Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4218/10 (J. A.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4218/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 4218/10, rješavajući zahtjev Jusufa Arapčića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Jusufa Arapčića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Jusuf Arapčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bokavića, opština Lukavac, podnio je 28. septembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 I 004801 10 Gž od 13. avgusta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-I-08-004472 od 17. marta 2010. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio vraćanje apelanta na posao do donošenja odluke o apelaciji.

2. Apelant je 12. juna 2008. godine podnio prijedlog Općinskom sudu radi izvršenja Rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) broj 09/4-34-7981/00-1 od 26. septembra 2001. godine. Apelant je predložio da Općinski sud, postupajući po podnesenom prijedlogu, donese rješenje o izvršenju kojim će obavezati izvšenika Fabriku cementa Lukavac (u daljnjem tekstu: izvršenik) da primi apelanta u radni odnos u svojstvu zaposlenika na čekanju posla počev od 11. januara 2000. godine.

3. Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 032-0-I-08-004472 od 14. aprila 2009. godine kojim je određeno predloženo izvršenje.

4. Odlučujući o prigovoru izvršenika protiv navedenog rješenja, Općinski sud je donio Rješenje broj 032-0-I-08-004472 od 17. marta 2010. godine kojim je prigovor usvojio i obustavio izvršenje koje je određeno Rješenjem o izvršenju broj 032-0-I-08-004472 od 14. aprila 2009. godine. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je odredbama člana 47. Zakona o izvršnom postupku propisano da se prigovor protiv rješenja o izvršenju može podnijeti iz razloga koji sprječavaju izvršenje, a naročito onih koji su navedeni u tač. 1-10. tog člana. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz predmetnog prigovora koji je podnio izvršenik proizlazi da je razlog za podnošenje prigovora prestanak apelantovog potraživanja jer je izvršenik ispunio obavezu koja je utvrđena izvršnom ispravom. Općinski sud je naveo da je Rješenjem Kantonalne komisije broj 09/4-34-

7981/00-1 od 26. septembra 2001. godine obavezan izvršenik da uspostavi apelantu radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla počev od 11. januara 2000. godine shodno odredbama člana 143. stav 2. Zakona o radu. Takođe, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 143. stav 1. Zakona o radu propisano da će zaposlenik na čekanju posla u tom statusu ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona, ako poslodavac prije isteka tog roka zaposlenika ne pozove na rad. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju neosporno da je Odlukom izvršenika od 25. oktobra 2001. godine apelantu priznat status zaposlenika na čekanju posla počev od 11. januara 2000. godine. Takođe, Općinski sud je naveo da je neosporno da je Odlukom izvršenika od 30. oktobra 2001. godine apelantu prestao radni odnos u svojstvu zaposlenika na čekanju posla, te da je izvršenik isplatio apelantu naknadu plata za vrijeme čekanja posla, te da je za period čekanja posla uplatio doprinose u korist apelanta i upisao radni staž u radnu knjižicu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je izvršenik ispunio svoju obavezu koja je utvrđena izvršnom ispravom prije podnošenja prijedloga za izvršenje, te je stoga odlučio kao u dispozitivu rješenja shodno odredbama člana 47. stav 8. Zakona o izvršnom postupku.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 03 0 I 004801 10 Gž od 13. avgusta 2010. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da apelant u toku predmetnog postupka nije tvrdio, niti je to u žalbi isticao, da je osporavao odluku izvršenika kojom mu je priznat status zaposlenika na čekanju posla počev od 11. januara 2000. godine i kojom mu je utvrđena naknada plata za vrijeme čekanja posla u visini od 100,00 KM mjesečno. Takođe, Kantonalni sud je naveo da apelant nije tvrdio da je osporavao odluku izvršenika kojom mu je prestao radni odnos u svojstvu zaposlenika na čekanju posla, te kojom mu je utvrđena otpremnina u iznosu od 1.865,45 KM. S obzirom da apelant u toku postupka nije dokazao da je do 5. maja 2000. godine pozvan na posao od strane izvršenika i da mu je nezakonito prestao radni odnos, Kantonalni sud je zaključio da apelant nema pravo da traži uspostavu radno-pravnog statusa u svojstvu zaposlenika na čekanju posla počev od 11. januara 2000. godine, te je stoga odlučio kao u dispozitivu rješenja.

6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na rad. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. S obzirom na to, apelant traži od Ustavnog suda da naloži izvršeniku da vrati apelanta na posao.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na činjenicama koje se tiču merituma predmeta. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4218/10 (J. A.) | Sudska praksa | Aktio