Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3415/09 (U. H.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3415/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-3415/09, rješavajući zahtjev Uzeira Hajre za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Uzeira Hajre za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Uzeir Hajro (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gornje Bioče-Tarčin, Općina Ilidža, koga zastupa Meliha Filipović, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. novembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1303/05 od 30. juna 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio otuđenje nekretnina do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P: 494/03-B od 24. februara 2005. godine je utvrđeno da je pravno valjan Ugovor o doživotnom izdržavanju od 18. juna 1996. godine, zaključen između apelanta i Stane Pandurević, što su tužene Velinka Ristović, Milojka Kojčinović i Borka Lojanica (u daljnjem tekstu: tužene) dužne trpiti i apelantu priznati pravo iz tog ugovora i pravo vlasništva na nekretninama iz katastarasko-knjižnog izvatka Općine Hadžići KKU 282 i 283 KO Budmolići sa dijelom ¼ (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Osim toga, istom presudom je utvrđeno da su tužene dužne priznati i trpiti da se apelant na osnovu ove presude uknjiži sa pravom vlasništva sa dijelom ¼ koji je pripadao Stani Pandurević sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. Nakon ocjene svih provedenih dokaza, kao i navoda stranaka u postupku, Općinski sud je zaključio da apelant ima pravni interes utvrđenja postojanja i pravne valjanosti Ugovora o doživotnom izdržavanju od 18. jula 1996. godine, jer taj ugovor nije uzet u obzir u ostavinskom postupku koji su provele tužene. Naime, ostavinskim rješenjem podijeljena je među tuženim imovina koja je u času smrti umrle Stane Pandurević. trebalo da bude predata apelantu po ugovoru o izdržavanju, jer je Stana Pandurević nadživjela ostavioca Stevana Pandurević. Općinski sud je utvrdio da za vrijeme života Stane Pandurević kao druge supruge ostavioca njenog muža Stevana Pandurevića koji je umro 18. januara 1995. godine nije proveden ostavinski postupak, te da je ona sa apelantom 1996. godine zaključilaUgovor o doživotnom izdržavanju u pismenoj formi koji je ovjeren kod suda. Tužene su osporavale valjanost navedenog ugovora, navodeći da u momentu raspolaganja imovinom Stevana Pandurevića njegova supruga Stana nije bila vlasnik te imovine te „da je možda i pod prisilom pritisla prst“ na predmetni ugovor. Općinski sud je zaključio da predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju ispunjava uslove iz člana 120. stav 2 Zakona o nasljeđivanju, jer je sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije. Kako je zaključio Općinski sud, Ugovor o doživotnom izdržavanju se tretira kao dvostrani teretni ugovor, a same tužene ne mogu pobijati ovaj ugovor kao što bi mogle da pobijaju testament. Tužene, po ocjeni Općinskog suda, nisu kao nasljednici ni učestvovale u zaključenju ugovora, pa je neosnovan prigovor drugotužene da apelant nije izvršavao svoje obaveze iz tog ugovora odnosno nije vodio brigu o njenom ocu, a kasnije maćehi, jer to nije ni bilo neophodno.

4. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1303/05 od 30. juna 2009. godine, koju je apelant primio 4. septembra 2009. godine, žalba tuženih je uvažena, prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju pravno valjan u pogledu forme, jer je zaključen u pismenom obliku i ovjeren od strane sudije. Međutim, zaključak prvostepenog suda da je ugovor o doživotnom izdržavanju pravno valjan i sa aspekta raspolaganja temeljen je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a na šta je žalbom tuženih, po mišljenju Kantonalnog suda, osnovano ukazano. Navedeno je da je Stana Pandurević prije smrti kao nasljednik raspolagala imovinom odnosno spornim nekretninama koje su vlasništvo Stevana Pandurevića, njenog supruga, a oca tuženih. Nadalje, pravo vlasništva se, kako je naveo Kantonalni sud, prema Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima stiče, između ostalog, i nasljeđivanjem i to u trenutku otvaranja nasljeđa na imovini umrlog, ako zakonom nije drukčije određeno (čl. 23. i 42. Zakona). Također je navedeno da je Zakonom o nasljeđivanju (čl. 126. i 133) određeno je da otvaranje nasljeđa na imovini umrlog nastaje u trenutku smrti kada zaostavština umrlog lica po sili zakona prelazi na njegove nasljednike. Međutim, načelo o neposrednom prelazu ostavine na nasljednike u trenutku smrti ostavioca izraženo u članu 133. Zakona o nasljeđivanju vrijedi pod pretpostavkom da lice pozvano na nasljedstvo doista postane stvarni nasljednik. Samo za takvog nasljednika, kako je zaključio Kantonalni sud, vrijedi presumcija sticanja ostavine-zaostavštine u trenutku smrti ostavioca. Kako je Stana Pandurević umrla prije ostavinske rasprave iza umrlog supruga Stevana, a u braku sa Stevanom nije imala potomke, Kantonalni sud je zaključio da u ostavinskom postupku nije oglašena za stvarnog nasljednika zaostavštine kojom je raspolagala ugovorom o doživotnom izdržavanju, pa za nju ne vrijedi presumpcija sticanja zaostavštine u trenutku smrti ostavioca. Stoga Pandurević Stana, kako je zaključio Kantonalni sud, a shodno gore citiranom članu 42 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, nije nasljeđem stekla pravo vlasništva odnosno suvlasništva na nekretninama koje su predmet spornog ugovora o doživotnom izdržavanju. zbog čega ugovoru o doživotnom izdržavanju nedostaje valjan osnov i takav ugovor nije pravno valjan u smislu Zakona o obligacionim odnosima (čl. 52).

5. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant smatra da navodi zbog kojih je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom Kantonalni sud je obrazložio pogrešnom primjenom Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i Zakona o nasljeđivanju, navodeći kako je Stana Pandurević umrla prije pokretanja ostavinskog postupka iza smrti svog supruga. Apelant smatra da je podnosilac apelacije izdržavao i brinuo se ne samo o Stani Pandurević s kojom je zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju nego i o njenom umrlom suprugu Stevanu Pandureviću. U konkretnom slučaju, kako navodi apelant, došlo je ne samo do pogrešne primjene materijalnog prava nego i povrede prava na pravičan postupak i prava na dom. Stoga, pošto postoji bojazan da će tužene sporne nekretnine prodati, apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti raspolaganje navedenim nekretninama.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo niti jedan konkretan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremene mjere opravdano i neophodno radi sprječavanja nastanka nenadoknadivih štetnih posljedica koje se nikako ne bi mogle otkloniti, odnosno da je ta mjera neophodna u interesu postupka i stranaka u postupku. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na zabranu zloupotrebe prava zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, apelant osim navoda da Ustavni sud treba da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio otuđenje spornih nekretnina do donošenja konačne odluke po apelaciji, ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi ne donošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogla otkloniti, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Stoga Ustavni sud smatra da navodi apelanta o kršenju ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere budući da Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije.

9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3415/09 (U. H.) | Sudska praksa | Aktio