Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4669/10 (S. S.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4669/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 4669/10, rješavajući zahtjev Slobodana Sitničića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Slobodana Sitničića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Sitničić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000533 09 Rev od 26. avgusta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 729 od 30. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1103/04 od 27. juna 2008. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Cvijeti Grujić, kao drugoj strani u postupku, da proda poslovni prostor koji se nalazi u Banjaluci, naselje Mejdan, blok III, objekat "A", lamela 2, lokal broj 5 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1103/04 od 27. juna 2008. godine utvrđeno je da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji je zaključen 28. jula 1994. godine između tužiteljice Cvije Grujić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kao kupca i apelanta kao prodavca te koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I-OV 3208/94 od 10. avgusta 1994. godine. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužiteljica u tužbi istakla da je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica – Odsjek Banjaluka, postupajući po apelantovom prijedlogu za povrat predmetnog poslovnog prostora u posjed, donijelo zaključak od 1. septembra 2004. godine kojim je prekinulo taj postupak i naložilo tužiteljici da kod nadležnog suda pokrene postupak radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora. Osnovni sud je naveo da je, s druge strane, apelant u odgovoru na tužbu i u toku postupka isticao da je bio prinuđen da proda predmetni poslovni prostor zbog ratnih okolnosti, odnosno zbog straha jer je njegova supruga bošnjačke nacionalnosti. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelantova supruga i djeca početkom 1993. godine napustili Banjaluku i pridružili se apelantu koji je u to vrijeme već bio u inostranstvu. Osnovni sud je istakao da je apelant ovlastio punomoćnika da proda predmetni poslovni prostor, što je punomoćnik i učinio, te sa tužiteljicom zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora. S obzirom da je ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora zaključen 1994. godine, dakle u vrijeme kada je apelantova porodica već napustila Banjaluku, Osnovni sud je zaključio da nije bilo osnova za strah, budući da je apelantova porodica u to vrijeme bila u inostranstvu. Imajući vidu da je postojala saglasna izjava volja pri zaključenju ugovora, da je predmetni ugovor zaključen u pisanoj formi, te da su potpisi ugovorača ovjereni kod suda, Osnovni sud je zaključio da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji su zaključili tužiteljica i apelant.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-001 729 od 30. decembra 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, naveo da je ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora zaključen u pisanoj formi, te da su potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog suda kako je to propisano odredbama člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Nadalje, Okružni sud je naveo da je za ništavost ugovora koji su zaključeni za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, pored postojanja opštepoznatih ratnih okolnosti, potrebno postojanje i posebnih okolnosti na strani ugovarača koje su uticale na izostanak njihove slobodne i ozbiljne volje za zaključenje ugovora. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da se u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora apelant zajedno za svojom porodicom nalazio u inostranstvu. Okružni sud je istakao da činjenica da je apelantova supruga bošnjačke nacionalnosti, te da je prije odlaska iz Banjaluke bila prinuđena da napusti stan u kojem je stanovala, ne može biti osnov za zaključak da kod apelanta nije postojala slobodna i ozbiljna volja za zaključenje predmetnog ugovora o kupoprodaji. Nadalje, Okružni sud je naveo da je nesporno da je tužiteljica isplatila apelantu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 35.000,00 DM, a da je prema nalazu vještaka građevinske struke sadašnja vrijednost predmetnog poslovnog prostora 80.046,00 KM. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da i pod pretpostavkom da je predmetni poslovni prostor prodat ispod njegove stvarne vrijednosti (prekomjerno oštećenje), što u ovom postupku nije utvrđeno jer je trebalo utvrditi vrijednost tog poslovnog prostora u vrijeme zaključenja ugovora, to bi moglo predstavljati razlog za poništenje ugovora, s tim da je to pravo ograničeno rokom za podnošenje tužbe (istekom jedne godine od zaključenja ugovora) u smislu odredaba člana 139. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118 0 P 000533 09 Rev od 26. avgusta 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant prije izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini bio zaposlen u inostranstvu, te da su mu se početkom 1993. godine pridružili supruga i djeca. S obzirom da je predmetni ugovor o kupoprodaji zaključen u toku 1994. godine, dakle u vrijeme kada su apelant i njegova porodica bili u inostranstvu, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da kod apelanta nisu postojale subjektivne okolnosti koje su uticale na njegovu volju da zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da samo postojanje ratnih okolnosti, bez postojanja subjektivnih okolnosti koje su uticale na apelantovu volju da zaključi predmetni ugovor o kupoprodaji, ne čine taj ugovor ništavim u smislu odredaba člana 103. u vezi sa čl. 26. i 28. ZOO-a. Takođe, Vrhovni sud je naveo da apelantovi prigovori koji se odnose na to da je predmetni poslovni prostor prodat ispod stvarne vrijednosti, ne mogu uticati na drugačije rješenje predmetnog spora. Imajući u vidu navedeno,Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, te pravilno zaključili da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je bio prinuđen da zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, s obzirom da je njegova supruga bošnjačke nacionalnosti, te da je bila prinuđena da se iseli iz njihovog stana u Banjaluci. Takođe, apelant navodi da je predmetni poslovni prostor prodat ispod njegove stvarne vrijednosti, jer je Poreska uprava procijenila da je vrijednost predmetnog poslovnog prostora u vrijeme zaključenja spornog ugovora iznosila 69.124,00 KM. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da bi za njega nastala nenadoknadiva šteta ukoliko bi tužiteljica prodala predmetni poslovni prostor.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Naime, Ustavni sud naglašava da razlozi, te dokazi koje je apelant dužan dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelant je dužan argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi "da bi za njega nastala nenadoknadiva šteta ukoliko bi tužiteljica prodala predmetni poslovni prostor" ne predstavljaju sami po sebi dovoljan dokaz za usvajanje predložene privremene mjere. Naime, Ustavni sud smatra da naprijed navedeni razlozi nisu dovoljni da bi se izveo zaključak da će apelant pretrpjeti nenadoknadive štetne posljedice ukoliko bi tužiteljica eventualno prodala predmetni poslovni prostor trećem licu. Imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4669/10 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio