministarstvo stambenih poslova rješenjem broj 27/02-23-1767/04 od 29. jula 2004. godine, odlučujući po žalbi F.S. poništilo je rješenje Uprave za stambena pitanja broj 23/6-372-5168/98 od 24. oktobra 2001. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovno razmatranje.
8. U periodu od 2004. godine do 2008. godine apelantica je u više navrata ulagala urgencije za ubrzanje postupka Upravi za stambena pitanja neposredno i putem pošte. U navedenom periodu održane su dvije usmene rasprave: 4. marta 2003. godine i 25. marta 2004. godine, apelantica je prema prijemnom pečatu Ministarstvu stambene politike 21. decembra 2007. godine uložila žalbu zbog ćutnje administracije u smislu člana 216. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), ali ishod ovog postupka nije dokumentovan.
9. Uprava za stambena pitanja je rješenjem broj 23/6-372-P-5168/98 od 18. avgusta 2008. godine potvrdila da je D.L. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te dozvolila da se apelantici, kao članu njegovog porodičnog domaćinstva, vrati u posjed predmetni stan. Također, utvrđeno je da F.S. (u daljnjem tekstu: bespravni korisnik) predmetni stan koristi bez pravnog osnova definisanog Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te mu je naloženo da predmetni stan napusti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, kao i da nema pravo na alternativni smještaj. Najzad, konstatovano je da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.
10. Ministarstvo za stambena pitanja je rješenjem broj 27/02-23-4467/08 od 3. oktobra 2008. godine odbilo kao neosnovanu žalbu bespravnog korisnika na rješenje Uprave za stambena pitanja broj 23/6-372-P-5168/98 od 18. avgusta 2008. godine.
11. Kantonalni sud u Sarajevu rješenjem broj 09 0 U 002264 08 U od 29. oktobra 2008. godine odbacio zahtjev bespravnog korisnika za odlaganje izvršenja rješenja Ministarstva stambene politike broj 27/02-23-467/908 od 3. oktobra 2008. godine.
12. Uprava za stambena pitanja je zaključkom broj 23/6-372-P-5168/98 od 17. novembra 2008. godine utvrdila da je rješenje Uprave za stambena pitanja broj 23/6-372-P-5168/98 od 18. avgusta 2008. godine postalo izvršno dana 23. septembra 2008. godine, pa je dozvolila izvršenje naloživši bespravnom korisniku da u roku od 7 dana od prijema ovog zaključka iseli iz predmetnog stana, odnosno ako to ne učini do navedenog roka da se određuje prisilno administrativno izvršenje dana 8. decembra 2008. godine u 12.00 časova od strane Uprave za stambena pitanja uz prisustvo radnika Policijske uprave Novo Sarajevo kada će se i izvršiti pečaćenje stana. Najzad, konstatovano da žalba ne odlaže izvršenje.
13. U periodu od 15. decembra 2008. godine do 15. jula 2009. godine Uprava za stambena pitanja je u pet navrata bezuspješno pokušala uvesti apelanticu u posjed predmetnog stana.
14. Apelantica smatra da joj je zbog činjenice da postupak povrata predmetnog stana traje 11 godina povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U prilog ovih tvrdnji apelantica je iznijela hronologiju toka postupka povrata predmetnog stana, posebno ističući da je bila izložena bezbrojnim opstrukcijama organa uprave. U prilog ove tvrdnje apelantica navodi da se, nakon donošenja prvog rješenja kojim joj je priznato pravo na povrat stana 2001. godine, nakon tri godine „pojavila“ žalba bespravnog korisnika o kojoj je Ministarstvo stambene politike odlučivalo i po kojoj je ukinulo ovo rješenje. Nadalje, navodi da se predmetni spis u dva navrata „naprasno“ gubio pa da je morala da se radi rekonstrukcija spisa, da su u neprimjerenim vremenskim razmacima održavane rasprave pred organom uprave u periodu od 2006. do 2008. godine, te da je od nje, po ko zna koji put traženo da dostavlja jednu istu dokumentaciju uz obrazloženje da je prethodno priloženoj „istekao rok“. Apelantica tvrdi da je nadležni organ propustio da preduzme sve potrebne mjere i radnje u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima i da je uvede u posjed predmetnog stana, a zbog čega su i propali pokušaji njenog uvođenje u posjed predmetnog stana. Najzad, apelantica je zatražila da joj se nadoknade troškovi dosadašnjeg toka postupka, kao i troškovi sastavljanja apelacije, te da joj se na ime nematerijalne štete zbog trajanja postupka od 11 godina odredi naknada u iznosu od 5.000,00 KM.
15. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere da se uvede u posjed predmetnog stana jer ne postoji niti jedan zakonski razlog da joj se već godinama onemogućava ulazak u posjed predmetnog stana.
16. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
17. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
18. Apelantica predlaže usvajanje privremene mjere kojom bi bila uvedena u posjed predmetnog stana jer, po njenom mišljenju, ne postoji niti jedan zakonski razlog zbog kog joj se to već godinama onemogućava. Pravo na povrat predmetnog stana apelantici je priznato konačnom odlukom nadležnog organa uprave, ali ova odluka nije izvršena ni nakon pet zakazanih deložacija bespravnog korisnika. Nadalje, apelantica je navela da apelaciju podnosi „iz razloga povrede njenog prava na pravično suđenje u razumnom roku za proteklih 11 godina i povrede prava na dom.“ Iz navedenog slijedi da apelantica, u stvari, od Ustavnog suda traži da je odlukom o privremenoj mjeri uvede u posjed predmetnog stana, a čime bi bio okončan postupak povrata stana koji pred nadležnim upravnim organima traje već 11 godina.
19. Uvažavajući činjenicu da trajanje postupka povrata stana od 11 godina može pokretati ozbiljna pitanja u pogledu kršenju apelanticinih ustavom garantovanih prava, te apelanticin interes da ovaj postupak bude okončan, Ustavni sud ne može kroz mehanizam privremene mjere naložiti uvođenje apelantice u posjed stana i tako okončati predmetni postupak. Naime, nalog nadležnom organu da okonča predmetni postupak preduzimanjem radnji u skladu sa zakonom eventualno može biti sadržan u odluci Ustavnog suda kojom će biti odlučeno o meritumu same apelacije. S obzirom na navedeno, odlučivanje o apelanticinom zahtjevu da odlukom o privremenoj mjeri bude uvedena u posjed stana u okolnostima konkretnog slučaja značilo bi prejudiciranje odluke o apelanticinim navodima koji se tiču merituma spora, odnosno navoda o povredi prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje i s tim u vezi prava na dom. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.
20. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović