Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4140/09 (D. B.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4140/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 4140/09, rješavajući zahtjev Danice Bilopavlović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Danice Bilopavlović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Danica Bilopavlović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Nenad Gvozdić Nino, advokat iz Mostara, podnijela je 29. decembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 900612 08 Rev od 24. septembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 900612 07 Gž od 7. februara 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 900612 04 P od 14. juna 2007. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio „prinudno izvršenje presuda Općinskog suda broj 58 0 P 900612 04 P od 14. juna 2007. godine i presude Kantonalnog broj 58 0 P 900612 07 Gž od 7. februara 2008. godine do donošenja odluke o apelaciji“.

2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 900612 04 P od 14. juna 2007. godine, donesenoj po tužbi Izeta Gačanice (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv tuženih–apelantice protivtužiteljice, „Urbing“ d.o.o Mostar (u daljnjem tekstu: davatelj stana na korištenje) i Grada Mostar (u daljnjem tekstu: prodavatelj stana), utvrđeno je da je apsolutno ništav ugovor o korištenju stana ev. broj 1019/2 od 1. septembra 2000.godine zaključen između apelantice i davatelja stana na korištenje (stav I izreke presude). Također, je utvrđeno da je apsolutno ništav ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo ov. broj 5915/00 od 25. oktobra 2000. godine (stav II izreke presude). Navedenom presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da sud naloži apelantici iseljenje iz dijela stana precizno označenom u presudi koji se nalazi u Mostaru u ulici Zagrebačka broj 1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a koji dio je površine od 27 m2, te da isti slobodan od ljudi i stvari preda u posjed tužitelju (stav III izreke presude). Također, je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da sud naloži prodavatelju stana da sa tužiteljem kao kupcem zaključi Aneks ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo u površini od 27 m2, za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 5.000,00 KM, te da izričitu privolu da se tužitelj može upisati kao vlasnik sa dijelom 1/1 na predmetnom dijelu stana, kao i zajednički vlasnik na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, koje služe zgradi kao cjelini, te kao zajednički vlasnik na zemljištu ispred zgrade koji služi njenoj redovnoj upotrebi u roku od 30 dana, a u protivnom će takav ugovor zamijeniti predmetna presuda (stav IV izreke presude).

3. Istom presudom odbijen je apelantičin protutužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je apsolutno ništav Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo Ov. broj 37/04 zaključen 8. januara 2004. godine između tužitelja kao kupca i DP „Rudnik mrkog uglja“ Mostar kao prodavatelja, te da se zabrani i obustavi dalja uknjižba po ovom nezakonitom Ugovoru (stav V izreke presude). Također, apelantica je obavezana da naknadi troškove postupka tužitelju, dok je tužitelj obavezan da naknadi troškove postupka prodavatelju (st. VI i VII izreke presude).

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da su Hurem Gačanica (u daljem tekstu: pravni prednik tužitelja) i Stojan Raguž (u daljem tekstu: apelantičin pravni prednik) bili sustanari na predmetnom stanu i to prednik tužitelja na osnovu ugovora o korištenju stana Ev. broj 1019-01 od 5. jula 1967. godine na dijelu stana površine 40 m2, a apelantičin pravni prednik na osnovu ugovora o korištenju stana Ev. broj 1019-02 od 5. jula 1967. godine na dijelu stana u površini od 27 m2. Također, Općinski sud je naveo da je pravni prednik tužitelja umro 20. avgusta 1992. godine, a njegova suprugatužiteljeva majka 11. maja 1992. godine. Općinski sud je nadalje naveo da je apelantičin prednik 15. februara 1996. godine zaključio ugovor o korištenju stana Ev broj 1019/2 sa Javnim preduzećem za obnovu i izgradnju Mostara na ukupnoj površini predmetnog stana od 67 m2 jer je istim ugovorom izvršeno pripajanje dijela stana tužiteljevog prednika od 40 m2 dijelu stana apelantičinog prednika površine od 27 m2. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je apelantičin prednik umro tokom 2000. godine, te da je apelantica nakon njegove smrti, a na osnovu odluke o davanju saglasnosti za prenos stanarskog prava „Rudnika mrkog uglja“ Mostar od 8. septembra 2000. godine, zaključila ugovor o korištenju stana 1. septembra 2000. godine na ukupnu površinu stana od 67 m2., a nakon toga i ugovor o kupoprodaji stana broj 5915/00 od 25. oktobra 2000. godine.

5. Općinski sud je nadalje utvrdio da je pravosnažnim rješenjem Službe graditeljstva, imovinsko pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Općine Mostar – Jugozapad (u daljnjem tekstu: Služba graditeljstva) broj 07/II-3-207/99 od 30 septembra 2000. godine, tužitelju utvrđen status člana porodičnog domaćinstva njegovog prednika kao ranijeg nositelja stanarskog prava na djelu stana u površini od 40 m2. Također, Općinski sud je utvrdio da je istim rješenjem apelantici utvrđen status privremenog korisnika predmetnog stana kao i prestanak njenog prava privremenog korištenja bez obaveze osiguranja alternativnog smještaja budući da je u postupku utvrđeno da je apelantica na dan 30. aprila 1991. godine imala prebivalište u Posušju na adresi Fra Grge Martića b.b., te da i dalje živi na toj adresi. Pored toga, Općinski sud je naveo da iz zapisnika o primopredaji Službe graditeljstva broj 07/II-3-207/99 od 19. septembra 2003. godine proizlazi da je tužitelj uveden u posjed dijela stana površine 40 m2, a na kojem je njegov pravni prednik u svojstvu sustanara bio nosilac stanarskog prava.

6. Općinski sud je nadalje naveo da je članom 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu:Zakon o prestanku primjene) propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu od 01.04.1992. godine do 07.02.1998. godine prestaje da važi, te da osoba koja živi u stanu na temelju tako stečenog stanarskog prava ima se smatrati privremenim korisnikom. Imajući u vidu navedene odredbe kao i nespornu činjenicu da je 15. februara 1996. godine zaključen Ugovor o korištenju stana broj 1019/2 na ime apelantičinog prednika i to na ukupnu površinu stana od 67 m2, a temeljem kojeg je i apelantica 1. septembra 2000. godine zaključila Ugovor o korištenju stana ev. br.1019/2 od 1. septembra 2000. godine, također na ukupnu površinu 67 m2, Općinski sud je zaključio da je ugovor o korištenju stana od 1. septembra 2000. godine, u smislu odredbe člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene protivan prinudnim propisima, te je isti u skladu sa odredbom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu:ZOO) utvrdio ništavim. Nadalje, budući da je Ugovor o korištenju stana od 01.09.2000. godine bio osnov zaključenja Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo Ov br. 5915/2000. od 25.10.2000. godine između DP „Rudnika mrkog uglja“ Mostar, kao prodavatelja s jedne strane i apelantice kao kupca s druge strane, Općinski sud je također u smislu odredbe člana 103. ZOO, a u vezi sa članom 8. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) utvrdio ništavost i Ugovora o kupoprodaji od 25. oktobra 2000. godine.

7. Općinski sud je nadalje naveo da je na osnovu iskaza svjedoka A. K., E.Ž. i M. R. utvrdio da je apelantica u trenutku smrti svoga prednika imala u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima svojstvo člana porodičnog domaćinstva prednika kao nositelja stanarskog prava na djelu stana površine 27 m2. Stoga, Općinski sud je zaključio da apelantici u skladu sa odredbama člana 21. istog zakona, pripada pravo trajnog i nesmetanog korištenja tog dijela stana i poslije smrti njenog prednika kao nosioca stanarskog prava na tom dijelu stana. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo iseljenje apelantice iz predmetnog dijela stana, a s tim u vezi i zahtjev za zaključenje Aneksa ugovora o kupoprodaji dijela predmetnog stana u površini od 27 m2.

8. Nadalje cijeneći činjenicu da je tužitelju rješenjem Službe graditeljstva od 3. septembra 2003. godine priznat status člana porodičnog domaćinstva njegovog prednika kao ranijeg nositelja stanarskog prava na dijelu stana u površini od 40 m2. Općinski sud je zaključio da se tužitelj u smislu odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima ima smatrati faktičkim korisnikom navedenog dijela predmetnog stana. Budući da je i apelantica imala status člana porodičnog domaćinstva svoga prednika kao ranijeg nositelja stanarskog prava na dijelu stana u površini od 27 m2, Općinski sud je zaključio da navedeni status apelantice i tužitelja (član porodičnog domaćinstva) isključuje mogućnost da bi se njihov međusobni odnos mogao regulisati zasnivanjem novog sustanarstva u smislu odredaba člana 71. stav 4. Zakona o stambenim odnosima, budući da se radi o već stečenim pravima. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je temeljio na odredbi člana 386. stav. 2. i člana

387. Zakona o parničnom postupku.

9. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 900612 07 Gž od 7. februara 2008. godine djelimično je uvažena žalba tužitelja, te je prvostepena presuda djelimično preinačena u stavu III izreke prvostepene presude (u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva) i u stavu V (o troškovima postupka) tako što je apelantica obavezana da iseli iz dijela predmetnog stana površine od 27 m2, te da isti slobodan od ljudi i stvari preda u posjed tužitelju. Također, odbijen je kao preuranjen dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da sud naloži prodavatelju stana da sa tužiteljem kao kupcem zaključi Aneks ugovora o kupoprodaji stana na način kako je precizno navedeno u izreci presude (stav III izreke presude). Apelantica je obavezana da tužitelju naknadi troškove parničnog i žalbenog postupka u iznosima preciziranim u stavu III i V izreke drugostepene presude. Također, žalba apelantice je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda (stav IV drugostepene presude).

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično stanje koje je utvrđeno u prvostepenom postupku, te je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je Ugovor o korištenju stana ev. broj: 1019/2 od 01.09.2000. godine i Ugovor o kupoprodaji stana ov broj: 5915/00 od 25.10.2000. godine ništavan, te kada je odbio apelantičin protivtužbeni zahtjev prihvatajući kao jasne i pravilne razloge prvostepenog suda, jer su po mišljenju Kantonalnog suda dati u skladu sa izvedenim dokazima i imaju uporište u odredbama materijalnog prava.

11. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odbio zahtjev tužitelja za iseljenje apelantice i predaju u posjed dijela stana od 27 m2. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da se prema odredbama člana 71. stav. 4. Zakona o stambenim odnosima, novi sustanarski odnosi ne mogu zasnivati ni u useljenim stanovima. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da apelantica ne ispunjava uslove iz člana 78. ovog Zakona jer ne spada u krug lica predviđen stavom 1. navedenog člana koje je njen otac mogao primiti u svoj dio stana bez saglasnosti drugog sustanara. Također, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 78. Zakona o stambenim odnosima, propisano da sustanar ne može bez pristanka drugih sustanara izdati stambeni prostor podstanarima, odnosno ne može u taj dio stana uzeti drugo lice osim svog bračnog druga,·bračnog druga člana porodičnog domaćinstva ili lica koje je dužan izdržavati po zakonu. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da apelantica ne spada ni u jednu od navedenih kategorija. Nadalje, pozivajući se na odredbu člana 78. stav 2. navedenog zakona, Kantonalni sud je naveo da sustanar može bez pristanka drugih sustanara primiti u svoj dio stana lice koje mu je neophodno zbog pružanja njege, te da se na to lice primjenjuju odredbe člana 54. st. 3. i 4. Zakona o stambenim odnosima, a koje se odnose na podstanare i status kakav imaju podstanari. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije mogla zakonito zasnovati zajednicu života sa ocem u dijelu stana na kojem je on bio sustanar, pa se istoj nije mogao ni dati na korištenje taj dio stana, a pogotovo ne dio na kojem je sustanarstvo imao tužiteljev pravni prednik. S tim u vezi Kantonalni sud je zaključio da je apelantica osoba koja se u smislu odredbi člana 54. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, smatra nezakonito useljenim licem. Također, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno izveo zaključak da je apelantica u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva, jer to ne proizlazi iz provedenih dokaza (pravosnažno rješenje upravnog organ).

12. Također, imajući u vidu da je u skladu sa odredbama člana 73. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, prestao sustanarski odnos apelantičinog pravnog prednika kao ranijeg nosioca stanarskog prava, Kantonalni sud je zaključio da tužitelj kao nosilac stanarskog prava na dijelu stana površine od

40 m2 ima pravo na proširenje u dio stana površine od 27 m2, jer je po mišljenju suda tužitelj stanarsko pravo na ovaj dio stekao poslije smrti apelantičinog prednika kao sustanara na djelu stana u površini od 27 m2.

13. U odnosu na žalbene navode tužitelja u pogledu odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zaključenje Ugovora o prodaji stana površine 27 m2, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije pravilno postupio kada je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio, jer bi se-u tom slučaju radilo o presuđenoj stvari pa tužitelj ne bi bio u mogućnosti da ponovo podnese zahtjev za otkup tog dijela stana. S tim u vezi Kantonalni sud je obrazložio da prema odredbama člana 7. stav 1. Zakona o prodaji stanova, a u vezi sa članom 8. istog zakona, tužitelj može nakon uvođenja u posjed i tog dijela stana podnijeti zahtjev za kupovinu istog.

14. Kantonalni sud je na kraju zaključio da nisu osnovani apelantičini žalbeni navodi u pogledu statusa tužitelja na predmetnom stanu. Naime, pravo tužitelja i njegov status člana--porodičnog domaćinstva, je utvrđen pravosnažnim i konačnim rješenjem nadležne Službe graditeljstva od 3. septembra 2003. godine i isti je po osnovu odluke navedene službe uveden u posjed predmetnog djela stana, a odluke nadležnog upravnog organa su obavezujuće za sud, kako je to po mišljenju Kantonalnog suda pravilno zaključio prvostepeni sud. S obzirom na navedeno i status apelantice kao privremenog korisnika i nezakonito useljenog lica, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 103. ZOO kada je utvrdio da su ugovor o korištenju stana od 1.septembra 2000. godine i ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 25. oktobra 2000. godine ništavni jer su isti protivni prinudnim propisima, Zakonu o stambenim odnosima i Zakonu o prestanku primjene.

15. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelantice protiv drugostepene presude, donio presudu broj 58 0 P 900612 08 Rev od 24. septembra 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je također ponovio utvrđeno činjenično stanje, te je zaključio da je Kantonalni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da je u obrazloženju svoje odluke dao valjane i jasne razloge koje je u cijelosti kao pravilne prihvatio i taj sud.

16. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 54.stav 7. Zakona o stambenim odnosima, te pogrešno zaključio da je ona imala status podstanara u dijelu stana svoga oca, a da se „nakon smrti oca smatra nezakonito useljenim licem“. Apelantica također smatra da je „po istom kriteriju, po kojem je njoj oduzeto pravo da bude član porodičnog domaćinstva svog oca, trebalo to svojstvo oduzeti i tužitelju“. Također apelantica smatra da tužitelj nije mogao crpiti svoja sustanarska prava iz odluke organa uprave, koja ga je tretirala kao „obično“ stanarsko pravo. S tim u vezi, apelantica je navela da nije moglo doći do njegovog povrata u posjed dijela stana na kojem je njegov otac imao sustanarski odnos „bez ponovnog uspostavljanja sustanarskog prava u postupku povrata“. Stoga, apelantica smatra da je nedostajao „suštinski uvjet“ da bi se moglo pristupiti otkupu stana, te da je s tim u vezi ugovor o otkupu broj 37/04 od 8. januara 2004. godine apsolutno ništav pravni posao. S obzirom da živi u spornom stanu, apelantica je navela da „za nju mogu nastati dalekosežne posljedice u vidu nenadoknadive štete ukoliko bude iseljena iz predmetnog stana“, te je predložila da Ustavni sud donese Odluku o privremenoj mjeri kojom će se odložiti prinudno izvršenje presude Općinskog suda broj 58 0 P 900612 04 P od 14. juna 2007. godine i presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 900612 07 Gž od 7. februara 2008. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

17. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

18. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

19. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

20. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4140/09 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio